POLITIKA I BORBA ZA ŽIVOT NEROĐENIH

Je li stav političara ‘Osobno sam protiv pobačaja, ali…’, nužno u neskladu s naukom Crkve?

Objavljujemo tekst našeg suradnika Hrvoja Vargića u kojem on polemizira s tezama iz nekih tekstova koje smo ranije objavili. Činimo to kako bismo potakli raspravu u situaciji u kojoj se trenutačno nalazi hrvatski “pro-life pokret” i strategijama koje bi trebao preuzeti. Naši čitatelji mogu očekivati još tekstova na ovu temu.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Nedavno je Milan Kujundžić u intervjuu za N1 televiziju izjavio kako je on „osobno protiv pobačaja, ali ujedno i protiv zabrana“ jer one ne donose rješenje, na što je dočekan s oštrim kritikama od dijela katoličke javnosti. Neki su ga prozvali slabićem, a kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić je tim povodom skovao i novi pojam „ćatolik“ za one koji govore „osobno sam protiv pobačaja, ali…“

Je li biti protiv zabrane isto što i biti za pobačaj?

Njima se pridružila i kolumnistica Bitno.net-a Nikolina Nakić koja u svom nedavnom tekstu požuruje ustvrditi kako u Kujundžićevoj tvrdnji „osobno sam protiv pobačaja, ali…“ – ovaj ali ustvari znači da je on zapravo za pobačaj. Autoričin trud za zaštitu nerođenih je svakako pohvalan, no treba ujedno istaknuti kako ona ovdje radi neopravdan prijelaz izjednačujući Kujundžićev stav da je protiv zabrana s tvrdnjom kako to znači da je zapravo za abortus. Ova logička pogreška iz pera kolumnistice zapravo otkriva dublji problem, što ću pokušati pokazati uskoro.

Da ne bude zabune, Kujundžićev stav koji je u sličnom obliku izrazila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, svakako je problematičan upravo zbog tvrdnje da „zabrane ne mogu donijeti ništa dobro“. Naime, očigledno je da bi zabrana pobačaja mogla spasiti bar neke nerođene živote jer se dio žena u tom slučaju ne bi odlučio za ilegalan pobačaj te bi time zabrana donijela bar neko dobro. A i Predsjednica i Kujundžić se nedvojbeno moraju složiti da je spas nekih života neko dobro, kad su već osobno protiv pobačaja.

Naravno, dopušteno je s druge strane tvrditi kako bi se ujedno povećao postotak smrtnosti žena koje bi se odlučile na ilegalan pobačaj, no to je drugo pitanje na koje onda treba ponuditi odgovarajuće rješenje. Druga istraživanja pokazuju kako to ne mora biti nužno istina (kao npr. u Čileu), tako da teza u najmanju ruku ostaje diskutabilna i otvorena raspravi te svakako potrebuje dodatna empirijska istraživanja.

Je li stav „osobno sam protiv pobačaja, ali…“, nužno u neskladu s naukom Crkve?

Osim teze da zabrane ne mogu donijeti ništa dobro koja je diskutabilna, sâm stav „osobno sam protiv pobačaja, ali…“, ne mora biti nužno u neskladu s naukom Crkve. Naime, Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu Kongregacije za nauk vjere prepoznaje da su „moralno prihvatljive različite strategije za ostvarenje ili jamčenje iste temeljne vrijednosti, mogućnosti da se različito tumače temeljna načela političke teorije, ali i tehničke složenosti dobrog dijela političkih problema.“

U ovoj rečenici treba primijetiti da je fokus na ostvarenju neke temeljne vrijednosti, a temeljna vrijednost u ovom pitanju je zaštita života i dostojanstva svih uključenih osoba (i majke i djeteta), dok je zabrana pobačaja jedna od strategija kako da se to ostvari. Biti za život nije samo eufemizam za biti protiv pobačaja, nije tek verbalna igra. Te dvije stvari se razlikuju. Zaštita života i dostojanstva osobe je cilj, a zabrana pobačaja jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja. Namjerno kažem jedno od sredstava jer kad bi i pobačaj bio zakonom zabranjen, pro-life grupe bi i dalje imale što raditi i tražiti druga sredstva kako bi zaštitile život (npr. raditi na sprječavanju spontanih i ilegalnih pobačaja te na smanjenju smrtnosti majki pri porođaju).

