Tko je na vlast doveo ove ‘konzervativne’ političare koji se ne protive pobačaju? Pa, mi katolici…

Nedavno sam pročitala jedan američki članak čiji naslov – potpuno blasfemično kao što ćete vidjeti – govori o pobačaju u kontekstu nečega što se događa „in good faith“ (doslovni prijevod: u dobroj vjeri).

Teza je – ni manje ni više – da se može vjerno slijediti katolički nauk i živjeti vjera, a istovremeno podržavati pobačaj. Da se može podržati ženu koja donese “informiranu odluku u skladu sa svojom savjesti“ baš zbog svoje katoličke vjere, a ne usprkos njoj. Da „nije katolički i u skladu sa socijalnim naukom Crkve podržati zabranu pobačaja prilikom koje bi stradale samo najsiromašnije žene (dakle one koje si ne bi mogle priuštiti pobačaj). Postoji i stranica koja se zove Catholics for Choice (Katolici za „pravo na izbor“) i iako u njoj nema ni “k” od katolika, reklamiraju se kao takvi skupim reklamnim oglasima u novinama nekoliko američkih saveznih država.

Stvar je unijela toliku pomutnju (smišljeno naravno, radi se o vrbovanju američkih katoličkih glasova uoči predsjedničkih izbora) da se oglasilo nekoliko američkih biskupa koji redom ističu kako se radi o očitoj zlouporabi termina „katolički“, kako CFC ni na koji način nisu povezani s Katoličkom Crkvom te da je ovdje riječ o privatnim fondovima kojima je cilj daljnja promocija pobačaja. Biskupi su nadalje istakli kako je i samo dovođenje naziva „katolički“ u vezu s uzimanjem nevinih ljudskih života uvredljivo ne samo za katolike već i za sve ljude koji drže do iskrenosti  i transparentnosti u javnom prostoru. Katolički nauk nedvosmisleno i beskompromisno polazi od zaštite dostojanstva ljudskog života od začeća do naravne smrti. Tvrditi nešto drugo se naravno može, ali onda to više nije katolički.

Zašto ovaj američki uvod? Zato što i Hrvatska svog konja za trku ima. Mnogi su ostali neugodno iznenađeni prvo izjavom hrvatskog premijera Andreja Plenkovića kako će pobačaj i dalje ostati dopušten, a zatim i intervjuom ministra zdravlja Milana Kujundžića koji taj stav učvršćuje i pobliže objašnjava tvrdnjama kako je on protiv pobačaja, ali (sad poslije „ali“ ustvari govori kako je zapravo za pobačaj) kako ne podržava molitvu protiv pobačaja pred bolnicama kao „malo nespretnu“ radnju te kako nikako nije za zabranu pilula za „dan poslije“, jer ako su ih žene naumile piti, one će ih piti (pa makar improvizirale proizvodnju pilulica u malim kućnim laboratorijima, valjda. Već ih vidim kako pedantno umjesto štaub šećera na svojim kuhinjskim vagama odmjeravaju dozu ulipristal acetata, snalažljivice jedne).

Iznenađenja ipak ne bi trebalo biti – dovoljno je vratiti se u blisku prošlost, točnije u predsjedničku utrku 2014. Imamo izjave današnje predsjednice RH i današnjeg ministra zdravlja.

Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako „zabrana abortusa ništa dobrog nije donijela“, te kako žene treba psihološki savjetovati i olakšati im odluku (pri čemu nije naglasila da bi to trebala biti odluka koja štiti život, koji ona eto brani i za koji se zalaže).

Milan Kujundžić izjavio je da je „katolik koji želi zaštititi život od začeća“, ali ne „zabranama nego aktivnom politikom“.

Oni dakle svoje stavove nisu za milimetar promijenili i mi se sad nemamo što ljutiti u smislu da smo prevareni i iznenađeni jer smo i te kako znali kako stvari stoje. Oni su legitimno izabrani, a izabrali su ih – tu sumnje nema – upravo katolici. I tu sad dolazimo do pitanja koje je odlično obradio jedan američki svećenik na vrlo posjećenoj katoličkoj stranici, a koje se i te kako tiče hrvatske političke stvarnosti: Smiju li katolici podržati kandidata koji se ne protivi pobačaju?

