EKSKLUZIVNI RAZGOVOR S KARDINALOM RAYMONDOM BURKEOM

‘Nije svaka riječ koju Papa izgovori nauk Crkve, ali to ne znači da ga ne moramo poštovati’

“Kako papa Franjo govori, trebali bismo izaći na periferije prema onim aspektima naše kulture koji su najudaljeniji, pristupajući im s porukom Isusa Krista. Međutim, periferije ne postoje ako ne postoji čvrsto središte. Periferija označava osobe koje su otišle daleko od središta koje je Isus Krist. Međutim čini se kako Crkva pristupa kulturi periferije tražeći kako da joj se prilagodi”

intervju kardinal raymond burke kardinal burke o papi franji

Foto: Luka Marušić, Vigilare

Posjet kardinala Raymonda Lea Burkea Hrvatskoj dobio je iznimno velik publicitet u svjetovnim medijima, potpuno neuobičajen za posjete katoličkih prelata našoj zemlji koji su se događali i ranije. Ti su mediji kardinala očekivano proglasili „kontroverznim“, isticali ga kao suprotnost papi Franji i radili sve ostale stvari koje rade oni mediji koji površno gledaju na Crkvu i uglavnom joj žele nanijeti štetu. Burke, doista, nije „kontroverzan“, ali jest jedan od kardinala koji je najistaknutiji u naglašavanju duhovne i moralne krize u kojoj se nalazi društvo u kojemu živimo i koja ima svoje posljedice i na Crkvu. Naš slovački kolega Jaroslav Daniška, koji je nedavno radio razgovor s kardinalom za slovački portal Postoj, opisao ga je kao odlučnog muškarca kojeg karakteriziraju duboka vjera i razvijeni intelekt. Mi se pridružujemo tim opisima, a samo bismo im dodali da je američki kardinal netko na kojem se vidi kako je istinski ponizna i ljubazna osoba. Zahvaljujemo Robertu Dumančiću, izdavaču kardinalove knjige u Hrvatskoj, na prigodi za razgovor s kardinalom.

– Vaša Uzoritosti, hvala Vam na vremenu koji ste odvojili za naš portal i naše čitatelje. Naše prvo pitanje tiče se knjige “I Božja Ljubav tijelom postala“, koju promovirate na svojoj “turneji” po Hrvatskoj. Možete li nam reći nešto o glavnoj tezi Vaše knjige u kojoj povezujete degradaciju liturgije s moralnom krizom kroz koju Zapad prolazi. Vjerujemo da mnogi katolici nisu upoznati s ovime?

Uopće nemam sumnji oko postojanja te poveznice, dapače, svjedočio sam tome. Ono što se dogodilo sa svetom liturgijom u Sjedinjenim Američkim Državama jest jedna vrst devastacije. Kao prvo, sam je obred u dijelovima univerzalne Crkve toliko ogoljen i umanjen, da je u određenom smislu bilo teško vidjeti poveznicu između starog obreda i novog obreda, premda ona, i nemam nikakvih sumnji oko toga, postoji. Drugo, dopuštena su razna eksperimentiranja te su ljudi liturgijsku reformu počeli shvaćati kao poziv na uništavanje prelijepe umjetnosti, arhitekture i liturgijskog ruha te svega povezanog sa svetom liturgijom. Čak su i u malim župama u ruralnim sredinama, koje su imale mramorne stupe i izrezbarene drvene oltare iz Njemačke i drugih područja, svećenici doslovno kidali stvari, micali ih iz crkvi te palili, a kipove pokapali u zemlju.

U isto vrijeme svjedočio sam slomu moralnog života u Crkvi. Sjemeništa i bogoslovije su praktički nestali, bogoslovi su napuštali Crkvu u velikom broju, svećenici su napuštali zvanja, redovnički redovi, osobito ženski, koji su tako važni, doživjeli su u SAD-u veliko propadanje.

U SAD-u se mnogo toga razvilo oko ideje da je svećenik “showman” ili glumac koji radi predstavu za narod. Misa je postala društveni događaj, a ljudi koji su dolazili na takve mise, premda bi zapravo susreli Isusa, ne bi to doživjeli na način koji bi ih izgradio

Sjećam se da su pozivali psihologe u samostane, iako ne znam kakve je to veze imalo s koncilskom reformom, kako bi razgovarali sa sestrama. Mnogi od tih psihologa, uključujući i poznatog Carla Rodgersa, kasnije su otvoreno govorili kako su bili pozivani u samostane iako nisu znali ništa o posvećenom životu. Među njima su bili i humanisti i sekularisti, stoga ne začuđuje što su mnoge časne sestre propitivale i napustile svoje zvanje.

Uz to, moralno učenje koje je oduvijek bilo dio Crkve, više se nije naučavalo, osobito seksualni moral.