Utoliko je na pitanje „Jeste li vi protiv pobačaja?“ ispravno odgovarati „Ja sam za zaštitu svakog života od začeća“ i onda je sasvim legitimno dodati onaj „ali“ koji odražava različite strategije kojima se može to učiniti (npr. „Ja sam za zaštitu svakog života od začeća, ali putem edukacije i potpore majkama“).

Različita prihvatljiva sredstva

Sada bi netko opravdano mogao pitati kako može biti u skladu da želimo zaštititi život i da ujedno nismo za zabranu pobačaja? Istina, u krajnjoj liniji ostvarenje dobra zaštite života bi impliciralo da pobačaj ne može biti legalan. Ali ono što je bitno jest da se politika vodi u vremenu i u ograničenim (filozofi bi rekli, kontingentnim) okolnostima. Iz toga slijedi bitna posljedica da mi u politici nikada ne možemo ostvariti idealno dobro, nego nam je cilj postići moguće dobro tj. ono dobro koje je realno ostvarivo u ovom vremenskom trenutku s obzirom na okolnosti koje su nam zadane. To naravno na znači nikakvu politiku bez ideala jer za idealnim dobrom i dalje težimo dok ga ostvarujemo tek djelomično i ograničeno.

Stoga političar osim spoznaje univerzalnih vrednota mora dobro razumjeti i povijesni, društveni, politički i kulturni kontekst i okolnosti u kojima djeluje, kako bi razumio koje je dobro trenutno moguće ostvariti. U tom smislu je sasvim legitimna politička procjena da u ovom trenutku zabranu pobačaja nije moguće ostvariti. Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae također prepoznaje situaciju kada „nije moguće otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobačaju koji je već na snazi ili predložen za glasovanje, da ‘jedan zastupnik, čije bi osobno apsolutno protivljenje pobačaju bilo jasno i svima poznato, dozvoljeno ponudi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona te da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti’.“ (EV 73)

Stoga kad bi netko rekao „ja sam protiv pobačaja, ali u ovom trenutku nisam za strategiju zabrane“ to bi bio legitiman stav ako bi proizlazio iz uvida u društvenu i političku situaciju iz koje bi zaključio da ne postoje društveni i politički uvjeti za zabranu pobačaja. Činjenica je da političari za donošenje odluka trebaju politički i društveni konsenzus, oni moraju imati društvenu potporu za zakon koji žele donijeti, jednako kao i potporu u Parlamentu. To je tekovina demokracije koja svakako ponekad otežava donošenje dobrih odluka dobrim političarima, ali to je cijena koju moramo platiti ako s druge strane želimo imati osiguranje od donošenja katastrofalnih odluka totalitarnih političara.

Strategije koje umanjuju štetu

Gore spomenuta ograda „u ovom trenutku“ je nužna jer priznaje da u krajnjoj situaciji ostvarenje dobra zaštite života nikako ne može uključivati legalan pobačaj. No, s obzirom na to da trenutno može biti nemoguće zabraniti pobačaj jer nedostaje politička i društvena potpora istom, u ovom trenutku netko može biti legitimno protiv strategije zabrane, ako će u isto vrijeme zastupati strategije koje umanjuju štetu (ili kako ih Kujundžić naziva „aktivnim politikama“). No, izgleda kako nešto takvo primjerice Plenković zapravo i predlaže kad kaže da želi „da se edukacija i sve druge mjere dignu na razinu kako bi ih bilo što manje te kako bi se pobačaj izbjegao kad god je to moguće“, odnosno kad Kujundžić kaže: „Potrebno je educirati djevojke, kao i psihološka potpora i materijalna potpora države – da se ni jedna majka ne boji začeti dijete.“

Treba odmah priznati da Kujundžić gornju ogradu („u ovom trenutku“) ne navodi te da ne znamo je li trenutno protiv zabrane, što bi bilo legitimno ili je uopće protiv zabrane, što ne bi bilo legitimno. No, predlažem da ga pokušamo interpretirati što dobronamjernije (tj. u prvom smislu) bar dok nam uporno ne dokaže suprotno. Čini mi se da je tako kršćanskije. Uostalom, političari se u svom redovnom poslu bave dnevnim stvarima i rijetko misle o krajnjim istinama te se čini izglednim da i Kujundžić ovdje razmišlja u ograničenom vremenskom horizontu, što implicira i da je protiv zabrane u nekom trenutnom i ograničenom vremenskom razdoblju.