Mnogi će reći: pa nije pitanje pobačaja najvažnije na svijetu, postoje i drugi problemi, nezaposlenost, ekonomija, iseljavanje… svjetonazorska pitanja nisu presudna, ne treba se njima baviti – ozbiljne su stranke doslovce kampanje izgradile na ovom stavu „izbjegavanja“ takvih tema.

Fr. Stephen Torraco katolicima jasno poručuje: ako politički kandidat podržava pobačaj ili bilo koje drugo moralno zlo, nije vam moralno dopušteno glasati za tu osobu. To je zato što biste glasajući za takvog kandidata postali sudionik u upravo tom moralnom zlu. Dalje se zatim navode teme koje klasificira kao „pitanja diskvalifikacije“. Za katolike to bi bile npr. teme pobačaja, eutanazije i asistiranog samoubojstva – teme koje diraju u srž dostojanstva ljudske osobe o kojemu se jednostavno – ne pregovara. Znači, ispred broja nezaposlenih dolazi goli život. Čak se savjetuje biračima da žrtvuju svoje osjećaje i simpatije po drugim pitanjima i da se koncentriraju isključivo na fundamentalna pitanja života i smrti. Dotični svećenik svoj članak završava zaista upečatljivom rečenicom: ne morate obavezno glasati za nekoga tko je pro-life, no ono što ne smijete jest glasati za onoga tko to nije.

Odgovornost međutim ne može biti isključivo na glasačima-vjernicima već i na onima koji te vjernike vode. Svi znamo kakav je nauk Katoličke Crkve o pobačaju i tu dileme nema, no učvršćivanje i ohrabrivanje vjernika da ostanu autentični i vjerni katoličkoj vjeri potrebno je i poželjno. Bilo kakva nedorečenost, nejasnoća i zbunjenost ovdje zaista mogu biti od velike štete i kao što se vjernike-glasače poziva na odgovornost i promišljanje tako se ne bi smjela zanemariti ni odgovornost onih koji te iste vjernike upućuju.

Zamislite da cijela Crkva složno istupi i zauzme stav kakav je javno istaknuo kamerunski kardinal koji je rekao kako bi političarima koji podržavaju pobačaj trebalo uskratiti pričest, kako bi se to odrazilo na političare koji se smatraju katolicima? I kakvu bi to snažnu poruku poslalo i glasačima? Ovako ponekad primamo zbunjujuće i nejasne formulacije (pa i u Hrvatskoj) i ako smo to mi svojom nevjerodostojnošću i zaslužili, nerođeni  svakako nisu.

Prostora za borbu protiv pobačaja definitivno ima – u prvom redu kroz građanske inicijative u civilnom sektoru koji će postavljati pitanja i temu držati i održati važnom – toliko važnom tolikom broju ljudi da je čak ni političari neće moći ignorirati.

Pobačaj je nešto što bi svi najradije pomeli pod tepih i pravili se da problem ne postoji. Međutim, on se događa, događa se svakog dana. Nekako nam se svima dogodio taj klik u glavama kada smo složno podlegli nekakvom općem uvjerenju – ustvari potpuno preokrenutom sustavu vrijednosti i čistoj suprotnosti definicije ljudskosti – u jednom smo trenutku počeli misliti da je u redu i prihvatljivo najslabije, najmanje i najranjivije ukloniti. Baciti u smeće i čvrsto zatvoriti poklopac.

Sve dok je poklopac čvrsto zatvoren možemo se praviti da ne znamo što je unutra. Možemo živjeti svoje živote i zvati se i smatrati katolicima.

Stvar sa savjesti, međutim, nije baš tako jednostavna jer ona zna banuti i nepozvana. Poziva jednako mene, tebe i sve nas. I boli je briga za naše poklopce.

Nikolina Nakić | Bitno.net