Čovjek današnjice vapi za mirom kao onomad čovjek prije dvije tisuće godina. Možda su i naši preci izlazili iz pećina i penjali se po stablima ne u potrazi za bananama, već čeznući za mirom. Kada je u njih Božjom intervencijom utisnuta besmrtna duša i struktura vječnosti, onda je i potraga za mirom postala smislenija. Nisi više bježao od toljage žene u pećini, već si zajedno sa svojom družicom tragao za smislom.

Smisao je teško otkriti u vrevi i užurbanosti našeg života. Košarkaši znaju, igra dobije još veću težinu kada trener pozove na minutu odmora. Daje upute, usmjerava i onda te opet pusti u slobodu igre. Te “minute odmora” od krucijalne su važnosti za naše živote. One nas oplemenjuju, daju nam mir, snagu, otvaraju nutrinu dubljim istinama.

Mnogi vjernici odlaze u potragu za tim mirom na duhovne vježbe, obnove, ili zastanu povremeno u crkvi i osluškujući tišinu pokušavaju čuti što im Bog govori. Katolički skauti isto tako, naravno, vole odlaziti u crkvu i vole tražiti smisao ondje gdje se smisao i traži. No katolički skauti su u pokretu, u suživotu s prirodom, naša igrališta su u šumi, vani, daleko od zagađenih ulica i bjesomučnih jurnjava. Tako u tim trenucima mi možemo u stvorenome susresti Stvoritelja.

Ovo je deseta godina od kada kao katolički skauti gotovo puna dva tjedna ljetujemo na pustom otoku Zmajanu, a Dalmatinci ga zovu Orut.

Sjećam se kao jučer. Brali smo prije deset godina neke masline i pomagali don Boži, i zaljubili se u taj kamen, borovu šumu i škrape. Onda SMO nas nekoliko, pojačani s hrvatskim braniteljima i skautima Fujom, Gerotom, Veljcom i Lulom, došli 3. siječnja na otok. Kopati šternu. Bunar, da me lakše razumijete. U toj nelogičnosti i apsurdnosti teškog krampanja tvrde stijene susreli smo svoje iskonsko – ja. Vremenski uvjeti, kažu lokalci, nikada nisu bili takvi. Barem, koliko se oni sjećaju. Ta noć, prije toliko godina, bila je hladna, jako hladna. “Gospodin Celzijus” se spustio ispod ništice i stao na brojci -7. Bura je puhala jako. A mi u starom kampu, kako to mjesto logorovanja zovemo. Ložili smo vatru cijelu noć. Grijali se. Nije pomoglo. Pa smo sve okrenuli na – šalu.

Branitelji se prisjećali hladnih rovova, mokrih čizama. I plamtećeg srca koje je gorjelo za slobodu svoje Domovine. Mi, mlađi, Bože i ja, koji sam tada imao 27 godina, hranili smo se njihovom jakošću. Primjer oduševljava. Iskustvo i svjedočenje i tebe tjera ka Iskonu. Četvrti dan siječnja, te 2008. godine, zove nas don Božo Škember, nepatvoreni sin Crkve, katolički svećenik, župnik Gospe od Anđela s Prvića. I pita nas jesmo li živi, jesmo li preživjeli noć.

Mi smrznuti do srži, ali ponosni još više, odgovaramo da nije bilo ništa strašno. Takvi smo mi muževi. Kažemo mi Riječani: krepat ma ne molat. Nema predaje, što ćemo sada kukati župniku da smo se smrzli? Mi smo čak bili ponosni što smo prošli takvu noć. Dobro, molili smo se Bogu da nam istu ne ponovi, da je dosta bilo jedne. Ha, ha, ha.

Tu smo nekih tjedan dana kopali. Sami muškarci u naponu snage. Krampovi, lopate. Kopaj. Kopaj. Bez ikakvog naizgled smisla. Čemu kopanje ogromne rupe kada se sve može riješiti puno smislenije i lakše. No, don Božo rekao “kopaj”, a mi skauti slušamo, mi “kopali”. Iskopali smo nakon par mjeseci dolaska na pusti otok rupu dugačku 12 metara, široku 6 metara i duboku 1,8 metara. Zove peti dan siječnja mene na telefon biskup šibenski Ante Ivas. Čudom se čudi da što mi to radimo na Zmajanu. I kaže mi: “Marine, mi toliko imamo naših Šibenčana, a oni ne vide ljepotu tamo gdje ju ti vidiš. Biskupija će vam dati suglasnost, stvaraj tamo na Zmajanu priče prožete ljubavlju prema Bogu i domovini.” Prošlo je punih jedanaest godina i mi ćemo tek sada dati smisao toj našoj “rupi”. Kako je to zanimljivo. I kolike li sličnosti i s našim životima. Čovječe, ne mora ti sve biti jasno. Prepusti se, budi poslušan svome Bogu. Neka On sve vodi. On te stvorio, On sigurno zna što je najbolje za tebe.