A to da trenutno nisu za zabranu pobačaja tj. da ne postoji društvena i politička potpora da se on zabrani nije nipošto samo stav spomenutih političara pa stoga jadikovke „zašto smo izabrali takve političare“ ustvari ne pogađaju bit. Naime, postavlja se pitanje ako je u ovom trenutku jedino ispravno biti za strategiju zabrane pobačaja, zašto hijerarhijska Crkva i civilne udruge ne ostvare tu zabranu putem referenduma? Od referenduma o braku katolicima je prilično jasno da mogu promijeniti bitne im stvari i mimo političara, a kada bi župnici stavili na raspolaganje crkve za skupljanje potpisa, sigurno da bi se i našli resursi za organizaciju takvog referenduma. No, stvar je u tome da ni Crkva ni civilni sektor još uvijek nisu bili za to, upravo zato što su smatrali da nedostaje društvena potpora nužna za donošenje takve odluke. Najrelevantnije istraživanje o ovom pitanju u Hrvatskoj, ono Valkovića, Črpića i Rimca, otkriva nam da iako se preko 80% ispitanika slaže da se pobačajem prekida već začeti život, samo 24,8% se slaže da ga treba zakonom zabraniti, a skoro 65% smatra da ga treba ostaviti kao mogućnost odabira ženama. Naravno, budućnost može promijeniti okolnosti i može se dogoditi legitimna procjena da sada postoji društvena potpora za zakonsku zabranu. No, i dalje ostaje legitiman stav onih koji misle kako trenutno ne treba ići na strategiju zabrane, nego edukacije i potpore ženama.

Ne propuštajmo ostvariti moguće dobro!

Svatko tko ima ikakav bliži uvid u pro-life scenu u i izvan Hrvatske, zna da ni unutar te scene ne postoji konsenzus treba li se ići na strategiju zabrane ili edukacije i potpore ženama (ili oboje). Nedavno sam imao prilike razgovarati s jednim 68-godišnjim pionirom pro-life scene u Češkoj, koji mi je pričao kako se pro-life scena u Češkoj i Slovačkoj početkom devedesetih podijelila na one koji su htjeli ići na zakonsku zabranu (i 1995. u Češkoj doživjeli neuspjeh) i onih koji su počeli otvarati savjetovališta za žene i raditi edukacijske programe u školama. Poanta svega je da su oba pristupa legitimna, a koji je mudriji neka svatko procijeni s obzirom na uvid u konkretnu situaciju u njegovoj zemlji.

Na kraju, smisao cijelog ovog traktata i sitničavog isticanja detalja i distinkcija nije bio braniti Kujundžića osobno jer još uvijek ne znamo mogu li se svi njegovi stavovi klasificirati pod uvjete koje sam naveo, a što ćemo tek vidjeti iz njegovih budućih izjava. Poanta je da ne osudimo prebrzo demo-kršćanske političare koji su nam previse demo, a premalo kršćanski za naš ukus.

Naime, ako prebrzo prekrižimo strategiju „bez zabrana“ kao nelegitimnu, može se dogoditi da u ime „ideala“ propustimo ostvariti moguće dobro koje i jest realni cilj politike. Zamislimo da Kujundžić i Plenković stvarno dignu edukaciju i sve druge mjere na razinu te počnu educirati djevojke i pružati psihološku i materijalnu potporu države – da se ni jedna majka ne boji začeti dijete. Ne bi li to zaista bilo ostvareno hvalevrijedno (moguće) dobro, iako ne još idealno? I ne bi li to stvarno počelo mijenjati društvenu klimu prema zaštiti života i napravilo korak naprijed prema društvenom konsenzusu po tom pitanju?

Svakako da bi i zato ne padajmo u zamku da zbog prevelike nazovipravovjernosti propustimo poduprijeti i potaknuti strategije koje mogu ostvariti neko moguće dobro po pitanju zaštite života. To mi se čini i u skladu s tezom Ivana Pavla II. da bismo „dali previše jednostranu sliku, koja bi mogla dovesti do besplodne obeshrabrenosti, ako osude prijetnji životu ne bi bile popraćene prepoznavanjem pozitivnih znakova koji su na djelu u trenutnoj situaciji čovječanstva“ (EV 26).

Stoga bi se poanta ovog teksta mogla sažeti u rečenici: „Prepoznajmo pozitivne znakove, koliko god nesavršeni bili i poduprimo ih!“

Hrvoje Vargić | Bitno.net

Objavljeno: 26. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi