Svjedočanstvo sestre Tee Perović: ‘Kako je Gospodin kroz njezinu bolest promijenio moje srce’

Jasna Sarka je liječnica pedijatrica, supruga i majka jedne djevojčice koja živi i djeluje u Osijeku. Rođena je 1981. godine u Splitu, a djetinjstvo je provela uz dvije godine mlađu sestru Teu u Bolu na otoku Braču. Tea Perović bila je supruga i majka četiriju djevojčica čiji je život, obilježen teškom bolešću, postao snažno svjedočanstvo vjere, nade i potpunog predanja Bogu. Kroz svoje riječi i život dotaknula je mnoge.

Ekskluzivno za Bitno.net Jasna se prisjeća najvažnijih trenutaka koje je podijelila sa svojom sestrom. „Zanimljivo je da me Tea uvijek nazivala ‘Sekom’. Možda mi se pet puta u životu obratila imenom – možda ni toliko. Imale smo posebnu povezanost, a kroz njezino trpljenje Bog je promijenio i moj život“, kaže naša sugovornica.

Djetinjstvo u Bolu na Braču (1984. do 1999.)

Tea je rođena 1984. godine, kada sam ja imala samo dvije i pol godine. Naravno da se ne sjećam njezina rođenja. Svi su govorili da je bila predivna beba – zelenih očiju, bujne valovite kose i divnog karaktera, za razliku od mene… (smijeh). Dok sam ja bila živa i zahtjevna, Tea je od prvog dana bila mirna i nasmiješena curica koja bi se nakon popodnevnog spavanja budila sa smiješkom na licu. Uvijek radosna!

Kao što je Tea uvijek svjedočila, nas dvije imale smo idilično djetinjstvo. Provele smo ga bezbrižno, igrajući se vani, u slobodi i s pogledom na more. Razlika u našim godinama bila je mala pa smo bile posebno povezane. Kasnije, kada smo već bile gimnazijalke, svaka je imala svoje društvo, ali smo zadržale blizak sestrinski odnos. Neke stvari sam mogla reći samo njoj.

Na vjeru našeg djetinjstva snažan utjecaj imala je naša nona Mina koja je bila autentična vjernica. Nas dvije, koje smo tada bile jako mlade, s divljenjem smo promatrale vjeru te stare žene. Tea je kasnije znala reći: “Promatrajući nju i njezin odnos prema Isusu, i ja sam poželjela biti poput nje.” Nona Mina je posijala sjeme.

Rastanak sestara (1999.)

Prvi put smo se razdvojile kada sam ja imala 18 godina, a Tea još nije napunila 16. Ja sam upisala studij medicine u Osijeku, a ona je još dvije godine ostala u Bolu, prije nego što je krenula na fakultet u Zagreb. Međutim, unatoč fizičkoj razdvojenosti, nas dvije smo i dalje ostale povezane.

Foto: Privatna arhiva

Sjećam se jednog njezina rođendana koji je slavila 25. siječnja. Taj dan sam imala neku ludu strku, bila sam na faksu od jutra do mraka. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako ju moram nazvati. Telefon sam uzela tek kasno poslijepodne, već je bio mrak, a njezina reakcija bila je: „A dobro… Ja sam samo čekala i čekala… Ali, lijepo je da si me uopće nazvala.“ Naravno da se šalila, ali nakon toga smo si rođendane čestitale minutu iza ponoći. Uz čestitku bismo redovito napisale: „Jesam prva, ha?“

Tea se udaje (2008.) i postaje mama (2016.)

Budući da sam znala koliko se Tea i Hrvoje vole, nisam se nimalo iznenadila kada sam doznala da će se vjenčati. Moja sestra bila je nježna, divna i umjetnička duša. Uživala sam promatrajući njezinu sreću na vjenčanju. Nakon toga je uslijedilo dugo razdoblje iščekivanja prvog djeteta. Kada se to napokon ostvarilo, kada im je Bog darovao Lunu, Tea je bila istinski sretna. Bila sam zadivljena njezinom posvećenošću djeci: bila je predana majka koja se nije ni sekundu odvajala od svoje djece.

Foto: Privatna arhiva

Nedavno sam pronašla tablicu dohrane u koju je brižljivo uvodila namirnice. Kao majka i liječnica, divila sam se s kojom je strpljivošću i intuitivnošću odgajala svoje četiri djevojčice. Svakoj od njih, iako su karakterno različite, prilazila je na jedinstven način. Svaki dan mi je pričala o svojim curama, a naravno da me ponekad pitala za stručne savjete. Znala sam se našaliti: „Budući da sam pedijatrica, sada sam gotova!“ Međutim, Tea je u pristupu ljudima uvijek bila nenametljiva i strpljiva, pa nisam osjećala nikakav teret odgovarajući na njezina pitanja.

Kako sam saznala za dijagnozu (2022.)

Tea nikada nije bila tip osobe koja se puno žalila, pa sam se zabrinula kada je u telefonskim razgovorima spominjala nekakvu bol u leđima. Najprije sam pomislila da je to posljedica fizičkog napora, ipak živi na četvrtom katu, svaki dan je nosila dvije blizanke, kolica… Zaista se iscrpljivala. U početku sam se uplašila da se radi o herniji diska i uputila sam ju da se obavezno javi liječniku. Nakon toga je krenula obrada. Točno se sjećam trenutka kada mi je poslala nalaz ultrazvuka dojke. U poruci je napisala: „Seko, ovo nije dobro, je li tako?“ Odmah sam znala da nije dobro. Tada sam prvi put u životu shvatila što znači kada ti se noge odsjeku. Gledala sam taj nalaz u šoku, bez riječi, u nekom povišenom stanju. Pogotovo kada sam se retrogradno sjetila svega što mi je govorila, osobito tih bolova u leđima… Moram priznati da sam odmah znala da njezino zdravstveno stanje nikako nije dobro. „Molim te, reci mi iskreno“, zamolila me je. „Da, Tea, nije dobro“, odgovorila sam.

Teu je za Bitno.net snimio Marin Škarica

Hvala dragom Bogu da je bio kraj smjene. Nakon posla sam odjurila u kapelicu Gospe Snježne, koja se nalazi pored mojeg radnog mjesta, doslovno iza Doma zdravlja u kojem sam zaposlena. Kasnije je ta kapelica postala mjesto Trajnog euharistijskog klanjanja. Tea mi je znala reći: „Vidiš kako te Isus voli, čuva ti leđa.“ U kapelici sam zavapila Gospodinu: „Bože moj, što se događa?“ Sjetila sam se našeg tate, koji je nekoliko godina prije preminuo od karcinoma, sjetila sam se njezinih cura… Ne znam kako sam se uopće vratila kući. Do tada sam bila tradicionalna vjernica, koja je nedjeljom redovito odlazila na misu i ispunjavala vjerske dužnosti, ali u tom trenutku se sve promijenilo. Zahvaljujući Teinoj dijagnozi sjetila sam se krunice, uzela je u ruku i odlučila je svakodnevno moliti. Bog je počeo mijenjati i moje srce.

Teina bolest (2022. do 2025.)

Još sam neko vrijeme Teinu bolest promatrala ljudskim očima. Bila sam u šoku. Znate onaj osjećaj kada gledaš naprijed, ali zapravo gledaš u zid – i iza njega nema ništa! A onda sam, zahvaljujući upravo Teinom svjedočanstvu i hrabrom držanju, shvatila da se upravo iza tog zida krije nešto dragocjeno. Uslijedile su teške, ali istovremeno i milosne godine Teine bolesti. Kako je Tea bila fizički sve slabija, njezin duh postajao je sve snažniji. Promatrala sam njezinu promjenu, kako je Isus dotaknuo njezino srce i naoružao je nevjerojatnom snagom. Pretvorio je Teu u ratnicu i darovao joj milost da mijenja živote članova obitelji, prijatelja, ali i onih koji su je tek upoznali.

Divila sam se njezinoj snazi, načinu na koji se moja sestra otvarala Gospodinu i dopustila Mu da je oslobađa straha i ispunja mirom. Znala mi je reći: „Joj, seko, nemoj se toliko mučiti i stalno dolaziti u Zagreb.“ Ja bih se samo nasmijala. Nisam joj mogla objasniti da dolazim jer ju volim promatrati jer učim od nje, jer sam željna radosti koju u meni budi njezina blizina.

Tea je imala agresivan tip karcinoma koji je brzo iscrpljivao mogućnosti liječenja. Neprestano je trpjela bolove. Sjećam se trenutka kada je za Bitno.net progovorila o svojoj borbi i moram priznati da nisam bila nimalo iznenađena. Shvatila sam da je to njezina misija: spoznala je mudrost i smisao križa te je željela o tome svjedočiti.

Tea Perović na bolničkom liječenju

Netko će reći da sam u te tri godine upoznala neku novu, obraćenu Teu. Istina je da je Isus promijenio njezino srce, ali u dubini je to bila moja sestra – uvijek ista: iskrena, nježna, nesebična, strpljiva, pametna i autentična. Kao da je Bog obraćenjem istaknuo njezine vrline, ono što joj je već bilo utisnuto u srce. Teina svjedočanstva u javnosti polako su otvarala i moje duhovne oči. Upijala sam sve što je govorila. Zbog nje sam počela čitati duhovnu literaturu. Iščitavajući životopise svetaca, shvatila sam da su svi oni imali različite karaktere, ali i dvije zajedničke osobine s Teom: ljubav prema Bogu i čovjeku.

Tea je pisala o svojoj bolesti kako bi svojim curicama ostavila svojevrsni testament. Htjela im je svojim riječima prenijeti ono što je sama spoznala: da njezina bolest ne predstavlja tragediju, strahotu i užas, nego može postati spasonosan dar. Tea je često govorila: „Što da živim još deset godina? Proći će. Što da živim još dvadeset? I to će proći. Gdje će mi duša? To je najvažnije.“

Zahvaljujući njezinim knjigama i javnim svjedočenjima Teine kćeri sada znaju da je mama na nebu, s Isusom. Ponekad im nedostaje, ali su sigurne da odozgo moli za njih i da ih prati svojim zagovorom. Moram priznati da i meni Tea često nedostaje. Tada mi dođe da uzmem mobitel i pošaljem joj poruku. Onda se sjetim da još uvijek nemam tu adresu.

Trenutak rastanka (14. ožujka 2025.)

Tea je prije godinu dana otišla svojem Isusu. Tjedan dana prije smrti shvatila sam da nije dobro – bila je preslaba, govor ju je iscrpljivao, a zadnjih nekoliko dana više se nismo mogle niti čuti telefonski, nego smo se dopisivale. Sedam dana prije odlaska svjedočila je u Đakovu. Do zadnjeg trenutka nije znala hoće li moći putovati jer je bila izrazito slaba, uz prisutne konstantne snažne bolove u cijelom tijelu. Dan prije mi je rekla da ipak namjerava ići u Đakovo. Čak je vozila do tamo i svjedočila punih 40 minuta. To je bilo možda najsnažnije njezino svjedočanstvo. Govorila je uvjerljivo, s tolikom sigurnošću, a opet blago i u posebnom miru, u potpunom predanju. Meni kao liječnici bilo je definitivno neobjašnjivo kako terminalni bolesnik može biti u stanju za takav pothvat. Bilo mi je jasno da se radi o Božjoj intervenciji, ravno čudu ozdravljenja. Tea se nakon toga ponovno odvezla u Zagreb i za dva dana završila u bolnici.

Posjetila sam je na zagrebačkom Rebru. Dočekala me sa smiješkom na licu. Takvi pacijenti trpe teške bolove i teško su komunikativni, a ona je sjedila, zagrlila me i radosno mi pričala. Kada sam odlazila kući, rekla mi je: „Samo nastavi moliti. Čekam te gore.“ Pamtim još jedan trenutak. Njezin suprug i ja smo toga dana dugo sjedili pokraj njezina kreveta. Navečer smo izašli iz bolnice i hodali prema parkingu. Pomislila sam: „Bože moj, Tea mene ponovno raduje! Upravo sam bila uz njezinu bolesničku postelju, znale smo da se rastajemo, a ona je mene opet razveselila!“ To se jednostavno ne može nazvati drugačije nego svetošću.

Preminula je u petak, 14. ožujka, u pet sati ujutro. Tu noć smo mama i ja izmolile tri otajstva krunice. Tako smo ispunile Teinu želju. Naime, znala je govoriti: „Kada dođe kraj, samo molite ružarij.“ Mama je bila vidno umorna pa sam joj poručila da se odmori, a ja sam oko četiri ujutro nastavila moliti žalosna otajstva. U srcu sam osjetila neku težinu. Malo sam prilegla i zaspala. U snu sam tada ugledala Teu kako se penje stepenicama. Bila je toliko lijepa, njezina plava valovita kosa je vijorila, smijala se poput malog djeteta. U snu sam pomislila da se dogodilo čudo i da je ozdravila. U idućem trenutku sanjala sam kako bolesna i iscrpljena stoji na malom mostu. U rukama je nešto držala. Pitala sam ju: „Tea, što je to?“ Rekla mi je da to mora odnijeti jednom čovjeku, koji je u srcu bio jako dobar, ali nije bio u vjeri. Tea je dugo molila za njega i silno je željela da se obrati. Iz sna me probudio telefon. Zvali su nas iz bolnice kako bi nam javili da se Tea preselila u nebo.

