U2 – “Days of Ash” (Island Records, 2026.)

Jedan naoko banalan ili bar posve prozaičan podatak govori, zapravo, o sastavu U2 možda čak više nego sam njihov opus, dosad ionako izrastao u nešto vrlo heterogeno i kvalitetom, koliko i duho(vi)m(a) neujednačeno – oni, naime, od samih početaka, od nulte epizode, od koje je prošlo, evo, točno pola stoljeća (!), djeluju u posve istoj, ni na trenutak izmijenjenoj postavi. Samo usporedite to s cjelokupnim popkulturnim miljeom, postavite sve u vremensku i kadrovsku dimenziju, pronađite dične primjere sa srodnim okolnostima (ali i s prisilnim promjenama, kao što je to slučaj s jednako bratskim karakterom bendova poput R.E.M. ili Manic Street Preachers), pa ćete uvidjeti koliko je to njihovo postignuće veliko i jedinstveno: Bono, The Edge, Larry i Adam, svaki od njih sve vrijeme u istoj ulozi, poput jednoga glasa iznijeli su priču o svom bendu kao ne samo pukom glazbeničkom partnerstvu ili interesno-zanatskoj družini, već kao bratstvu. A pridodamo li tome političko-vjerski trusno irsko podneblje te činjenicu da trojicu povezuje kršćanska vjera ali u različitim tradicijama (Bono dolazi iz katoličko-protestantske, The Edge iz protestantske, a Larry iz katoličke obitelji) dok je jedan član agnostik (Adam), njihova je povezanost (koja očito ima snažne duhovne temelje) i vjernost zajedničkoj ideji benda tim fascinantnija…

Dug su put prešla ta četvorica dablinskih adolescenata očaranih žestokim zvukom i društvenim angažmanom punka, ali i zagrijanih vjerskim žarom, koji su u sam osvit osamdesetih godina prošloga stoljeća objavili energični, sjajni album “Boy”, odmah se potom, nesigurni mogu li pomiriti svoju kršćansku vjeru s životom u svijetu rock ‘n’ rolla, gotovo razišavši, do današnjeg statusa nedodirljivih megazvijezda i influencera. Mogli bismo čak reći da se njihova vjera negdje putem prilagodila svijetu kojeg su prigrlili (i koji je prigrlio njih), mada bi to, usprkos današnjem ideološkom mainstreamu i popkulturnim permisivnim automatizmima sukladnim podrškama istospolnim brakovima i “pravu” na pobačaj, možda ipak bila prestroga ocjena. Jer, njihovo je djelovanje u svojoj bazičnoj liniji stalno bilo pokretano jasnim, ideološkim podjelama oprečnim kristoljubljem, a kojeg su stalno usmjeravali na potrebite, na one kojima je sloboda još neostvaren san ili kojima su redoviti obroci gotovo neostvariva želja. Negdje putem – a najviše zbog ekscentrične Bonove osobnosti i stava koji se lako može okarakterizirati kao bahatost – postalo ih je zabavnije ili poželjnije prezirati nego voljeti, no popularnost koju su dosegnuli u drugoj polovici osamdesetih albumima “The Joshua Tree” i “Rattle and Hum”, a onda i sve grandioznijim turnejama više nije opadala. Da, postali su predmet sprdnje onih koji sebi tepaju da znaju bolje i više od glasne većine, kao i razočaranje onih koji su od njih očekivali konkretnije, beskompromisno opredjeljenje prema Kristu, no podrška koju su imali u širokom krugu slušatelja počivala je, paradoksalno, baš na njihovom tvrdoglavom neodustajanju od vlastitih nesavršenosti i nemirne prirode…

