'RADOST LJUBAVI'

Ovo su najvažniji dijelovi sažetka Papine apostolske pobudnice o obitelji ‘Amoris Laetitia’

Dokument, koji prikuplja ishode sinoda o obitelji 2014. i 2015. godine, podijeljen je u devet poglavlja u kojima opširno govori o obitelji u svjetlu Božjega nauma, o izazovima za obitelji danas, obiteljskome zvanju i bračnoj ljubavi

Foto: Catholic Church of England and Wales @flickr.com, apostolske pobudnice

Prizor sa Sinode o obitelji održanoj prošle godine. Foto: Catholic Church of England and Wales @flickr.com

Amoris Laetitia naslov je Papine postsinodske apostolske pobudnice o ljubavi u obitelji, koja je predstavljena danas u Tiskovnom uredu Svete Stolice. Dokument, koji prikuplja ishode sinoda o obitelji 2014. i 2015. godine, podijeljen je u devet poglavlja u kojima opširno govori o obitelji u svjetlu Božjega nauma, o izazovima za obitelji danas, obiteljskome zvanju i bračnoj ljubavi – napose njezinoj plodnosti – te izlaže neke pastoralne perspektive za praćenje osoba na putu prema braku i tijekom braka. Također govori o osobitim izazovima razvoda, rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih te o mješovitim brakovima. Posebno poglavlje posvećeno je odgoju djece, kao što i čitavo jedno poglavlje govori o praćenju, razlučivanju i integraciji osoba u neregularnom stanju.

Na početku teksta papa Franjo napominje da „ne trebaju sve doktrinarne, moralne ili pastoralne rasprave biti riješene uplivima učiteljstva“. Ustrajući – kaže – na „jedinstvu doktrine i prakse“, koje je nužno u Crkvi, mogu postojati „različiti načini tumačenja određenih vidika doktrine ili nekih posljedica koje iz nje slijede“, uzimajući u obzir kulture, tradicije i izazove u pojedinim zemljama.

U svjetlu Riječi

U prvome poglavlju, ističe da Božja riječ nije „niz apstraktnih teza, nego pratiteljica na putu“ za obitelji, također i za „one u krizi“ jer im „naznačuje odredište putovanja“. Polazeći od Knjige postanka, naglasio je dvije karakteristike bračne ljubavi: dijalog i jedinstvo. Zatim se usredotočio na važnost nježnosti, a djecu je nazvao „živim stijenama“ obitelji. Na koncu je spomenuo problem nezaposlenosti i tragedije obitelji-izbjeglica.

Stvarnosti i izazovi za obitelj

U drugom poglavlju Papa navodi poteškoće s kojima se današnje obitelji suočavaju, poput individualizma koji razvezuje slobodu i pravednost od istine, vrijednosti i načela te „kulture provizornoga“. Unatoč tome, kršćanski prijedlog ne treba biti samo „retoričko osuđivanje aktualnih zala“, što bi značilo upasti u „zamku samoobrambenih žalopojki“ koje su daleko od „misijske kreativnosti“. Kršćanski prijedlog treba predstaviti razloge i motivaciju za brak i obitelj. Prema papi Franji, potrebna je „zdrava autokritika“ o načinu predstavljanja braka, koji je bio usredotočen samo na dužnost rađanja djece te „doktrinarna, bioetička i moralna pitanja“, kao da se radi o „teretu koji se čitav život ima podnositi“.

Osobito je istaknuo nekoliko izazova za obitelj koje su prepoznate na sinodama: mentalitet protivan rađanju djece, slabljenje vjerske prakse, zlostavljanje djece, selilaštvo, progon kršćana, starost i invalidnost, siromaštvo, kohabitacija i istospolne zajednice, nasilje nad ženama te rodna ideologija. Snažno je osudio svaki pokušaj državnog nametanja kontracepcije, sterilizacije i pobačaja te kazao da se vanbračni život i istospolne unije ne mogu izjednačiti s brakom. Kazao je da je „uznemirujuće“ što se ideologije poput one rodne „nameću kao jedina misao koja također određuje obrazovanje djece“.

