“Kupite potkovu za koju pouzdano znate da je prije najviše mjesec dana skinuta konju. Ne smijete je dobiti besplatno! Dok bolesnik stoji na potkovi, vi izgovarajte čaroliju: Kao što su potkove po zemlji udarale, neka tako zvonko i čisto srce djeteta Božjeg (ime) bije i kuca, pumpa krv po žilama”
– u jednome novogodišnjem astrološkom časopisu piše čarolija za liječenje bolesnog srca. Za sreću tijekom cijele godine preporučuje se cijelu godinu spavati s potkovom!

Pronađena konjska potkova smatra se srećonoscem (amuletom) koji štiti od bolesti, zlih duhova i čarobnjaštva, te donosi bogatstvo, a trgovcima dobru zaradu. Treba ju samo prikovati na vrata kuće, ili staje, na jarbol broda, bračnog kreveta ili kolijevku djeteta. Prikovana na vrata trebala bi čuvati kuću i imanje od stranaca i zlih duhova koji ispod potkove ne mogu proći. Ali samo ako je potkova okrenuta na pravu stranu. Okrenuta prema gore, potkova apsorbira energije svemira, a okrenuta prema dolje, negativne energije usmjerava u zemlju. Potkova je osobito cijenjeni srećonosac, kao i prsten napravljen od čavla nađenog u potkovi.

Postoji više hipoteza o podrijetlu ovoga praznovjerja. U središtu je konj kao vrijedna životinja. Prva teorija drži da ovo praznovjerje potječe iz starog Egipta. Konji faraonovih kola nosili su zlatne potkove. Ponekada bi im potkova otpala i izgubila se. Smatrao se sretnim njezin pronalazač jer bi se obogatio.

Druga teorija kaže da ovo praznovjerje potječe iz stare Grčke. Grci su vjerovali da željezo, od kojega su se izrađivale potkove, tjera zle duhove. Konjske “cipele” su se, nadalje, izrađivale u obliku Mjeseca, simbola plodnosti i sreće, što je dodatno pojačavalo vjeru u magijska svojstva potkove. Praznovjerje su od Grka preuzeli Rimljani, potom i kršćani, pa su u srednjem vijeku mnogi ljudi mislili da se vještice boje konja i da će se držati podalje od bilo čega što je povezano s njima.

Zbog toga su ljudi stavljali potkove na svojim stajama tijekom ljeta kada su vrata otvorena.

Sreća koja se pripisuje potkovi može imati veze i s kovačkim zanimanjem, koje se u davna vremena smatralo sretnim, svetim, zapravo magičnim zanimanjem, jer su kovači obrađivali željezo, simbol izdržljivosti, koje se također smatralo sredstvom za tjeranje zloduha. U nekim zemljama i pojedinim razdobljima kovači su vjenčavali ljude umjesto svećenika, a pripisivale su im se iscjeliteljske moći. Uz to se potkova zakivala sa sedam čavala, magičnim brojem koji donosi sreću.

Kojeg li paradoksa, kako ne primijetiti, da dotrajala konjska potkova, koja više ni konju ne donosi sreću, stoji prikovana na dovratnicima kuća ljudi atomskoga doba, štoviše, i kršćana, kao sredstvo za sreću (“srećonosac”)! I, na kraju, eto nesreće, s obzirom na to da su konje zamijenili automobili, kako sada pronaći otpalu konjsku potkovu koja bi usrećila svoga pronalazača?!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Praznovjerje” fra Josipa Blaževića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.