“Polupusti” Zmajan

Stižem s konačarima pet dana prije kampa na otok. Dok se vozimo brodom prema Zmajanu misli mi huče. Gledam tu hrvatsku ljepotu i Bogu zahvaljujem što nam je dao tako divnu zemlju. Silazimo s broda, iskrcavamo stvari. Otok je velik. I ne mogu ne napisati da mi je žao što je netko nekako dopustio da ipak stranac na malom dijelu zemlje obnovi staru bunju i od nje napravi kućicu koja, da se kategorizira, imala bi ne pet, nego šest zvjezdica. Tako se skromnom pastirskom skloništu čarobnim štapićem omogućilo postati mondena kuća za ekskluzivno ljetovanje. Prokleti novac koji tako lako i brzo iskvari čovjeka da proda svoju djedovinu za šaku srebrnjaka. Time je i naš Zmajan “polupusti” otok. Nitko na njemu naime ne živi, ali eto. Kućica je napravljena. Za one koji dođu s jahtom od dvadeset metara. Žalosno. I ponovno jasno vidljivo. Naši političari, barem veći dio njih, puno više voli punjenje vlastitih džepova negoli dobrobit svojih sugrađana i očuvanje vlastite zemlje. Sa mnom dolazi i moja Danijela, sve moje, i mlađa kći Lucija. Starija ima neke “neodgodive” obveze, ali stiže nam i ona s ostalim skautima za par dana. Čistimo popadale grane, pripremamo spremišta za vodu za dolazak vojske. Traje ta naša suradnja s Hrvatskom ratnom mornaricom već godinama, točnije, punih deset godina. Hvala Predsjednici, ministru obrane, svima koji su tu uz nas godinama.

Dolazak skauta

Katolički skauti dolaze 1. kolovoza. Prevozimo ih brodovima lokalaca. Sve je sinkronizirano i organizirano kako treba. Dio hrane ostavljamo kod don Bože u samostanu, a u našim posebnim spremnicima koji imaju mogućnost pet dana držanja temperature držimo dio hrane koja nam je potrebna na Zmajanu. Dižemo veliki vojni šator za kuhinju i tridesetak manjih šatora. Drveni toaleti koje smo izgradili su očišćeni i spremni. Barjak se stavlja na jarbol. Dolazi mornarica. Skauti su oduševljeni. Hrvatski mornari pozdravljaju katoličke skaute. I ovdje je sinergija. Divno. Kreće program. Cijeli program vode dvoje mladaca: studenti Mate Mrša i Lina Tarle. Skautska je zanimljivost, a to je naša karizma, mi dajemo povjerenje, ogromno povjerenje mladima. U praksi to znači da smo na kampu imali 85 katoličkih skauta, od kojih je gotovo pola bilo odraslih skauta. Imali smo devet skautskih obitelji s djecom. Četrdesetogodišnjaci slušaju punih jedanaest dana dvadesetogodišnjake. U kuhinji, u programu, na radionicama. Tako to rade katolički skauti. To je jako dobro i za jedne i za druge. Mlade tako učimo odgovornosti donošenja odluka. A starije toliko potrebnoj – poniznosti. Oholost je majka svih grijeha. Trebamo je se čuvati.

Ustajanje u 6.30. U sedam sati molitva Anđeo Gospodnji i pozdrav Domovini – podizanje hrvatske zastave uz pjevanje Lijepe Naše. Tjelovježba. Doručak. Pa jutarnji radovi. Obnavljanje suhozida i maslina. Uređivanje plaže. Gradnja kućica na stablu. To traje dva sata, svaki dan. Nakon rada najbolje dođe prošetati deset metara do mora i okupati se. Od 12 do 13.30 je prva dnevna radionica… Svaki dan drugačija, različite tematike. Objed je u 14 sati. Hranu kuhamo i pečemo, imamo samo za doručak namaze, a objed i večera su nam topli. S nama su i neki zaručnici koji imaju iskustva boravka u drugim katoličkim kampovima. Nekima i dosta razvikanima. Pod velikim su dojmovima. Kažu: “Nismo uopće znali da ste vi tako posloženi, da je ovdje takva disciplina, a opet sve je tako opušteno. Hrana? Hrana vam je nevjerojatna. Na niti jednom kampu se ne jede ovako dobro kao kod vas.”