„Biološki spol i društveno-kulturna uloga mogu se razlikovati, ali ne i odvojiti“ – napisao je Sveti Otac.

Pogled upravljen na Isusa: zvanje obitelji

Treće poglavlje predstavlja „sažetak crkvenog nauka o braku i obitelji“. Ističe se kako nerazrješiva bračna sveza muškarca i žene nije breme, nego dar i zvanje; sakrament za posvećivanje i spas supružnika, a ne društvena konvencija ili isprazan obred. Napominje se da Crkva treba pastoralno skrbiti za vjernike koji kohabitiraju, osobe koji su samo civilno vjenčane te za rastavljene u novim vezama.

Napisao je kako treba „jasno izražavati doktrinu“, izbjegavajući istovremeno „sudove koji ne vode računa o složenosti različitih situacija“. Parovima koji ne mogu imati djecu je preporučio posvajanje. Naglasio je „nepovrjedivo pravo“ nerođenog života, koji „nikada ne može biti predmet dominacije“. Također je istaknuo pravo na prigovor savjesti. Obitelj je domaća crkva, a Crkva je obitelj obitelji – ustvrdio je.

Ljubav u braku

U četvrtom poglavlju, o bračnoj ljubavi, Papa na obiteljski život primjenjuje karakteristike koje sv. Pavao niže u svojem poznatom himnu ljubavi. Izravno se obraća mladima, govoreći im da brak nije teret ili nedostižni ideal. Ističe važnost dijaloga, a osobito osvrće na spolnost braku. Bračna ljubav vodi tome da čitav emocionalni život postane dobro za obitelj, u službi zajedničkog življenja. Spolni je život supružnika „prekrasan dar“. Ni na koji se način erotična dimenzija ljubavi ne može smatrati „dopuštenim zlom ili teretom koji treba podnositi radi dobra obitelji“. Papa također govori o vrijednosti djevičanstva, kao oblika ljubavi koji nije protivan ženidbi, nego predstavlja drukčiji način kako voljeti.

Ljubav postaje plodna

Peto poglavlje osobito je posvećeno plodnosti ljubavi i prihvaćanju života u obitelji. „Pomislimo koliko vrijedi embriji!“ – napisao je. „Treba ga promatrati istim pogledom Očeve ljubavi koja gleda ponad izgleda“ – ustvrdio je papa Franjo. Dijete nije ispunjenje osobne aspiracije, nego ljudsko biće s neizmjernom vrijednošću te ima naravno pravo na oca i majku. Papa je nadalje istaknuo „ženski genij“ te napomenuo da smanjenje majčinske prisutnosti u društvu predstavlja „ozbiljnu opasnost“. Rekao je kako cijeni feminizam koji „ne pretendira na uniformnost te ne niječe majčinstvo“. Primijetio je težak problem odsutnosti očinske figure napomenom kako je „naše društvo društvo bez očeva“.

U postupcima posvajanja, uvijek treba prevladati pravo djeteta – stoji nadalje u tekstu. Obitelj treba uspostaviti „kulturu susreta“ i boriti se za pravednost. U tom kontekstu, rekao je da onaj tko pristupa euharistiji, ne osjećajući se potaknut na zalaganje za siromahe i patnike, nedostojno prima taj sakrament.

Neke pastoralne perspektive

U šestom poglavlju izložene su neke pastoralne perspektive, „novi putovi“ proizašli iz sinodskog hoda, a koje različite zajednice trebaju razraditi u „praktične i učinkovite prijedloge“. Istaknuta je potreba da kršćanske obitelji sve više postanu ne samo objekt, nego i subjekt obiteljskog pastorala. Potrebna je interdisciplinarna formacija koja favorizira komplementarnost različitih poziva u Crkvi. Moglo bi se, osim toga, „bolje prihvatiti iskustvo duge istočne tradicije oženjenih svećenika“.

Papa je preporučio da se „nikada ne potiče“ sklapanje ženidbe koja nema realne mogućnosti za stabilnost. Učiti kako voljeti ne može se svesti na kratki ženidbeni tečaj. Osim toga, potrebno je pratiti novovjenčane parove, koje poziva na realistično prihvaćanje supružnika i da nauče kako „pregovarati“ poradi dobra obitelji. Istaknuo je i potrebu formacije u prirodnom planiranju obitelji.

