Paolo Nigro bio je obrazovan i učen gospodin, profesor, ateist koji je nijekao postojanje Boga. Njegova je supruga bila vrlo pobožna žena, a kako je bila siroče, odrasla je i obrazovana u samostanu sestara karmelićanki gdje je živjela do svoje 22. godine. Kako je Paolo bio izrazito jak i zdrav muškarac, bio je vrlo iznenađen kad ga je pogodila teška bolest. Dobio je pleuritis, odnosno zapaljenje plućne maramice. U proljeće 1950. bio je na rubu smrti i liječnici su polagali malo nade u njegovo ozdravljenje govoreći da ne mogu više ništa učiniti za njega.

Te subotnje večeri, 1. travnja, na vrata su pokucala dva muškarca predstavljajući se kao Otello Risaliti i Carlo Lusardi. Kako ih Paolova supruga Maria nije poznavala, a bila je u kući s dvoje djece i bolesnim suprugom, nije ih htjela pustiti u kuću. Muž je tada bio u visokoj temperaturi i groznici već dva tjedna, zbog čega je ponekad i buncao. Dva su muškarca inzistirala da uđu u kuću: “Poslao nas je Padre Pio da molimo ružarij za čovjeka koji je jako bolestan.“

Maria nije znala tko je Padre Pio, ali je ipak otišla pitati supruga što da radi.

Njezin je suprug nekoliko godina prije imao „neku vrstu vizije“ (kako je on sam objašnjavao) u kojoj je vidio profil naše Nebeske Majke, Djevice Marije te ga je taj događaj potaknuo da se sastane s nadbiskupom Taranta, monsinjorom Bernardijem.

Čuvši te subotnje večeri da su muškarci došli moliti ružarij, rekao je supruzi da ih pusti u kuću kako bi ga preporučili Gospi u molitvama, iako ni sam nije znao za Padre Pija.

Santina, Paolova kći, prepričava događaj: “Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Dva su muškarca, Risaliti u svojoj bijeloj odori i Lusardi, klečali i odano molili ružarij. Dok su molili, tata je bio nemiran i buncao o fratru s kapuljačom. Mama je mislila da je to zbog visoke temperature.“

Prije nego su otišla, dva su muškarca zamolila Mariju da primi nešto novca: “Poslao ga je Padre Pio. Trebat će vam sljedeći tjedan za put vašeg supruga u San Giovanni Rotondo. Otac ga želi vidjeti. A ostatak je za lijekove.“

Santina objašnjava: “Kao da je Padre Pio znao da smo potrošili gotovo sav novac na penicilin koji je tada bio vrlo skup!“

U ponedjeljak, Paolu je bilo mnogo bolje. Temperatura je pala i doktori su bili začuđeni. U četvrtak u 9 ujutro, Risaliti i Lusardi su došli taksijem kako bi Paola odvezli na željezničku postaju, jer je i sam imao žarku želju upoznati Padre Pija. Popodne su svi troje stigli u San Giovanni Rotondo.

Sljedećeg dana, odveli su Paola u sakristiju gdje je Padre Pio ispovijedao. Na kraju ispovijedi, Padre Pio se pojavio iza zastora. Santina priča: “Moj ga je tata odmah prepoznao kao fratra kojeg je vidio prethodne subote kraj kreveta dok su muškarci molili ružarij. U tom se trenutku bacio na koljena pred njega plačući. Padre Pio mu je pomogao da ustane držeći ga za ruke i rekao na našem narječju: “Budeš li plakao, neću više dolaziti k tebi u kuću.“ Sljedećeg se dana tata ispovjedio svecu, koji ga je vratio na put Božjeg Milosrđa i prihvatio kao duhovnog sina. Odmah je postao druga osoba. Išao je na svetu misu svaki dan i primao svetu pričest. Padre Pio nastavio je još neko vrijeme koračati s njim na njegovu novom životnom putu. Dolazio ga je (kroz bilokaciju) posjećivati kući. Tata bi mi znao nekada reći: “Santina, Padre Pio drži svoje ruke na tvojoj glavi.“  Poslije sam ga često znala vidjeti da plače zbog svojih grijeha prošlosti. Pokušavao se iskupiti za njih dovodeći ljude k Bogu, a također i Padre Piju.“

(Svjedočanstvo Santine Nigro, San Giovanni Rotondo, 10. svibnja 2005.)

Izvor: Misticizam u KC

Prevela: Kristina D. | Bitno.net