Svaki dan poslije objeda skauti sudjeluju u programu u kojem su se to jutro prijavili. Pioneristika, gradnja, vožnja kanuima, streličarstvo, planinarenje, vaterpolo… nudimo obilje programa i svatko se u nečemu mora pronaći. Ove smo godine osmislili i skautski “bingo”. Skauti su cijelo vrijeme trajanja kampa činili dobra djela i natjecali se u skautskim vještinama i tako skupljali bodove. Na kraju kampa u ovome su najbolje bile skautkinje Šibenika, vođe Filipa Plenče. Ovaj dio sadržaja traje do 18 sati kada počinje priprema za svetu misu koja se svaki dan slavi u 19 sati. S nama je cijelo vrijeme u kampu katolički svećenik don Michele Cittadino. Neokatekumen koji se “zaljubio” u katoličke skaute, svećenik kojega poznajem nekih 15 godina. Dolazi nam i don Božo Škember, nacionalni duhovnik Zdruga katoličkih skauta Hrvatske i služi nam svetu misu, daje poticaje Duha da ustrajemo u velikom poslanju.

Govori proročki o tome što nam je Bog namijenio. Hrabri nas, sokoli nas. Slušamo ga radosni i ponosni. Sluge smo beskorisne, tiho molim u sebi. Činimo što smo dužni činiti. Poslije mise – treba okrijepiti i tijelo pa se služi večera. Kuhinja se mijenja svaki dan. Mi u katoličkim skautima želimo i mladiće i djevojke naučiti služiti u kuhinji. Kao što ih učimo i drugim stvarima. Sve na veću slavu Božju. Slobodno tridesetak minuta. Pribor za hranu se pere u moru. Svatko se brine o svojem priboru. Odgovornost. Pa večernja kateheza. Trudim se ne govoriti previše, da ne izađem iz okvira od dva sata nagovora. Govorim onako kako me Duh vodi. Kada završim shvatim da sam se oznojio, da sam iscrpljen. Ne od topline, već od vatre koja gori u meni. Zadnji dio večeri prepuštam opet mladim voditeljima, gitara, pjesma, svjedočanstva mladih. U pola noći je silentio.

Dan prije odlaska zove me don Krešo, katedralni župnik iz Šibenika. Kaže da dolazi na otok u kamp “Valter Lulić” on i biskup u miru Ante Ivas. Prenosi poruke biskupa Tomislava govoreći da je zauzet. “Znam”, rekoh, “javio mi se biskup.”

Biskup Ivas dolazi u kamp koji smo nazvali po našem Riječaninu, dragovoljcu Domovinskog rata i članu katoličkih skauta Valteru Luliću koji je prije nekoliko godina preminuo od bolesti. Žalosti činjenica da ti naši heroji tako kratko žive, prosjek godina im je 50 kada umiru. Pitam se, umiru li od rana dobivenih tijekom rata, ili pak umiru od rana koje im zadaje ovo društvo nakon rata? Ne znam odgovor. S biskupom Ivasom i don Krešom razgovaram dugo, gotovo dva i pol sata. Dijelim s njima nove vizije i snove. Oni mi daju očinske savjete i blagoslov. Vrhunac je sveta misa. U kapelici koju smo sami izgradili od zmajanskog kamenja. Dali smo sve od sebe. Masovnim zidom debljine metra ogradili smo cijelu kapelicu. Klupe su nam kamene. Oltar je velik, težak, složen od suhozida, prekriven ravnim pločama koje smo posebno tražili po plaži otoka. Ukrašen bijelim oblutcima koje smo posebno skupljali po plaži. Valovi su godinama oblikovali plohe kamenja koje će tako Providnošću postati dio euharistijskog stola. Iza stola smo od kamenja isklesali tabernakul.

Mate Mrša se tu posebno trsio. Htjeli smo najljepše što možemo svojim rukama napraviti za mjesto gdje će se služiti sveta misa. Biskup Ivas je nadahnuto propovijedao. Govorio je o skautskom pokretu, o tome što Bog želi od Zdruga katoličkih skauta. U našem širenju i djelovanju jasno biskup vidi volju Božju i Providnost po kojoj se mi širimo u gotovo svim biskupijama diljem domovine.

Tako je prošao i deseti Zmajan, kamp katoličkih skauta. Svake godine ulažemo znatne organizacijske sposobnosti, znanje, trud i novac da dižemo kvalitetu kampa. I vjerujemo da smo u tome jedinstveni. Karizma katoličkih skauta je prepoznata i ona se širi. Na slavu Božju. Kao zalog budućeg naraštaja koji će znati ostati vjeran: Bogu, Crkvi i svojoj domovini.

Pogledajte fotogaleriju sa Zmajana.

Marin Miletić | Bitno.net