Razvod je „zlo“, a njegov porast u društvu je „vrlo zabrinjavajuć“. Djeca ne trebaju postati taoci takvih situacija. Premda je razdvojen život „krajnje rješenje“, ono je nekada „moralno potrebno“ zbog nasilja ili izrabljivanja. S obzirom na rastavljene i civilno ponovno vjenčane, ponavlja ono što je rečeno na sinodama, ističući potrebu razlučivanja i praćenja. Brinuti se za njih u kršćanskoj zajednici nije oslabljivanje vjere u nerazrješivost braka, nego izričaj ljubavi – stoji u dokumentu.

Zajedničko primanje euharistije u miješanom braku katolika i nekatoličkog kršćanina „ne može biti doli iznimno“. S obzirom na osobe s homoseksualnim sklonostima, osuđuje se svaka „nepravedna diskriminacija“ i nasilje protiv njih, napominjući istovremeno da nije moguća ni „daleka analogija“ istospolnih zajednica s brakom i obitelji.

Osnažiti odgoj djece

Sedmo poglavlje posvećeno je odgoju djece, koji je „najozbiljnija obveza“ i „prvo pravo“ roditelja. Oni trebaju biti slobodni izabrati kako odgajati djecu, prema vlastitim uvjerenjima. Odgajati ne znači biti opsesivan i preuzeti kontrolu nad svim, nego „promicati odgovornu slobodu“ koja će znati dobro izabirati. Moralni odgoj djece roditelji „nikada ne mogu delegirati“. Također se ističe vrijednost sankcija kao poticaja na dobro te važnost da se disciplina ne pretvori u „sakaćenje želje“. Papa osim toga govori o „tehnološkom autizmu“ kao opasnosti za djecu i mlade, kao i o potrebi spolnoga odgoja. Izraz „siguran seks“ pokazuje „negativan stav prema naravnoj svrsi“ spolnosti, kao da je eventualno dijete „neprijatelj od kojeg se valja zaštititi“.

Od ključne je važnosti da se pomogne „prihvatiti vlastito tijelo takvo kakvim je stvoreno“, u „svojoj muškosti ili ženskosti“, odgajajući da se „cijene razlike“, jer „ono što je muško i žensko ne može se odvojiti od Božjega djela“. Na koncu poglavlja se napominje da su roditelji „aktivni subjekti“ u katehezi svoje djece, kao i da se „duhovno iskustvo ne nameće“, nego predlaže djeci u slobodi.

Pratiti, razlučivati i integrirati krhkosti

Osmo poglavlje je čitavo posvećeno „praćenju, razlučivanju i integriranju krhkosti“. Govori se o dva temelja: s jedne strane nauk o sakramentalnom braku, a s druge strane potreba milosrdne integracije „krhkosti“ mnogih vjernika. Na pastire spada „promicanje kršćanskoga braka“ i „pastoralno razlučivanje situacija tolikih ljudi koji više ne žive tu stvarnost“. Civilni brak ili kohabitacija često nisu motivirani predrasudama ili otporom sakramentalnom braku, nego kulturnim uvjetovanjima i kontingentnim čimbenicima. S tim se situacijama treba „suočiti na konstruktivan način, pokušavajući ih preobraziti u prilike za hod prema punini braka i obitelji, u svijetlu evanđelja“.

To treba činiti – stoji dalje u tekstu – po „zakonu postupnosti“ koji predlaže Ivan Pavao II., prema kojem čovjek ostvaruje dobro u „stupnjevima rasta“. Put Crkve – kaže papa Franjo – put je milosrđa i integracije, koji nikoga ne osuđuje zauvijek, nego pruža Božje milosrđe „svim koji ga traže iskrena srca“. „Nitko ne može biti osuđen zauvijek, zato što to nije logika evanđelja!“ – ustvrdio je Papa.