– Vaša Uzoritosti, s obzirom na to da su se u isto vrijeme događale i druge stvari poput seksualne revolucije i općenito liberalizacije društva, na koji način možemo uspostaviti teološku vezu između liturgije i stanja morala u Crkvi i društvu?

Najjednostavnije i najdirektnije, a u isto vrijeme i duboko teološki, to možemo vidjeti u presvetoj euharistiji, gdje susrećemo Isusa Krista – veličanstvenog Krista koji s desna Ocu silazi među nas i objavljuje nam se. On djeluje kroz svećenika kako bi uprisutnio svoju žrtvu i kalvariju, kako bi nam dao svetu pričest. Taj susret s Kristom jest susret sa svetim i dobrim, istinitim i lijepim. To je razlog zašto bi liturgija trebala biti što je moguće veličanstvenija i ljepša kako bismo si lakše mogli posvijestiti da se ne radi o nekom običnom događaju već o nečemu izvanrednom, premda tome svjedočimo svake nedjelje u svojoj župi.

Ovaj susret sa svetošću Krista mijenja nas iznutra. Posljednje riječi na misi su ite, missa est (idite u miru, op.a.), tj. “idite, poslani ste”. Drugim riječima, poslani smo prenijeti ovo slavlje Boga u naš svakodnevni život. Stoga se trebam truditi i ponašati prema tebi onako kako bi se i Bog ponašao, tj. biti dobar i iskren s tobom; ali što ako se susret s Kristom ne dogodi…

U SAD-u se mnogo toga razvilo oko ideje da je svećenik “showman” ili glumac koji radi predstavu za narod te tako misa postaje interakcija između svećenika i naroda. Ali tako ne treba biti. Interakcija se odvija između Krista i ljudi, svećenik nije protagonist, on stoji u osobi Isusa Krista i treba “primiti” što je više moguće, kako bi ljudi mogli reći: “Ne, ovo nije svećenik, ovo je Isus Krist koji vrši službu.” Uglavnom misa je postala društveni događaj te su svećenici uskoro prestali brinuti o liturgijskom ruhu, počeli su ubacivati sve više kolokvijalnog govora koji se ne nalazi u obredniku i sl. Ljudi koji su dolazili na takve mise, premda bi zapravo susreli Isusa, ne bi to doživjeli na način koji bi ih izgradio ili im pomogao u vođenju svetijih i boljih života.

To je ključna teološka teza. Sveti Pavao piše u svojim poslanicama kako je naš svakidašnji život duhovno bogoslužje, drugim riječima, djelima vršimo ono što istinski spoznajemo u presvetoj euharistiji.

– Kardinal Arinze, bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, jednom je prilikom rekao kako je i u tradicionalnom misnom obredu dolazilo do liturgijskih zloupotreba iako to obični ljudi tada nisu shvaćali jer se misa služila na latinskom. Koji je razlog što tadašnji liturgijski propusti nisu imali takav utjecaj na moralnu degradaciju društva?

Istina je kako su i prije postojale liturgijske zloupotrebe na način da su pojedini svećenici misu slavili nedostojno, ubrzano, uz nedostatak obazrivosti prema ljepoti obreda ili izgovarajući molitve tako brzo da praktički nisu imale smisla. U tim slučajevima, vjerujem, također je dolazilo do moralnog “sloma”, barem u odnosu tih svećenika prema svetoj liturgiji. Svećeniku koji je na taj način slavio misu moralo se dogoditi nešto što je utjecalo na njegovu vjeru u svetu euharistiju. Vjerojatno to ljudi tada nisu toliko primjećivali, ali ako govorimo o takvom “zbrzanom” obredu, mogla se razviti percepcija kako svećenik samo odrađuje stvari. To je moralo činiti određenu moralnu štetu, ali su se takve stvari teže mogle dogoditi u “izvanrednom obliku svete mise” jer su rubrike i norme slavljenja bile izrazito stroge, što je svećeniku ograničavalo prostor za manevriranje.

– Smatrate li kako se liturgijska i moralna degradacija odnosi na Crkvu u cjelini ili isključivo na njezine dijelove na Zapadu, s obzirom da katoličanstvo u Africi i Aziji cvjeta.

Nisam toliko upoznat sa situacijom u Aziji, ali jesam s onom u Africi. Čini mi se kako u tim područjima još uvijek postoji snažan osjećaj za moralni zakon. Ljudi su snažno povezani s prirodom, znajući da su svijet i oni sami napravljeni Božjom rukom te imaju veliko poštovanje prema moralnoj istini koja dolazi od Boga.

