Američki katolički svećenik franjevac Casey Cole izazvao je popriličnu buru na svojem Instagram profilu nakon što je prošlog tjedna objavio video sebe u popularnom showu “America’s Got Talent” kako pred publikom i žirijem izvršava pretvorbu. Video prikazuje Caseyja kako kratko razgovara sa Simonom Cowellom prije nego što krene izgovarati riječi pretvorbe i podizati hostiju u zrak. Nakon toga članovi žirija ostaju u nevjerici, publika u deliriju, a Cowell odlučuje pritisnuti zlatni gumb rezerviran samo za najspektakularnije nastupe na pozornici.

Bogu hvala, spomenuti video bio je samo Caseyjeva montaža namijenjena privlačenju pažnje publike na Instagram profilu. Ništa se od spomenutog nije dogodilo u stvarnosti, ali se dogodilo u virtualnom svijetu pred više od 10 milijuna ljudi koji su pogledali spomenuti video. Reakcije onih koji su “nasjeli na montažu” su, sudeći po komentarima, bile podijeljene: od kritike na Caseyjev račun da je to što je učinio svetogrdno, sve do velikog broja oduševljenih reakcija vjernika koji su bili sretni što se središnji dio mise prikazao u popularnom showu.

Kasnije je Casey snimio još jedan video u kojem je objasnio kako je sve bilo namješteno i da se ništa od spomenutog nije dogodilo, ali, kao što to obično biva, taj video nije pogledala ni desetina ljudi koji su pogledali “misu u talent showu”. Velika većina ljudi koja nije shvatila da je bila riječ o šali ostala je s uvjerenjem da je ili izvršeno svetogrđe, ili učinjena “nezaboravna” promocija Katoličke Crkve. Casey se u naknadnom videu, nažalost, nije ispričao ljudima koje je doveo u zabludu, kazavši tek da je smatrao kako je očito bila riječ o montaži te da ga je sve skupa iznenadilo. Dodao je i kako mu je namjera bila iznijeti kritiku društva koje više cijeni spektakle od onog najvažnijega.

No, kakva god da bila namjera ovog mladog svećenika, ideja je, nadam se da ćete se složiti, bila vrlo loša. Ne samo da je glupo dovoditi misu u kontekst nekakvog spektakla, nego je sama pomisao da bi pretvorba bila nešto s čime bi se moglo natjecati u talent showu vrhunska glupost. Svaki i slabije obrazovan katolik zna da su sakramenti učinkoviti “ex opere operato” i najšeprtljaviji i, u tom bizarnom smislu, “najnetalentiraniji” svećenik izvršava jednaku pretvorbu kao i onaj “najumješniji”. Ako za jednu stvar na ovom svijetu vrijedi da je neovisna o talentu izvršitelja, to su upravo sakramenti, pa je sama Caseyjeva ideja promašila koliko se promašiti može.

Ne pišem ovo u prvom redu kako bih vjernike u Hrvatskoj obavijestio o ovom bizarnom slučaju, niti kako bih kritizirao mladog svećenika ili okarakterizirao čitav njegov rad kao trivijalan. Jedna druga stvar je u priči puno zanimljivija, a to je ono što se u svijetu društvenih mreža zove “viralnost” ili što bismo u običnom svijetu nazvali “popularnost”. Naime, siguran sam da je Casey na svom Instagram profilu podijelio i mnoštvo kvalitetnih sadržaja, da je evangelizirao, približio Kristu, ali niti jedna njegova druga objava na Instagramu, kao ni na dosta uspješnom YouTube kanalu, nije dosegnula onoliko publike kao video u kojem je, nažalost, napravio glupost.

I tu dolazimo do problema koji se polako ušuljao u način razmišljanja mnogih vjernika koji velik dio svog vremena provode u virtualnom prostoru. Slično kao što se na dobrog političara danas uglavnom gleda kao na onog koji može prikupiti najviše glasova, tako se i uspješne propovjednike (svećenike ili laike) počesto gleda kao na one koji mogu skupiti najviše pratitelja, pregleda ili lajkova. Često se u procjeni uspješnosti internetskog ‘sijača’ ne pitamo sije li on sjeme koje će brzo niknuti i uvenuti ili ono koje će pustiti dublji korijen. Internet je često ‘nabrzinu’, ali naša vjera nije, ili barem ne bi trebala biti.