Dakle, čak i ta možda razvodnjena vjera, koja je bar trojici od njih ostala utisnuta u kosti, oblikovala je taj njihov stalni angažman kojim su stalno bili okrenuti onima u goloj potrebi, dušama na marginama svijeta obilja. Zato ne čudi njihova nova glazbena zbirka, EP ili minialbum, kako vam je draže, kojeg su nenajavljeno objavili baš na Pepelnicu te ga tim slijedom i naslovili “Days of Ash”, a na kojem su skupili pjesme “koje nisu mogle čekati, pjesme koje su nestrpljivo htjele izaći u svijet”, kako je to Bono objasnio, “pjesme prkosa, zaprepaštenja i tuge”. Jer, na “Days of Ash” irski rock- kvartet nudi nam direktni komentar današnjega svijeta u kojem se, složit će se vjerojatno pripadnici svih ideoloških tabora i niša, mnogo, pa i previše toga pomaknulo prema sferama nepredvidljivog, prema manje sigurnom i neizvjesnom, ispunjavajući nas sve strahom kojeg mogu pobijediti samo vjera, nada i ljubav. U2 nisu bili, štoviše, ovako direktni još od mladih dana, a u tom svom angažmanu ostaju, rekao bih, vjerni onoj Bonovoj krilatici (a ipak je on autor u bendu) – “pjesme su moja molitva”…

Sva ona mlakost koja im je, usprkos energiji koja je nastavila krasiti mnoge im pjesme, obremenila rad još tamo od devedesetih, kad su nakon albuma “Achtung Baby”, “Zooropa” i “Pop” završili s eksperimentiranjima s modernijim zvukovima i ritmovima, kao da je nestala već u prvim taktovima uvodne pepelničke pjesme “American Obituary”. Iako je posrijedi nespretna, nedokuhana pjesma nasilno prekrcana parolaškim stihovima kakvih se ne bi posramili ni rani Manic Street Preachers iz doba albuma “Generation Terrorists” (“Djeca nas uče kome vjerovati“, “Najgori ne mogu ubiti najbolje u nama“, “Volim te više nego što mržnja voli rat“, “Moć ljudi mnogo je snažnija od ljudi na pozicijama moći“…), kroz taj osvrt na nedavno ubojstvo Renee Nicole Macklin Good od strane agenata Američke imigracijske i carinske službe U2 progovara žarom kakav ih je krasio na ranim albumima. Žestoki rifovi podcrtavaju njihovu motivaciju, a Bonov tekst, mjestimice kao naguran u zadane gabarite, ne propušta, uslijed društvenog kaosa i rastuće nesigurnosti, spomenuti Boga kao “razlog što sam ondje”, održavajući trajnu, neugasivu nadu kako On ispravlja i najkrivlje staze.

Foto: U2

A konkretne smrti, odnosno, umorstva teme su i drugih pjesama na EP-ju. Šesnaestogodišnja Iranka Sarina Esmailzadeh, koju su prije četiri godine tijekom protesta protiv klerikalnog iranskog režima na smrt pretukli pripadnici tamošnjeg represivnog aparata, nadahnula je tako pjesmu “Song of the Future”. Glazbeno kao da se nastavlja na davni hit “Staring at the Sun”, pjesma je to nježnog tkanja, koja ne propušta u današnjim patnjama vidjeti obrise budućnosti, one budućnosti koja će se izgraditi iz žrtve i ljubavi. To je, uostalom, nit koja prolazi kroz cijeli opus U2, nit koja je još njihove rane budnice poput “Sunday Bloody Sunday” izdizala iznad pukog rebelijanskog panoptikuma, ona koja će bilo koji oblik nasilja, pa i onaj lansiran s tobožnje pravičnih pozicija, osuditi kao nešto suprotno Kristovoj baštini. Baš kao što će ubojstvom palestinskog aktivista Awdaha Hathaleena od strane židovskog doseljenika nadahnuta “One Life at a Time” jasno podcrtati kako nasilje nije učinkovit odgovor na nasilje, jer, uostalom, kako U2 citiraju stih iz Prve Ivanove poslanice, “savršena ljubav izgoni sav strah“.