Ono što se dogodilo u SAD-u, ali i u Europi, je ono što zovemo sekularizacijom, a to je da su ljudi počeli živjeti kao da Boga nema. Ljudi su izgubili osjećaj Božje prisutnosti u svojim životima te su počeli raditi svakakve stvari. Na primjer, ideja o braku između dviju osoba istog spola, tu se radi o apsolutnoj kontradikciji načina na koji nas je Bog stvorio. To danas postaje uobičajena praksa, kao i rodna teorija prema kojoj mi možemo “izmisliti” tko smo, umjesto da na život gledamo kao dar Boga koji je naš izvor i naš konačni cilj. Očito tu dolazi do sloma morala, ali i gubitka vjere. Ljudi više ne idu na misu. Kada sam 50-ih godina bio dječak, misi je svake nedjelje prisustvovalo 90% katolika. Danas u Americi, u najboljim slučajevima, misi prisustvuje 30% katolika, iako je u mnogim mjestima taj postotak niži. Neki mi kažu kako se u npr. Njemačkoj taj broj kreće oko 5%.

img_0613

S lijeva nadesno: Luka Popov, kardinal Burke, Davor Ivo Stier/Foto: Luka Marušić, Vigilare

– Što se tiče današnje kulture u kojoj živimo, mnogo ste puta rekli kako u modernim vremenima postoji sukob između sekularne kulture i kršćanstva. Rekli ste također kako postoji manjak razumijevanja te napetosti. Na koji način bi kršćanin trebao razumjeti tu napetost, a da u isto vrijeme ne upadne u neku vrstu izolacije?

Odlično pitanje. U Evanđelju po Ivanu, riječ “svijet” ima dva značenja. Prvo značenje očituje se u našem Gospodinu, Isusu Kristu, koji je postao čovjekom kako bi spasio svijet; mi koji smo krštenjem oživjeli u Kristu, pozvani smo transformirati i spasiti taj svijet. To je jedno značenje, mi ljudi svojim načinom života proslavljamo Boga kroz ono što je stvorio.

Drugo značenje povezano je s posljedicama istočnog grijeha. Originalna veza između Stvoritelja i nas moralno je oštećena činom oholosti, kada su Adam i Eva uz pomoć Sotone povjerovali kako mogu biti kao Bog te su bili neposlušni jedinoj zapovjedi koju im je Bog dao, jedući sa stabla koje se nalazilo u centru Rajskog vrta.

Za nas kušnja ostaje ista: da misleći kako smo samodostatni radimo što želimo. U tom smislu svijetu treba otkupljenje, drugim riječima svijet treba suočiti s otkupljujućom Riječi našeg Gospodina Isusa Krista. Kako papa Franjo govori, trebali bismo izaći na periferije prema onim aspektima naše kulture koji su, recimo to tako, najudaljeniji, pristupajući im s porukom Isusa Krista – s istinom, kako bismo ih dozvali natrag k središtu.

Međutim, periferije ne postoje ako ne postoji čvrsto središte. Periferija označava osobe koje su otišle daleko od središta koje je Isus Krist. Međutim čini se kako Crkva pristupa kulturi periferije (svjetovnoj kulturi, op.a.) tražeći kako da joj se prilagodi, drugim riječima neki u Crkvi žele prigrliti kulturu. Crkva i treba prigrliti svoju braću i sestre koji su daleko od Krista, ali u istini, a ne u sentimentalizmu i emocionalnosti koji tvore veze između ljudi lišene ikakvog konkretnog sadržaja.

Za nas kušnja ostaje ista: da misleći kako smo samodostatni radimo što želimo. U tom smislu svijetu treba otkupljenje, drugim riječima svijet treba suočiti s otkupljujućom Riječi našeg Gospodina Isusa Krista

Dat ću vam primjer. Na nedavnim dvjema biskupskim sinodama pojavilo se pitanje crkvenog pristupa ljudima koji žive u onome što zovemo “neregularnim brakom” – muškarac i žena koji žive zajedno kao supružnici premda je jedan od njih, ili oboje, vezan bračnom vezom za neku drugu osobu. Ipak to nije bilo jedino pitanje koje se pojavilo.

Uskoro su neki postavili pitanje parova koji žive u kohabitaciji, tražeći da Crkva prizna “pozitivne elemente” u takvim zajednicama. Ali kohabitacija je smrtni grijeh, kako možemo pronaći pozitivne elemente u tome? Nemoguće je pronaći pozitivne elemente u grijehu. Ljudi, koje je Bog rukama oblikovao, su dobri, volimo ih i pristupamo im, ali im u isto vrijeme moramo reći kako žive u smrtnom grijehu.