Vodeći računa o kompleksnosti situacija, treba „integrirati sve“, uključujući rastavljene i ponovno vjenčane, koji mogu sudjelovati „u životu zajednice putem socijalnog zalaganja ili molitvenih susreta.“ Papa također ističe da situacije mogu biti „jako različite“ i da ih stoga „ne treba katalogizirati ili zatvarati u prekrute izjave“. Važno je prikladno „osobno i pastoralno razlučivanje“, zato što „ne postoje jednostavni recepti“.

Papa Franjo je napisao da „ne treba očekivati od sinode ili pobudnice novu opću normativu kanonske vrste, primjenjive na sve slučajeve“. Ono što je moguće je „samo novi poticaj na odgovorno razlučivanje“ pojedinačnih slučajeva, s obzirom da „stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima“ te da stoga „posljedice ili učinci jedne norme ne trebaju uvijek biti isti“, pa i u „sakramentalnoj disciplini“, kad se može razlučiti da u pojedinačnoj situaciji nema teške odgovornosti.

Stoga je za rastavljene i ponovno vjenčane korisno učiniti ispit savjesti, a razgovor sa svećenikom u unutarnjem forumu može pomoći oblikovanju „ispravnoga suda“ o onome što priječi mogućnost „punog sudjelovanja u životu Crkve“. Važno je, međutim, izbjeći rizik „pogrešnih poruka“, kao da bi svećenik mogao udijeliti „brze iznimke“ ili kao da bi se za određene usluge mogao steći „sakramentalni privilegij“, uz opasnost da se ostavi dojam kako Crkva „promiče dvostruki moral“.

„Nije više moguće reći da svi oni koji se nalaze u takozvanoj ‘neregularnoj’ situaciji žive u stanju smrtnoga grijeha“ zato što osim mogućeg „nepoznavanja norme“, mogu postojati drugi „čimbenici koji ograničavaju mogućnost odlučivanja“, poput nasilja, straha ili afektivne nezrelosti. „Razlučivanje je dinamično“ i „sitničavo je ostati na tome da se u obzir uzima samo činjenica odgovara li djelovanje osobe zakonu ili općoj normi“. Premda opće norme „predstavljaju dobro koje se nikada ne treba zanemariti ili prekršiti“, one istovremeno „ne mogu obuhvatiti sve pojedinačne situacije“ – ustvrdio je Papa.

Pastir se stoga ne može zadovoljiti „samo primjenjivanjem moralnih zakona“, „kao da su kamenje“ za baciti na ljude. Moguće je da se „u situaciji objektivnog grijeha, u kojoj nema subjektivne odgovornosti… živi milost u Bogu, primajući u tu svrhu pomoć Crkve“. „U određenim slučajevima, mogli bi od pomoći biti i sakramenti“ – dodao je Papa, napominjući da ispovjedaonica ne treba biti mjesto mučenja i da euharistija „nije nagrada za savršene, nego hrana za slabe“.

Napisao je kako je danas još više od pastorala za neuspjele situacije, potreban pastoralni napor kako bi se brak učvrstio i tako se spriječilo njegovo raspadanje. Valja imati logiku „suosjećanja“, izbjegavajući progone, pretvrde i nestrpljive sudove. Ne suditi, ne osuđivati, ne isključivati nikoga – naglašava papa Franjo. Posebnu pozornost pastiri trebaju posvećivati „primatu ljubavi“, ne uvjetujući Božje milosrđe. Pastoralno praćenje jako se razlikuje od „hladnog morala“ na pisaćem stolu te od „zatvorenih srdaca“ koji „na Mojsijevoj stolici“ sude „na površan način teške slučajeve i ranjene obitelji“.

Bračna i obiteljska duhovnost

U posljednjem poglavlju, posvećenom bračnoj i obiteljskoj duhovnosti, poziva se na zajedničku molitvu, koja je „povlašteno sredstvo izražavanja i jačanja vjere“. U obitelji se živi duhovnost isključive i slobodne ljubavi, s otvorenim srcem koje svakodnevno obnavlja vjernost. Apostolsku pobudnicu papa Franjo zaključuje molitvom Svetoj obitelji.

Za cjeloviti tekst pobudnice na drugim jezicima kliknite OVDJE.

Bitno.net

Objavljeno: 8. travnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi