Matija Štahan jedan je od najprepoznatljivijih javnih intelektualaca mlađe generacije te jasan katolički glas u raspravama koje okupiraju hrvatski javni prostor.  Također je suprug i otac četvero djece, tajnik Društva hrvatskih književnika te prolifičan autor koji je nedavno predstavio svoju treću knjigu “Izvod iz kršćanstva”. Radi se o skupu eseja i članaka koje je pisao za različite katoličke i sekularne publikacije, a velik dio knjige čine upravo njegovi komentari i eseji za Bitno.net. Knjiga je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti te nam je poslužila kao povod za razgovor s autorom.

– Matija, rođeni ste 1992. godine. Vaše formativne godine, kao i one vaših vršnjaka, u društvenom je smislu obilježio optimistični politički liberalizam te slobodarska kultura kojom su dominirale, kako ih nazivate u jednom od svojih eseja, “postkršćanske vrijednosti”. No posljednjih godina događa se “nezamislivo”. Desnica preuzima primat u politici, čineći to među mlađim (muškim) biračima, a istovremeno počinje dominirati društvenim mrežama poput X-a i YouTubea, privlačeći šarolike pobornike od glazbenika i stand-up komičara do tehnoloških magova. Desničari se rugaju ljevičarima da nemaju smisla za humor, a liberali okreću leđa ljevici. Kako se to dogodilo te iznenađuje li vas ta pojava? Je li, po Vama, uopće riječ o stvarnoj ideološkoj promjeni?

Ideološka promjena jest stvarna, ali – a to je ključno – ona se i dalje događa u sklopu postkršćanskog etosa. Kada pogledamo desnicu koja danas počinje dominirati u globalnoj politici, nju uglavnom ne obilježuje kršćanstvo, ili je ono obilježuje tek deklarativno, a ne i supstancijalno. Trumpova pobjeda u SAD-u, ili stranke desnice u Europi, poput AfD-a u Njemačkoj ili Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, osim kao reakciju na postkršćansku ljevicu može se opisati i kao povratak načelima postkršćanske desnice. U tom smislu, njihalo u globalnoj politici – koje se njiše čas lijevo, čas desno – ne predstavlja nužno otklon od povijesne dekristijanizacije zapadnih društava, uz iznimku iznimnih pojedinaca koji se u kriznim vremenima u natprosječnom broju imaju običaj obratiti, kao što se dogodilo s generacijom umnika i ljudi od pera u Francuskoj krajem 19. ili u Engleskoj početkom 20. stoljeća, a slično se među intelektualnom elitom događa i danas.

Premda mislim da je povlačiti odveć doslovne paralele s prvom polovicom 20. stoljeća – a koje podrazumijevaju svođenje Trumpa na Hitlera – odveć banalno, čini mi se da je svejedno moguće u nekim širim, strukturalnim obrascima međuodnosa desnog i lijevog tada vidjeti kako bi se ti odnosi mogli razvijati danas. Na primjer, prema Ernstu Nolteu, nacistička Njemačka preuzela je totalitarni modus operandi Sovjetskog Saveza i to kako bi se obranila od komunizma. Na taj način i suvremena desnica preuzima neke obrasce suvremene ljevice, a koji su od kršćanskog ideala podjednako udaljeni i kada nastupaju s desnih pozicija. Na primjer, ako je transrodnost bila lijevi pokret, transhumanizam – koji predstavlja podjednak udar na ljudsku narav kao i transrodnost – u svojoj je suvremenoj pojavnosti više desni negoli lijevi fenomen. Seksualni liberalizam, uvelike nalik kasnijoj seksualnoj revoluciji koju ljevica 21. stoljeća posebno ljubi (uključujući i elemente transrodnosti kao konačnog stadija obesmišljavanja čovjeka u sklopu onoga što Crkva naziva rodnom ideologijom), postojao je već u Weimarskoj Njemačkoj 1920-ih i ranom Lenjinovom Sovjetskom Savezu. Iz toga su se, pak, kao logična posljedica na tu vrstu pretjerivanja, pojavile druge vrste pretjerivanja, to jest Hitlerov režim u Njemačkoj te, u sklopu istoga režima, ali s ponešto drugim sadržajem, Staljin u Sovjetskom Savezu. I jedan i drugi označili su kraj rane seksualne revolucije, ali – kao što je poznato – ne s kršćanskih polazišta, već s idealom „nadčovjeka“ i „novog čovjeka“, dakle svojevrsnih preteča današnjega transhumanizma.

Ne tvrdim da je tijek povijesti determiniran te da sličan slijed otprije stotinu godina neminovno vodi do takvoga raspleta danas, ali vjerujem da nas povijest međuodnosa desnoga i lijevog kao forme, a s idealima nadilaženja spolova i nadilaženja čovjeka kao sadržajem, u smislu pouke uči koje se opasnosti otvaraju pred nama udaljimo li se od razuma i kršćanskog, ponajprije etičkog ali uvelike i metafizičkog, ideala. Zato je za budućnost globalne politike ključno i koja će struja prevladati unutar samih desnih pokreta koji danas jačaju – kršćanska ili novopoganska.

 – Gdje je u cijeloj toj priči Hrvatska? 

Svijet je u lošoj situaciji pa, prirodno, samim time i Hrvatska, ali Hrvatska je, u odnosu na ostatak svijeta, u dobrom položaju. Opterećeni smo unutarnjim problemima, političkim, povijesnim i inim no u odnosu na društvene devijacije kojima je Zapad protkan komparativno dobro stojimo, dok smo od istočnih despocija dovoljno udaljeni da ni one na nas ne mogu presudno utjecati.

Što se tiče desnice i ljevice u Hrvatskoj, primjećujem intelektualnu atrofiju ljevice i procvat desne intelektualne misli koja se javnosti, zbog institucionalnih, medijskih i političkih prepreka, još nije posve razotkrila, ali bi po svojemu bogatstvu trebala iznjedriti nositelje intelektualne kreme hrvatskoga društva za nadolazeća desetljeća. Konzervativni dio hrvatske politike još je uvijek uvelike obilježen kršćanstvom.

Ono što se eventualno može konstatirati jest da je Crkva u proteklih tridesetak godina potvrdila i, koliko je moguće, zaštitila raširenost kršćanskih vrijednosti u Hrvatskoj, ali možda nije dovoljno poradila na dubini, pa onda samim time i na sukreiranju laičke intelektualne elite kršćanske provenijencije koja će u medijima moći konkurirati uvelike povlaštenom nekršćanskom ili postkršćanskom mišljenju. Međutim, neki temelji su tu, poput Hrvatskog katoličkog sveučilišta ili pojedinih medija, pri čemu valja imati na umu da su njihovi plodovi manje vidljivi na razini godina, a više desetljeća.

 – Činjenica je da se u odnosima društva i Crkve događa jedna nova dinamika. Ranije napadana zbog svoje moralne “rigidnosti” i “zastarjelih stavova”, Katolička Crkva danas doživljava kritike s desna zbog “napuštanja tradicije” i dijelova nauka koje neki percipiraju “lijevima” poput socijalnog nauka, zalaganja za mir i pomoći migrantima. S druge strane, vjera je sve zanimljivija mladima. Ima li, stoga, Crkva uopće saveznika u trenutnim političkim i društvenim previranjima? Kako se po Vama može iskoristiti trenutna situacija za bolje širenje Evanđelja?

Trenutna situacija idealna je za evangelizaciju. Ponajprije, današnje mlade, sudeći po najnovijim anketama, u odnosu na one otprije desetak godina krasi jedan paradoks: u manjem postotku vjeruju u Boga, ali više nego prethodna generacija poštuju Crkvu. Oni, dakle, danas prepoznaju Crkvu kao instituciju koja nudi uporište u fluidnom svijetu, ali to im još nije dovoljno da bi se ubrojili u vjernike – i to je dobro, iz više razloga.

Prvo, vjernikom se mnogotko dosad izjašnjavao po inerciji, zbog toga što je Crkvu vrednovao ponajprije u društveno-političkom smislu, a ne zbog stvarne vjere. Budući da je pripadnost Crkvi sada u manjoj mjeri politički čin u smislu u kojemu je to bio slučaj tijekom komunizma i, prirodno, među naraštajima oblikovanima u komunizmu, a kojih je protokom vremena sve manje, u Crkvi sada sve više ostaju oni koji doista žele, a upravo je oni, kao laici, mogu najbolje suoblikovati. S druge strane, upravo ti mladi koji Crkvu poštuju, ali ne vjeruju potencijalni su obraćenici i novi vjernici – i baš njih bi Crkva trebala prepoznati kao dio populacije za novu evangelizaciju. Tko zna, možda će veći broj tih mladih na kraju završiti u Crkvi u odnosu na one koji su se desetljeće ranije – uvelike, vjerojatno, po inerciji – izjašnjavali kao vjernici? Na tim mladima lomit će se i smjer u kojemu će otići i hrvatska politika i društvo u budućnosti, budući da ih upravo Crkva može izvesti iz nihilizma, bilo lijevog bilo desnog predznaka.