Isto pitanje priznanja pozitivnih elemenata postavljeno je i kod genitalnih aktivnosti između osoba istog spola. Ja to ne zovem seksualnom aktivnošću jer se, što se mene tiče, ona odnosi isključivo na muškarca i ženu, stoga koristim izraz genitalna aktivnost. Kao što rekoh, pojavilo se to pitanje. Gledajte, ja nisam naivan, svjestan sam da takve zajednice postoje, i Crkva mora pokazati suosjećanje prema tim ljudima, ali pravo suosjećanje je navijestiti im istinu Isusa Krista i moralni zakon. Dok sam odrastao često sam čuo frazu svetog Augustina: “Volimo grešnike, ali mrzimo grijeh”, a meni se čini kako postoji opasnost da “voljeti grešnika” zamijenimo s “prihvatiti grijeh”.

– Jedna od glavnih debata koja se posljednjih godina vodi u Crkvi tiče se ravnoteže između Božjeg milosrđa i istine. I dok s jedne strane postoji bojazan od “prihvaćanja grijeha”, postoji li s druge strane opasnost od upadanja u farizejštinu i moraliziranje?

Takva opasnost bi mogla postojati, ali ne mislim da je ona danas aktualna. Na primjer, mediji su citirali papu Franju koji je poručio kako ispovjedaonica ne bi trebala biti mjesto “mučenja”. Ja sam svećenik 41 godinu, od čega biskup 21 i ne mogu se sjetiti ni jednog primjera kad mi se neka osoba žalila na svećenika koji ih je “mučio” tijekom ispovijedi. Ono što su mi pak ljudi govorili, a to se tiče SAD-a, ne znam je li i drugdje tako, jest da bi željeli da njihovi svećenici budu jasniji. Čak se znalo događati da svećenik kaže za nešto: “To nije grijeh”, a oni osjećaju da jest.

Naravno uvijek postoji opasnost, i to za svakog od nas, da upadnemo u moraliziranje, ali danas se svako spominjanje moralnog zakona naziva moraliziranjem. Ako kažemo da je istospolni seks pogrešan ili da je uništavanje života u majčinoj utrobi pogrešno, to se proglašava moraliziranjem, a radi se o jednostavnoj istini.

Uvijek postoji mogućnost da netko ode u ekstreme, osobito u “lažno moraliziranje”, kada su ljudi s jedne strane žestoki protivnici pobačaja ili neke druge zle prakse, a sami vode nemoralan seksualni život, tj. kada nisu dosljedni u svom životu. Moramo izbjeći licemjerstvo u takvim situacijama, ali to ne znači da mi kao grešnici, a svi smo grešnici, ne smijemo naviještati moralni zakon. Istinu o moralu trebamo naviještati trudeći se živjeti tu istinu što savršenije u svojem svakodnevnom životu.

– Vruća debata također se odvija oko posljednje apostolske pobudnice pape Franje, Amoris Laetitia. Nekoliko ste puta rekli kako se pobudnica treba čitati u skladu s tradicijom i naukom Crkve, kao i dokumentima poput Familiaris Consortio. Kako gledate na to nakon što je u javnost izašlo pismo pape Franje biskupima u Buenos Airesu u kojem tvrdi kako je mogućnost pričesti za neke razvedene i ponovno vjenčane osobe “ispravna interpretacija” pobudnice?

Ljudi često misle kako Papino pismo pokazuje koji je nauk Crkve. To nije istina. To pismo samo pokazuje koje su bile namjere pape Franje u poznatoj fusnoti 351 (fusnota u 8. poglavlju Amoris Laetitie koja po nekima otvara mogućnost za pričest razvedenih i ponovno vjenčanih parova koji ne žive u čistoći, op.a.), ali ono ga ne čini dijelom Nauka. Smatram kako se cijeli dokument treba promatrati u svjetlu Nauka te da su oni dijelovi, koji su u skladu s dosadašnjim učenjem Crkve, doista njegov dio. Ipak postoje izrazi i rečenice koje predstavljaju isključivo razmišljanja Svetog Oca. To su njegove osobne misli, a ne izrazi Kristova vikara na Zemlji.

U srednjem vijeku znalo se govoriti o dvama tijelima kralja i dvama tijelima pape, drugim riječima, osoba koja je pristala biti izabrana za rimskog pontifa, premda se sada nalazi u ulozi Kristova vikara na Zemlji, ne prestaje biti čovjek. Kad papa nosi korsko odijelo tj. crvenu mocetu i štolu na kojoj su sv. Petar i sv. Pavao, onda više ne govori Jorge Bergoglio, već papa Franjo koji je Kristov vikar na Zemlji. Kad govorimo pak o izjavama u pismu biskupima Buenos Airesa ili fusnotama, radi se o njegovom osobnom mišljenju. Uostalom on sam je rekao kako se ne slažu svi s njim, tj. kako drugi ljudi smatraju ispravnim neki drugačiji pristup, ali tu ne govorimo o Nauku, već o njegovom osobnom mišljenju.

