Mnogi odlomci Evanđelja govore da bi se Isus udaljio od mnoštva i povukao u samoću kako bi molio. Isusova potreba za molitvom naglašena je u najvažnijim trenutcima njegova javnog djelovanja: krštenje, izbor apostola, prvo umnažanje kruha, preobraženje itd. Moliti je za Isusa prirodno: »Ponekad je cijelu noć provodio u razgovoru s Ocem. Gledajući Isusa kako moli, srca apostola punila su se ljubavlju.«

Razmislimo, kolika je to pomoć i nama! Tijekom ove korizme možda bismo se posebno mogli usredotočiti na prizor o kojemu razmatramo u jednom od otajstava svete krunice: Isusovu agoniju u Getsemanskome vrtu. Neposredno prije muke, Gospodin je pošao s apostolima u Getsemanski vrt. Zasigurno je Isus često tamo molio, jer je sveti Luka zapisao: »Zaputi se, po običaju, na Maslinsku goru.« Ali ovaj je put Isusova molitva bila posebna budući da se približio čas njegove muke.

Kada je duhovna patnja toliko jaka da ga dovodi u agoniju, Gospodin se obraća svojemu Ocu molitvom punom pouzdanja. Naziva ga Abba (otac, tata) i povjerava mu se. I nama je slijediti taj Isusov put. U našemu životu ispreplitat će se razdoblja duhovnog mira i razdoblja silovitih bitaka, prolazit ćemo možda i kroz razdoblja mraka i duboke boli, s napašću da se obeshrabrimo… Prizor Isusa u Getsemanskome vrtu uvijek će nam pokazati kako nastaviti dalje: ustrajnom molitvom punom pouzdanja. Da bismo napredovali na putu k svetosti, posebno kada osjećamo težinu vlastite slabosti, saberimo se u molitvi, u povjerljivu razgovoru s Gospodinom.

U molitvi nije u pitanju što netko kaže ili kako se osjeća, bitna je ljubav. A ljubav se izražava u nastojanju da nešto kažeš Gospodinu, čak i onda kada misliš da mu nemaš što reći. Ako se budemo toga držali, naš će život biti obogaćen i ojačan.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)