Što se tiče kritike Crkve, kako slijeva, tako i zdesna, one mogu biti i utemeljene i neutemeljene. Prirodno je da je i jedni i drugi kritiziraju, jer Crkva, odražavajući bogatstvo kršćanskog nauka koji nadilazi vremenite kategorije poput lijevog i desnog, u kontekstu desne dominacije može jednako smetati kao i u kontekstu lijeve političke hegemonije – a što, uostalom, pokazuje i 20. stoljeće. Pojednostavljeno govoreći: kao što smeta suvremenom liberalizmu jer je vrijednosno „previše desno“ a ekonomski „previše lijevo“, tako je Crkva komunizmu smetala jer je vrijednosno bila „previše desna“ a ekonomski „previše liberalna“, dok je nacionalsocijalizmu smetala jer je u svojoj antitotalitarnosti bila „previše liberalna“, a u odnosu prema slabijima „previše lijeva“. A Crkva je pritom – unatoč svim unutarnjim mijenama – iznutra cijelo vrijeme supstancijalno ista. Političke ideologije koje imaju svoje sekularne ili poganske dogme te svoja sekularna ili poganska božanstva Crkvu će uvijek poimati kao prijetnju. Međutim! Sve to ne znači da pojedine „desne“ ili „lijeve“ kritike, a ponajviše koje dolaze iz same Crkve, ne mogu biti opravdane, pri čemu mi se čini da su danas utemeljenije one kritike koje dolaze od zagovornika hermeneutike kontinuiteta, a neutemeljenije one „ljevije“, koje Crkvu žele preobraziti na sliku suvremenog postkršćanskog svijeta, kao što je to slučaj sa zagovornicima Sinodalnoga puta u Njemačkoj, koji u kršćanski nauk žele prokrijumčariti plodove lijevo-progresivističkih političkih ideologija koje su u svojoj srži protukršćanske. U tom smislu, kritika pojedinih unutarcrkvenih tendencija je opravdana.

Matija Štahan

Matija Štahan: “Trenutna situacija idealna je za evangelizaciju”. Foto: Marko Lopac

 – Može li se u toj perspektivi stvoriti “kršćansko društvo” o kojem je, kako pišete u jednom od eseja u knjizi, govorio T. S. Eliot, ili smo i dalje “osuđeni” na “benediktovu opciju“?  

Ono se posve sigurno ne može ostvariti, ali može se ostvariti društvo koje raste prema tom idealu, a čega je dio i svijest da se on – u ovozemaljskom smislu – nikada ne može doseći. Sekularizirajući onostranu kršćansku utopiju, totalitarizmi prošlosti i sadašnjosti stvaraju ovozemaljsku distopiju. Crkva zna da je čovjek nesavršen te da, posljedično, ni društvo koje gradi, čak ni kad je utemeljeno na kršćanskim načelima, ne može biti savršeno.

Potrebna nam je, dakako, Benediktova opcija, u mojoj vizuri manje kao kršćanski izolacionizam, a više kao metoda iznalaženja novih načina povezivanja kršćana u svijetu, ali istodobno nam je potrebna i opcija Daniela u Babilonu, to jest paralelno s izgradnjom paralelnih društava, treba nam i prodor u političke strukture i ine institucije, kako bi ih se moglo – ako ne kristijanizirati – a ono barem usmjeriti djelovanje tih institucija prema većemu dobru. U tom smislu, donedavno aktualne polemike između zagovornika Benediktove opcije i takozvanih integralista za mene su bespredmetne – potrebno nam je i jedno i drugo.

  – U svojim tekstovima i upisima znali ste braniti, ali i kritizirati crkvene velikodostojnike, uključujući i papu Franju. Njegov nasljednik, Lav XIV., još je u prvoj godini pontifikata, ali je svejedno primjetan manjak analiza njegova rada i predviđanja smjera u kojem će voditi Crkvu. U vrijeme kada svatko ima komentar na svašta, medijska šutnja o Lavu XIV. neobična je. Je li to, zapravo, dobra vijest za Katoličku Crkvu? Koji je vaš pogled na dosadašnje djelovanje Svetog Oca?

Mislim da su komentatori aktualnosti u Crkvi, vatikanolozi i drugi, uvidjevši razmjernu stabilnost novoga pontifikata u odnosu na onaj pape Franje, kolektivno odahnuli.