Ljudi bi sad mogli reći da napadam papinstvo, ali nipošto. Ja sam rimokatolik i za mene je petrovska služba suština svega. Dogmatska konstitucija o Crkvi “Lumen Gentium” uči kako je petrovska služba simbol jedinstva biskupa i svih vjernih. S druge strane, svjestan sam kako svaka riječ koja izlazi iz ustiju Svetog Oca ne spada u službeno učenje Crkve.

Čini mi se kako se do sada nismo suočili s nečim ovakvim jer nikada nismo imali papu koji ovoliko govori. S tim se moramo nositi, ali to ne pokazuje manjak poštovanja prema petrovskoj službi niti nas čini manje katolicima.

– Čini nam se kako problem leži u činjenici da ljudi, a to je posebno istina za Hrvatsku, osobu pape povezuju s pozicijom “čuvara i branitelja” istine i vjere. Ovo je prva situacija u kojoj se ljudi susreću s nekim papinim implikacijama koje možda nisu u skladu s Naukom. Također pojavljuje se i problem njegovih izjava koje često znaju biti neprecizne ili ih je lako krivo protumačiti. Radi li se ovdje o doista novoj situaciji ili je to nešto neizbježno kad je u pitanju papinstvo?

Već se događalo u prošlosti da je papa izjavio nešto što nije bilo u skladu s crkvenom tradicijom. Ljudima je to danas šokantno jer nismo imali sličnih iskustava u bliskoj prošlosti, ali ona su se događala. Dapače prvi primjer vidimo već u odnosu između svetog Petra i Pavla. U poslanicama vidimo kako je Pavao opomenuo Petra koji je tada bio Kristov vikar na Zemlji. Premda je Petar ispravno naučavao kako obraćeni pogani ne trebaju prihvatiti određene obrasce židovske vjere kao što su npr. obrezanje, u prisutnosti židovskih obraćenika tvrdio je drugačije. Tada mu se Pavao suprotstavio, nazvavši ga licemjerom. Postoje i drugi primjeri.

Osobno smatra, i to se može vidjeti na primjerima svetog Pija X. i pape Pija XII., kako bi Sveti Otac trebao izbjegavati, koliko je moguće, osobne razgovore u javnosti. Ja nisam ljubitelj ovih intervjua u avionu jer mi se čini kako uzrokuju dosta zbrke. Znam da Sveti Otac, i ovo je njegov izraz, želi biti bliže ljudima, ali čini se kako mu se to osvećuje. Na primjer, njegova izjava “Tko sam ja da sudim” u Irskoj se koristila u propagandi za legalizaciju gay braka. Znam da to nije bila Papina namjera, ali tako se koristila. Smatram da bi takve izjave trebalo izbjegavati.

Sjećam se jedne anegdote za vrijeme pontifikata blaženog Pavla VI. kojeg je intervjuirao jedan divni francuski katolik, Jean Guitton. Ti osobni razgovori kasnije su obavljeni i sjećam se da su mnogi katolici tada smatrali kako Papa to ne bi trebao raditi. Nije tu bilo nikakvog skandala, ali osobno smatram kako je to problematično. Kao drugi primjer uzmimo intervju pape emeritusa Benedikta XVI. s Peterom Seewaldom koji je nedavno objavljen u obliku knjige. Neki ljudi tumače dijelove te knjige kao dio učenja Katoličke Crkve, ali oni to nisu. Na kraju krajeva, pitam se čini li to dobro Crkvi. Koja je poanta takvog osobnog priznanja i čemu služi znanje o osobnim razmišljanjima Svetog Oca o nekoj temi. To je pitanje koje me zaokuplja.

Znam da Sveti Otac želi biti bliže ljudima, ali čini se kako mu se to osvećuje. Na primjer, njegova izjava “Tko sam ja da sudim” u Irskoj se koristila u propagandi za legalizaciju gay braka. Znam da to nije bila Papina namjera, ali tako se koristila

– Kako bi onda savjesni katolik trebao reagirati na te situacije kada se eventualno događa neka proturječnost između Učiteljstva Crkve i Papinih osobnih misli?

Kao prvo, trebamo uvijek ostati vjerni nauku Crkve. I to nam ne bi trebalo biti teško jer je taj nauk jasno izložen u Učiteljstvu, katekizmu i u nauku crkvenih otaca. Papinska služba i postoji radi promicanja tog nauka. Neki mediji Papu nazivaju „revolucionarom“. To je potpuno pogrešna predodžba o tome što je Katolička Crkva i kako djeluje, nametanje jedne iskrivljene, svjetovne ideje Crkvi i njezinim prelatima.

Također, katolički nauk jasno podrazumijeva i poštivanje pape i njegove službe. U njemu nema mjesta za izraze nepoštovanja prema njemu i službi koja mu je povjerena.

