Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine održali su svoju 67. sjednicu, kojoj je predsjedao zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, u ponedjeljak 16. ožujka u Biskupijskome ordinarijatu u Sisku, izvijestili su iz Zagrebačke nadbiskupije.

S nadbiskupom su u radu sjednice sudjelovali biskupi sisački Vlado Košić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, varaždinski Bože Radoš, križevački vladika Milan Stipić te zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško, Mijo Gorski, Vlado Razum i Marko Kovač. Na sjednicu je bio pozvan i sudjelovao je i rektor Međubiskupijskoga sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković.

Domaćin susreta sisački biskup Košić u svome je pozdravu, nazvavši Sisačku biskupiju „mučeničkom“, istaknuo da je u Domovinskome ratu pola Biskupije bilo okupirano uz puno razaranja, a pretrpjela je i puno oštećenja u potresu prije pet godina. Unatoč svemu, ona se obnavlja i oporavlja, pri čemu treba prepoznati znakove životnosti i ljepote, rekao je.

Posebno je uputio na tri činjenice koje bude i čuvaju nadu. Prvi među tim znakovima nade jest veći broj krštenja novorođenčadi, posebice petoga i šestoga djeteta u obiteljima. Drugi znak nade je obnavljanje oštećenih građevina, što bi trebalo biti dovršeno u sljedećih par godina. Treći znak nade su redovita mjesečna dekanatska okupljanja ministranata. Nadu bude i ređenja prezbitera i đakona.

Metropolit Kutleša, zahvaljujući biskupu Košiću na pozdravnim riječima, Sisku je dao obilježje „grada mučeničke memorije“ i uveo u glavnu temu sjednice, a to je poslanje dviju crkvenih odgojnih ustanova sa sjedištem u Zagrebu: Međubiskupijskoga sjemeništa i Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, i rekao da je to zapravo tema o budućnosti Crkve jer se po tim sjemeništima obnavlja cijelo pastoralno tkivo mjesnih Crkava.

Nadbiskup je istaknuo da „u vremenu demografskog pada, kulturne dezorijentacije i relativizacije temeljnih vrijednosti, pitanje duhovnih zvanja postaje prvorazredno crkveno i društveno pitanje.“ Crkva živi od euharistije; njoj su za život i poslanje potrebni svećenici, a Božji poziv uz sebe veže duhovno ozračje koje se tiče: obitelji, župe, svećenika u radosnome darivanju, pri čemu je naglasak na daru, a ne na teretu poziva. Stoga je potreban i ozbiljan i sustavan rad na promicanju duhovnih zvanja.

Glede Međubiskupijskoga sjemeništa u Zagrebu treba mu pristupati kao životnomu mjestu prvoga razlučivanja poziva i odgoja mladih koji osjećaju sklonost prema svećeništvu. Sjemenišna zajednica u određenome smislu ‘nadopunjuje’ obitelj, ne oduzimajući sjemeništarcima slobodu, nego im pomažući da ju ispravno oblikuju.

U vrtlogu snažnih pritisaka „relativizma, digitalne rastresenosti i emocionalne nesigurnosti, sjemenište mora biti mjesto cjelovitoga odgoja: ljudskoga, duhovnoga, intelektualnoga i zajedničarskoga“ za što je potrebna suradnja cijele crkvene zajednice, primijetio je nadbiskup, napominjući da je još veća odgovornost na Nadbiskupskome bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, jer kakvoća formacije bogoslova izravno utječe na kvalitetu budućega pastoralnog života u biskupijama.

Nadbiskup Kutleša ustvrdio je da „današnje okolnosti zahtijevaju duboku i uravnoteženu formaciju“, što od svećenika traži da bude „čovjek molitve, ali i razuma“, osjećajan i karakteran, sposoban naviještati Radosnu vijest u kulturi u kojoj su razvidne poteškoće u razumijevanju i prihvaćanju kršćanske poruke. Sve to traži cjelovitu formaciju: duhovno snažnu, intelektualno ozbiljnu, akademski zahtjevnu i ljudski zrelu te pastoralno blisku narodu.

Usmjerio je raspravu tako da je biskupe pozvao da ona bude realna i prožeta nadom, tako da se vide: uzroci, izazovi i polazišta za nove inicijative te da se svi nastave truditi u podupiranju obitelji, u radu na zvanjima kao trajnoj pastoralnoj brizi.

Na kraju je metropolit zahvalio rektorima i odgojiteljima što revno obnašaju svoju službu koja nosi u sebi potrebu za odgovornošću i za dubokim povjerenjem u Gospodina.