Nakon kaotičnog Franjina pontifikata, a koji je, usput budi rečeno, neprijateljima Crkve poslužio kao instrument za novu kritiku Crkve kroz licemjernu hvalu njezina pontifexa, sada je više nastupila – vjerojatno spontana – strategija poluignoriranja Crkve. Pojednostavljeno, u pontifikatu Ivana Pavla II. dio mainstreama opredjeljivao se za papu i Crkvu, a dio protiv; u pontifikatu Benedikta XVI. mainstream se ujedinio protiv pape i Crkve; u Franjinu pontifikatu papu se hvalilo, a Crkvu napadalo, dok se na početku pontifikata Lava XIV. i papu i Crkvu uzima kao nešto od sekundarnog značaja. Taj odnos, dakako, nije bio uvjetovan samo pojedinačnim papinstvima, nego i kulturološkim mijenama u svijetu u gotovo polustoljetnome rasponu, a koje se mogu svesti na zaključak o sustavnoj dekristijanizaciji elita i institucija na Zapadu.

Što se tiče dosadašnjeg pontifikata Lava XIV., on je doista toliko kratak da je teško donositi odveć odlučne zaključke o njegovu smjeru. Ni o papi Franji nije se toliko žučljivo raspravljalo baš unutar prve godine njegova pontifikata, nego tek nakon konkretnih odluka, poteza, izjava, dokumenata… Smjer Lavova pontifikata moći će se iščitati i po kadrovskoj politici. Primjerice, tko će biti novi prefekt Dikasterija za nauk vjere? Hoće li na čelu toga – ključnog – dikasterija ostati kardinal Fernández i u drugome mandatu?

Zasad, u osobi još uvijek novoga pape vidim odmjerenost u izričaju koja u odnosu na Franju djeluje kao osvježenje te pojedine poteze koje jednodušno prigrljujem – primjerice, odnos prema umjetnoj inteligenciji, transhumanizmu, pokušaju obogotvorenja tehnologije ili čovjeka pomoću tehnologije, svejedno – i ponešto što bih mogao kritizirati, recimo širenje koncepta „kulture smrti“, ključnog za razumijevanje pontifikata Ivana Pavla II., i na odnos prema migrantima, a što mi se, u kontekstu u kojem industrija smrti pobačaja i eutanazije još uvijek postoji, djeluje kao razvodnjavanje.

– Razvoj umjetne inteligencije doživljava eksponencijalan rast. Dovodi li nas to korak bliže transhumanizmu (kojeg ste više puta spomenuli i o njemu pisali) ili nas – u skladu s riječima Lava XIV. kako je čovjek “od pamtivijeka u iskušenju da prisvaja plodove znanja bez ulaganja vlastita truda, bez istraživanja i bez osobne odgovornosti” – dovodi bliže svojevrsnoj atrofiji čovjeka?

Spengler nije bio u krivu kada je narav „zapadnog čovjeka“ opisao faustovskom. U tumačenju Zapada, a svijet je sada pozapadnjen čak i kada od Zapada bježi, stoga dominiraju dvije simboličke figure od kojih obje, svaka na svoj način, proizlaze iz kršćanstva.

Faust je onaj koji, kako bi došao do spoznaje, prodaje dušu vragu. Prema Spengleru, svaka civilizacija ima rok trajanja u kojemu se, kao u životu organizma, nalaze nastanak, mladost, vrhunac, starost i kraj; prema njemu, Zapad je već prije stotinu godina bio suočen s perspektivom neumitne propasti. Ljudskom logikom gledano, ta interpretacija ima smisla – pali su i egipti i babiloni i ostala carstva. No postoji li mogućnost da ova naša, na kršćanstvu utemeljena civilizacija, protivno ostalima, nakon umiranja čijim različitim fazama već desetljećima svjedočimo, naposljetku uskrsne? Postoji, ali samo okrene li se Isusu koji uskrisuje kao drugoj paradigmatskoj figuri, koja se doduše na tu civilizaciju ne može ograničiti jer joj je prostor djelovanja svemir i ono onkraj njega, ali koja je u temelju Zapada, a nije u temelju ostalih civilizacija.