Najljepša propovijed koju je mladi Casey mogao održati teško da bi dosegnula onoliko publike koliko je dosegnula nepromišljenost koju je napravio. Koliko god to možda zvučalo suvišnim za reći, treba reći kako famozna “viralnost” nije isto što i apostolska uspješnost. Drugim riječima, biti uspješan influencer nije identično kao biti uspješan apologet. I dok smo u stvarnom svijetu donekle svjesni te razlike između popularnosti i kvalitete, čini mi se da nam ona u viralnom svijetu donekle izmiče jer tamo gotovo da i nema drugog kriterija osim ‘biti popularan’. Jednostavno je: ako si popularan, virtualno postojiš, ako pak nisi, onda gotovo da te i nema. Ovakav mentalitet odrazio se i među mnogim vjernicima koji nisu shvatili da je Caseyjev video montaža i odlučili odobravati njegov sadržaj. Njima je u prvom redu bilo do toga da snimka pretvorbe postane “viralna”, to što se ostvaruje u posve neprimjerenom kontekstu im uopće nije smetalo: ključna je vidljivost. Naravno, ne treba posebno isticati da postoji i puno lijepih primjera gdje se kvaliteta i ‘viralnost’ poklapaju. Moglo bi se navesti više takvih slučajeva i u svijetu i u Hrvatskoj, no poanta je da će se i dobar, i loš, i osrednji u nekom smislu gledati kao da su na istoj ravni (u duhu one ‘Svaka roba ima svoga kupca’) ako imaju sličan broj pratitelja.

No, postoji i druga strana ovog problema popularnosti u svijetu današnjih društvenih mreža i medija, a ona se skriva u tome da možemo biti i toliko uljuljkani u “svoj svijet” i toliko imuni na “popularnost” da nam više uopće nije bitno gleda li nas tko, sluša li nas tko, te ostvarujemo li ikakav utjecaj. Ovaj je problem istaknuo papa Franjo tijekom posjeta uredima vatikanskih medija 2021. godine. “Imam jednu brigu koja mi je vrlo na srcu: Koliko ljudi danas sluša [Vatikanski] radio? Koliko ljudi čita L’Osservatore Romano?” Posao vatikanskih komunikacija je “doprijeti do ljudi”, naglasio je tom prilikom Papa dodavši kao je “pitanje koje si morate postaviti: Koliko? Do koliko ljudi dopire?”. U nastavku obraćanja Franjo je usporedio dobru organizaciju koja dobro radi, ali ne postiže svoje ciljeve, s “planinom koja rađa miša”.

Obje spomenute krajnosti, i težnja za pukom popularnošću i potpuno neobaziranje na nju, plod su stanovite lijenosti, bilo da je riječ o intelektualnoj lijenosti ili lijenosti da se izađe iz okvira predvidivoga i ljudima predstavi Božja riječ onako kako su je oni danas spremni slušati. Riječ je o zamci u koju svaki čovjek koji se bavi medijima barem u nekom trenutku upada, kao što je za ovih vrućih dana lako upasti u san ili obamrlost, stanje kolotečine i nesvjesnosti onoga što radimo. Nema drugog izlaska iz tog stanja osim nastojanja da se bude maksimalno autentičan i predan u svemu što se radi (i izvan medijskog prostora!) u uvjerenju da će se onda ta autentičnost preliti i na ono što drugi ljudi vide kroz medijsko pojavljivanje. Sve ostalo su prečaci koji će rezultirati u tome (da se vratimo slici sjemena) ili da sjeme koje sijemo spektakularno brzo iznikne i zatim još brže uvene, ili da njegov rast bude ugušen trnjem svih ostalih primamljivih medijskih ponuda dok mi to nezainteresirano promatramo. A ne zaboravimo da ima i sijača čije će sjeme dati obilat plod a da to nikada neće biti vidljivo u medijskom prostoru, i mnogi smatraju da upravo na njima i danas, u svijetu koji sve više postaje virtualan, počiva stvarna Crkva.