“Days of Ash” dotaknut će se i ukrajinskog bojišta, gdje su se Bono i The Edge pojavili još u prvim mjesecima rata, kad su zasvirali u kijevskoj podzemnoj željeznici pokušavajući ohrabriti narod zatečen brutalnom vojnom agresijom: “Yours Eternally” ulazi u čizme ukrajinskog vojnika kojem je, ukoliko ima priliku nadati se, nada dužnost, i koji je svjestan da je njegova pjesma “strast za slavom svijeta kojeg još ne možemo vidjeti”. Pjesma kojoj su se pridružili i kolege glazbenici Ed Sheeran te Ukrajinac Taras Topolia, koji je mjesto na pozornici morao zamijeniti bdijenjem u rovovima napaćene mu domovine, posjeduje meki himnični elan u službi neumornog promicanja nade, baš poput svojedobnog prepjeva 40. psalma u epilogu albuma “War” (i u završnicama koncerata im iz toga vremena).

No, ono što, uz zanimljiv recital “Wildpeace”, u kojem stihove izraelskog pjesnika Yehude Amichaija o otajstvima istinskog mira na impresivnoj ambijentalnoj glazbenoj podlozi čita nigerijska umjetnica Adeola Fayehun, čini srce i dušu ovog EP-ja, usudim se reći, najbolja je pjesma U2 nastala unatrag solidan broj godina: “The Tears of Things” kompleksna je i predivnim gitarskim vezom oblikovana “molitva” koja progovara iz pozicije Michelangelovog Davida, čije “Ja sam David, ne Golijat, rođen sam u Betlehemu, a sada nema nas ako nema njih” odzvanja kao vapaj iz Bogu najbližeg zakutka ljudskog bića, onog koji odbija biti instrument podjele i nasilja jer “svi moj su narod“. Pjesma je to koja na predivan način elaborira bit U2 kao braće združene u svojoj glazbenoj misiji što nadilazi puki koncept rock-benda. Sav onaj žar i duhovna autentičnost s ranih albuma na kojima su Bono i društvo prštali ne samo energijom već i zdravim bijesom artikuliranim u istinskom miru posvećenim pjesmama, a koja se rastakala na kasnijim albumima gubeći fokus i oštrinu, kao da se u ovoj jednoj pjesmi obnovila u jednom zrelijem, godištu im (ali i današnjem svijetu) primjerenijem obliku. Ostale, već sve redom spomenute pjesme možda ne dostižu tu razinu, ali u većoj mjeri podcrtavaju namjeru i opravdavaju taj impuls koji ih je natjerao da baš na Pepelnicu, na dan kad ulazimo u jedno razdoblje u kojem smo pozvani (pre)odgajati srce i u pokori prepoznati dar, objave ovako izravnu zbirku pjesama…

Zbirku koja bi bila možda upečatljivija da je, uz navedena stradavanja, svoje mjesto u tkivu pjesama, primjerice, našlo i stradavanje kršćana u Nigeriji, Somaliji ili Jemenu, a i da su se među obespravljenima, kojima se ovaj bend često obraća i daje im glas, našla i najranjivija među najranjivijim skupinama današnjega svijeta – nerođena djeca. Sad ću biti možda i naivan (ili naprosto živjeti u nadi) pa samoga sebe uvjeriti da taj bend koji je, silom i samih brojki, nešto ipak veće od pukog benda, koji je u svoje pore odavno utisnuo Krista kao rijetko tko na toj komercijalnoj i kvalitativnoj razini, predodređen da dosegne i do tih adresa, do tih patnji i oduzetih glasova. Ova je Pepelnica možda predkorak… jer svaka nas korizma poziva na preobraženje nas samih. Što se U2 tiče, već je i ovaj EP, prva zbirka novih im pjesama nakon devet godina starog (lošeg) albuma “Songs of Experience”, značajan iskorak za njih – glazbeno, a bar donekle i tematski. Novi album slijedi, kažu, već tijekom ove godine…