Nadalje, mislim da je važno izraziti našim župnicima ili poglavarima uznemirenost zbog nekih izjava koje su dane ili interpretirane u suprotnosti s Učiteljstvom. Crkvena disciplina daje jasno vjernicima pravo da svojim pastirima izraze takvu vrstu zabrinutosti.

– U knjizi razgovora koju ste spomenuli papa emeritus Benedikt XVI. ovako objašnjava svoj raskid s bivšim suradnikom Hansom Küngom i njegovim istomišljenicima: “Vidio sam da teologija više nije izlaganje katoličke vjere, nego da sama sebi smišlja kako bi to trebalo biti. To je za mene bilo nespojivo s teologijom.” Mislite li da je to dobar opis problema s dobrim dijelom suvremene teologije?

Ako se netko bavi teologijom, trebao bi to činiti iz ljubavi prema istini i vjeri. Teologija bi očito morala biti detaljno proučavanje kako se Bog objavio svijetu, kako u prirodi tako i u Božanskoj objavi. Teološki rad trebao bi biti, dakle, objektivni prikaz vjerskih istina koje spoznajemo razumski, ali i po vjeri.

Ono što se dogodilo, a to je po mom mišljenju povezano s prosvjetiteljstvom i idejom koju je ono nametnulo da razum može djelovati neovisno od savjesti i vjere u Boga, jest da se razvila predodžba o teologiji kao rezultatu nečije osobne špekulacije o pitanjima koje sam spomenuo. Da, te špekulacije svakako mogu koristiti ako usmjeravaju prema istini vjere, ali mogu biti i štetne te udaljiti ljude od vjere. I to je svakako jedan od problema s kojima smo suočeni danas.

Hans Küng razvio je svoju ideju o Crkvi i kakva bi ona trebala biti, ali njegova teologija prekid je s tradicijom i onim što je Crkva uvijek učila. I kao takva potpuno je nepouzdana. Ljudi misle kako u njegovom djelu ima zanimljivosti i kako je zanimljivo čitati ga. U redu, ali to njegovo djelo više se ne može opisati kao katolička teologija.

img_9477

Kardinal Burke blagoslivlja sudionike Tradfesta/Foto: Luka Marušić, Vigilare

– Komentirajući predsjedničke izbore u SAD-u, nadbiskup Philadelphije Charles Chaput izjavio je kako u posljednjih 50 godina “nije vidio tako loše kandidate za predsjednika s obje strane”. Kako Vi gledate na te izbore, kandidate i kako bi se katolici trebali ponašati na tim izborima?

Situacija u Sjedinjenim Državama me, kao američkog građanina, jako rastužuje. Činjenica da nacija od 324 milijuna ljudi može kao kandidate za predsjednika ponuditi tek ovo dvoje političara jasno nam govori kako politički sustav treba promjene. To nam kazuje i kako je dvostranački sustav te zemlje u ozbiljnoj krizi.

Situacija je doista tužna. Gospođa Clinton u nekoliko je navrata demonstrirala duboki nedostatak poštovanja prema katolicima i Katoličkoj Crkvi, kao i religiji općenito. Otvoreno je rekla kako oni koji vjeruju u stvari suprotne od njezine političke agende, poput borbe protiv abortusa ili rodne ideologije, ne smiju to izražavati na javnoj sceni. Riječ je o povredi vjerskih sloboda koje su oduvijek bile temeljnim načelom američke nacije. Njezini politički ciljevi, s gledišta Crkve i općeg dobra, potpuno su neprihvatljivi.

Donald Trump, s druge strane, daje mnogo izjava koje govore kako je njegov karakter neprikladan za dužnost američkog predsjednika. Istodobno, njegove izjave o zaštiti života, obitelji vjerskim slobodama bile su pozitivne. Sada imamo i nova otkrića o njegovom neprikladnom ponašanju prema ženama. Naravno, njih treba uzeti u obzir, ali treba uzeti u obzir i njegovo sadašnje ponašanje i izjave kojima se ogradio od svoje prošlosti.

Što uraditi u takvoj situaciji? Svakako, katolici imaju obvezu glasovati i participirati u izborima. Naravno, ako oba kandidata imaju potpuno neprihvatljiv program, onda ne treba glasati ni za jednog. Ipak, mislim da ono što katolik treba učiniti u ovoj konkretnoj situaciji, i to je u skladu s katoličkim naukom, jest da glasuje za kandidata koji – iako ne slijedi sve odredbe moralnog zakona – u nekim aspektima ipak promiče opće dobro. Pri čemu se jasno treba odrediti negativno prema onim aspektima programa koji su neprihvatljivi.

Ivan Pavao II. se referirao na takvu situaciju u svojoj enciklici Evangelium Vitae, gdje je pisao da katolik može glasati za kandidata koji promiče moralno dobro u nekim aspektima svog programa, čak i ako on nije u cijelosti odan tom dobru kako bi se to mogli nadati.