Tein pogreb (17. ožujka 2025.)

Teško je opisati kako sam se osjećala na groblju. Bila sam neopisivo tužna jer sam izgubila svoju ljubljenu sestru, a istodobno sam osjećala mir u srcu i s posebnim ponosom promatrala rijeku ljudi koji su se došli oprostiti od nje jer je dotaknula njihove živote. Očito su prepoznali njezinu autentičnost, shvatili su njezinu poruku i bilo im je potrebno njezino svjedočanstvo. Tada sam postala svjesna kakvo nam je naslijeđe ostavila!

Mnogi se pitaju zašto je Bog dopustio njezinu smrt. Stara Jasna, kakva sam bila prije njezine bolesti, nikada ne bi mogla odgovoriti na to pitanje. U međuvremenu sam shvatila da ću konačne odgovore dobiti gore, u susretu s Njim. Tea mi je pomogla spoznati kako je Bog ljubav i da svojoj djeci želi samo dobro. Toliko nas voli da nas, kada vidi da smo se odmaknuli i krivo skrenuli, vraća na pravi put, lagano i s ljubavlju, na način koji mi to možemo podnijeti. Bog je znao da je Tea ratnica, da može mnogo toga podnijeti. On ju je kroz bolest spasio. Mnogima će to biti teško prihvatiti ali ja sam sigurna da je moja Tea, zahvaljujući potpunom predanju, dubokoj vjeri bila savršeni instrument u Njegovom rukama te je zaslužila Nebo koje je toliko željela – za koje je bila rođena i za koje je dala život.

Izdavačka knjiga Salesiana objavila je knjigu “Nebo” koja je nastala u posljednjim trenutcima Teina života. U njoj još dublje i hrabrije progovara o svojem životu i susretu sa smrću te nas podsjeća: smrt nije suprotnost životu, već prijelaz u puninu za koju smo stvoreni. Sve o knjizi možete saznati OVDJE.

U nastavku donosimo odlomak iz knjige.

“Često me pitaju ‘kako mi mogu pomoći’ i izražavaju svoje žaljenje zbog moje bolesti. Vjerujem u iskrenost njihovih namjera i zato zahvalim na njihovoj ljubaznosti, ali pitam se kako nas sve to može promijeniti, kako mi njihova uključenost uistinu može pomoći. Dolazim samo do jednog zaključka: jedino što iskreno priželjkujem je promjena u njima samima. Ne vjerujem ti da suosjećaš sa mnom i mojim teškim okolnostima ako u sebi ne dobiješ poriv da se i sam preispitaš. Kako živiš? Kakav je tvoj odnos prema sebi samome i prema drugima? Koji su ti osobni, obiteljski i životni ciljevi? Jesi li zahvalan zbog svega što imaš? Koliko često zahvaljuješ? Što misliš – koliko ćeš dugo živjeti i što će biti s tobom nakon smrti? Vjeruješ li da postoji život nakon ovoga života ili ćeš jednostavno „nestati“?

Eto, to su pitanja koja bih voljela da si svatko postavi i o njima počne razmišljati. Ako se pritom netko odluči i na određenu svjesnu promjenu u vlastitom životu, ne postoji bolji način kojim bi mi pomogao. Ne postoje prikladnije riječi kojima bi izrazio svoje suosjećanje prema meni. Tada ću povjerovati da je njegova briga za mene stvarna te da mu uistinu značim onoliko koliko i tvrdi.

Bolest nije tragedija, nije smrtna presuda, nije ni kazna ni loša sreća. Bolest je prilika da oboljeli i cijela njegova obitelj (a i svi koji to osjete) ozdrave, da zadobiju zdravlje koje nadilazi tek puko tjelesno ozdravljenje. Zdravlje je to koje donosi obnovu odnosa, oprost, promjenu u sebi samomu, vidanje rana i duboko zakopanih trauma. To je smisao svake, a posebno smrtonosne bolesti. Ne žali i ne kukaj zbog, ljudskim očima gledano, teške situacije već se veseli i raduj zbog dobivene prilike. Pomilovani ste i preko vas se može dogoditi nešto nevjerojatno! Koja radost i koja čast!”

Dr. Jasna Sarka govori na predstavljanju Teine knjige / Foto: Salesiana