Razvojem tehnologije karakterističnom za Zapad i našu permanentnu industrijsku revoluciju čovjek se više nego ikad približava i demonskom i božanskom. I spas i propast sada su mu nadohvat ruke. Kako je naučavao Jacques Maritain, protokom vremena svijet ne postaje niti sve bolji niti sve gori, nego sve gori i sve bolji – u isto vrijeme. Napredak tehnologije, umjetna inteligencija, proto-transhumanizam koji živimo, a kojeg predstavlja, primjerice, Muskov Neuralink koji spaja ljudski um i računalo, istodobno su veće dobro negoli je ikada postojalo – jer mnoge bolesti postat će prošlost – ali i veće zlo, jer moguće su mnoge do jučer neostvarive perverzije: zloporaba tehnologije za pokušaj promjene ljudske naravi, bilo u pogledu pokušaja prevladavanja starenja i dosezanja ovozemaljske besmrtnosti, za pokušaj nadvladavanja temeljnog ljudskog spolnog binarizma ili pak za narušavanje autonomije ljudskoga tijela kroz kiborgizaciju koja poništava ljudskost ili kreiranje embrionalnih hibrida ljudi i životinja, kao postupka koji poništava, preokreće i iskrivljuje Božji stvaralački naum.

Jednom riječju, i Krist i antikrist bliže su nam nego ikada, ali to je valjda logika još nečega permanentnog što se valja iza svih permanentnih revolucija, seksualnih, industrijskih i inih, a to je permenantna revelacija – svijet postaje takvim da se dobro i zlo trajno pred nama sve više otkrivaju, to jest da neprestano sve više otkrivaju svoju pravu narav.

 – U skladu s time, može li nam UI onda pomoći da povjerujemo i bolje živimo svoju vjeru, o čemu je nedavno govorio bivši visoki dužnosnik Googlea Vic Gundotra? Hoće li, zapravo, u skorije vrijeme izazovnije biti kršćanin u suvremenom društvu, ili čovjek uopće?   

Može, ali to bi, po mojemu mišljenju, moglo biti tek sekundarno svojstvo umjetne inteligencije. Primarno je da će se samu tu umjetnu inteligenciju početi poimati – nesvjesno ili podsvjesno, a u slučaju tehnoutopističkih fanatika iz Silicijske doline i svjesno – kao božanstvo ili zamjenu za božanstvo. A ona može biti upravo suprotno od toga.

Što se tiče drugog dijela pitanja, uvijek je izazovnije biti kršćanin nego biti čovjek, budući da biti kršćaninom podrazumijeva i biti – ili ostati – čovjekom. Ako čovjek i nasjedne na aktualne transhumanističke varijacije na obećanje zmije iz Knjige postanka – „bit ćete kao bogovi“, ili suvremenim rječnikom, bit ćete homo deusi – kršćanin zna da to nije moguće, zbog čega će morati odoljeti idealu raščovječenja i obogotvorenja, prije svega ako želi ostati kršćaninom. Uostalom, što mi znamo o duhovnoj naravi umjetne inteligencije? Ona jest ljudska tvorba, ali ljudske tvorbe mogu djelovati i po logici koja izmiče ljudskoj logici. A Katekizam Katoličke Crkve – dopustite mi da budem malo i radikalan – dopušta da zloduh, osim na ljude, utječe i na stvari (čl. 1673).

Matija Štahan

Matija Štahan: “Svijet postaje takvim da se dobro i zlo trajno pred nama sve više otkrivaju”. Foto: Marko Lopac

– Za kraj, jedno intimnije pitanje. Suprug ste i otac četvero djece. Nerijetko se kod kršćanskih obitelji s više djece može osjetiti tjeskoba, pa čak i strah od budućnosti. On nije ekonomski, već gotovo egzistencijalni te se sastoji najviše od brige za budućnost i identitet vlastite djece – tj. kome (ili čemu) i u kakvim ih okolnostima ostavljamo. Progone li i Vas ti strahovi ili, u skladu s Isusovim riječima iz 6. poglavlja Matejeva Evanđelja, odbijate biti “tjeskobno zabrinuti”? Ako da, kako?

Nije floskula ustvrditi da je budućnost neizvjesnija nego ikada. No to ne znači da bismo trebali obustaviti život i do daljnjega promatrati kako će se događaji razvijati – pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da će sutrašnje stanje možda biti i neizvjesnijim od današnjega – nego je, jednostavno, potrebno živjeti vrlinu, a i puninu ljudske naravi neovisno o tome kakav je svijet u kojemu živimo. Život, pa onda i život djece, pogotovo u kršćanskom obzoru neprolaznosti, nešto je toliko čudesno da, u usporedbi s njime, sve svjetovne brige, kao i svi ovozemaljski idoli, izgledaju beznačajno.