U zemljama poput SAD-a, gdje vlada dvostranački sustav, glasačka apstinencija može pogodovati kandidatu koji je predstavlja, recimo to tako, “veće zlo” za naciju. Neki ljudi su mi rekli kako neće glasovati na ovim izborima, a moj je odgovor bio: Ako misliš da su oba kandidata jednako neprihvatljiva, to poštujem. Ali, svakako treba promisliti može li barem jedan od njih nekim aspektima svoga programa promicati opće dobro i ako je to slučaj – glasaj za njega.

– U Demokratskoj stranci sve je više katolika koji se svojim izjavama stavljaju u suprotnost s naukom Crkve kojoj pripadaju. Unatoč tome, jedan dio crkvene hijerarhije daje im potporu. Kako je to moguće?

Riječ je o velikoj poteškoći našeg vremena. To je posljedica moralne teologije koja je dominirala sjemeništima u vrijeme moje formacije i teorije proporcionalizma. Ta teorija zagovara da ne postoje djela koja su intrinzično zla. Tako abortus, prema toj teoriji, nije uvijek moralno loš, genitalna aktivnost između dviju osoba istoga spola također. U tim djelima ne vidi se nešto dobro po sebi, ali se smatra kako ona u nekim određenim okolnostima mogu biti opravdana ili kako posljedica toga djela može biti pozitivna. Riječ je o neistinitoj teoriji koju Crkva, posebno u svojim institucijama svećeničke formacije, mora izbjegavati. Cilj nikada ne opravdava sredstvo.

– Zato danas imamo situaciju u kojoj američki potpredsjednik Joe Biden, koji otvoreno podržava abortus i gay “brakove”, dobiva nagradu na katoličkom sveučilištu Notre Dame?

To je potpuno neprihvatljivo. Govorimo o čovjeku koji je nedugo nakon te nagrade na Notre Dameu organizirao i vodio “vjenčanje” dvojice homoseksualaca i potom izjavio kako je ponosan na to. Mislim da takvo ponašanje zaslužuje biti crkveno kažnjeno u skladu s kanonskim zakonom.

– Vi ste se kao biskup u SAD-u zalagali za uskraćivanje pričesti onim političarima koji podržavaju zakone koji su u suprotnosti s katoličkim naukom. Ovdje u Hrvatskoj trenutačno također imamo situaciju u kojoj katolički političari zauzimaju potpuno pomirljivo stajalište o abortusu?

Ivan Pavao II. je rekao kako je jedan od velikih izazova danas obraćenje katolika koji imaju tendenciju svoju vjeru odvajati od svoga javnog života. Upravo je takvo odvajanje nešto što rade katolički političari u Sjedinjenim Državama. Kada sam takve političare upozorio kako je neprihvatljivo da se zalažu za zakone koji se protive katoličkom moralu i dalje se pričešćuju, dobio sam upravo taj odgovor: Osobno sam protiv, ali ne želim nametati drugima svoje moralno stajalište.

Problem ovakve argumentacije jest da mi ne govorimo ovdje o nekoj specifičnoj konfesionalnoj praksi, nego o moralnom zakonu koji obvezuje sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru. Nema opravdanja za izuzeće od suprotstavljanja onome što ide izravno protiv tog zakona i protiv općeg dobra. Kako je moguće opravdati davanje prava ljudima da čine nešto što je u izravnoj suprotnosti s moralnim zakonom i temeljnim pravom – pravom na život? Ili u suprotnosti s očuvanjem temeljne stanice društva – obitelji? To nema nikakvog smisla.

Ivan Pavao II. je rekao kako je jedan od velikih izazova danas obraćenje katolika koji imaju tendenciju svoju vjeru odvajati od svoga javnog života. Upravo je takvo odvajanje nešto što rade katolički političari u Sjedinjenim Državama 

Ljudi razumijevaju svoju vjeru na potpuno pogrešan način – kao dio svog privatnog života koji ne treba isticati u javnosti. To je potpuno pogrešno.

I ne vidim da se u SAD-u nešto promijenilo od vremena kada sam ja bio biskup i inzistirao na tome da katoličkim političarima koji su svojim djelovanjima u suprotnosti s naukom Crkve bude uskraćena pričest. Unatoč jasnim uputama iz Vatikana, kakvo je bilo pismo Kongregacije za nauk vjere poslano američkim biskupima 2004.

– Kako komentirate tijek pregovora između Vatikana i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. o dobivanju kanonskog statusa za njih. Iz Bratstva kažu kako su zbunjeni informacijama iz Vatikana. S jedne strane Papa i nadbiskup Guido Pozzo kažu kako uvjet za dobivanje statusa nije potpuno prihvaćanje zaključaka Drugog vatikanskog koncila. S druge strane pročelnik Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller tvrdi suprotno?

Još za pontifikata Benedikta XVI. učinjeno je puno da dođe do pomirenja s Bratstvom i da ono dobije kanonski status. Znam da je biskup Felley puno radio na tom pomirenju i da ga želi. Bratstvo se uvijek molilo za papu, oni nisu sedevakantisti iako ima takvih ekstremnih elemenata među njima. Pregovori su krenuli prema nekom zaključku, ali potom je došlo do odreknuća od službe Benedikta XVI.

Kako se čini, papa Franjo je odlučan u tome da dođe do pomirenja. I to je izvrsno jer do njega i treba doći. Ali, svakako postoje pitanja koja su ostala otvorena, pri čemu bih se složio s onom pozicijom koju zastupa nadbiskup Pozzo. Nisam siguran da je kardinal Müller na suprotnim pozicijama. Nije to do konca jasno.

– Kardinal je izjavio za njemačke medije kako onaj koji želi biti katolik “mora prihvatiti papu i Drugi vatikanski koncil”.

Da, ali ne mislim kako to automatski znači obvezu prihvaćanja nekih od izjava koje su dane u deklaracijama Koncila i koje nisu dogmatske. Primjerice, deklaracija Nostra Aetate naglašava kako kršćani, židovi i muslimani časte istoga Boga. Kada su u pitanju kršćani i židovi, mogao bih se složiti iz očitih razloga. Ali, jako sumnjam da je ta tvrdnja točna kada su u pitanju kršćani i muslimani. To isto misli i većina muslimanskih vjernika i imama. Razgovarao sam s puno obraćenika na kršćanstvo s islama i oni su mi rekli kako im je bilo potrebno puno vremena da razumiju kršćanskog Boga ljubavi koji se radikalno razlikuje od Alaha.

Dakle, mislim da postoje neke stvari koje je Koncil iznjedrio i za koje je nepotrebno tražiti suglasnost i prihvaćanje. Mislim da ovi pregovori mogu završiti uspješno bez inzistiranja na tome. Treba dakle shvatiti da pojedini dokumenti nisu dogmatski. Iako, napominjem, nisam o tome razgovarao s kardinalom Müllerom.

Mislim da će u cijelom tom procesu uslijediti ozbiljnija rasprava oko Dignitatis Humane i pitanja vjerske slobode. To će morati biti jako pažljivo vođena diskusija i nadam se da će Bratstvo dobiti kanonski status.

– Nedavno ste bili u Češkoj, sada ste ovdje u Hrvatskoj. Jeste li uspjeli steći neke dojmove o specifičnostima crkvi u postkomunističkim zemljama?

Tijekom svoga boravka u Češkoj imao sam jedan dojam koji sam podijelio s ljudima tamo. Bog uvijek tako djeluje da svojom providnošću i najveće zlo okrene na dobro. Jedna dobra stvar koja je posljedica vašeg života pod komunizmom, koji je naravno neosporno zlo, bilo je to što su katolici stekli duboko razumijevanje svoje vjere tijekom toga progonstva. Također, komunisti su vas izolirali od Zapada, što je bilo loše, ali ste tako bili zaštićeni i od svih negativnosti koje su se događale u liturgiji, ali i samoj teologiji.

Ono što se sada događa jest veliki utjecaj zapadnih kultura na vas, posebice iz zemalja koje su politički moćne. I taj utjecaj može biti jako negativan. Ono što sam vidio u Češkoj, a i ovdje kod vas jest ta ljepota života, ljepota obiteljskog života koja može postati ugrožena. Mislim da biste napravili veliku grešku ako biste pristali podlegnuti utjecajima sa Zapada, i izgubiti svoj vlastiti identitet. Hrvati bi trebali naučiti oslanjati se na svoju vlastitu povijest i kulturu.

Vidio sam kako je to u SAD-u. Hrvatski, irski, poljski ili njemački katolici donosili su svoj identitet u novu državu i živjeli svoju vjeru na posvećen način. I tako dali velik doprinos Sjedinjenim Državama i njezinu razvoju. Ono što se kasnije dogodilo, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, jest da su katolici, koji su u SAD-u uvijek bili skupina koja je bila diskriminirana, počeli gubiti svoj identitet i to uglavnom zbog materijalnog uspjeha i potrebe za društvenim prestižom. Na određeni način bi se “prilagođavali” okolini i to nauštrb svoje vjere. I to je opasnost u kojoj bi se, čini mi se, mogli i vi naći kao nacija koja još ima jake kršćanske korijene. Mislim da je tu presudno ono što je rekao Gospodin: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Razgovarali Goran Andrijanić i Tino Krvavica | Bitno.net

Copyright: Bitno.net, sva prava pridržana

Objavljeno: 25. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi