Prvi korak da promijeniš drugog čovjeka koji je u nečemu zarobljen jest – zavoli ga. To znači imaj samilosti prema njegovoj nemoći, prema nesposobnosti da shvati koliko te muči. On je “bolesnik”.

Uvijek razmišljaj i shvati – psihički bolesnog svi žalimo i nitko ga ne osuđuje. Isto vrijedi i za tjelesno bolesnog – i njega žalimo, nemamo ništa protiv njega, ljubimo ga i volimo ga.

Ali duhovne bolesnike, oni koji su zločesti, svi osuđuju. Psihički bolesnog čovjeka nikad ne osuđujemo, iako možda i on snosi dio krivnje. A za duhovno bolesnog nemamo razumijevanja – spremni smo mu odsjeći glavu, staviti ga u tamnicu, tući, kazniti. Gdje je tu normala?

Pokazalo se da je čovjek vrlo malo sposoban biti slobodan. Zato Isus kaže: „Ja sam došao, ne suditi, nego spasiti.“ A mi ljudi stalno sudimo jedni druge.

Ja bih volio vidjeti tko je to zaista slobodan. Tako smo malo slobodni.

Svaki dan se iznova pitam: Zašto danas nisam učinio ono što je trebalo? Zašto sam uzeo ono što nije valjalo? Zašto sam rekao to što nisam trebao?

Točno vidiš – nisi htio, a opet se dogodilo.

Ljudi oko tebe u biti su dobri, ali zlo je uništilo sposobnosti da budu dobri u svome životu – i to je muka.

Ljudi povrjeđuju jedni druge, i okrivljuju ih zato što su ih povrijedili i okrivljuju ih za njihovo određeno stanje. To je rana koja krvari. Čovjek ne može željeti činiti zlo; on želi nešto dobro, ali….

Potrebno je i tu napraviti kopernikanski obrat.

Kako ljubiti?

1. Prepoznaj u tom čovjeku da i on želi biti dobar, vječan, vrhunski čovjek. I on bi htio doći u nebo, uživati život, ali ne može. Shvati: on ne može, on je patnik. Ljubi ga, ljubi. Traži u sebi argumente da ga shvaćaš, da ga ljubiš – dok ne osjetiš da ti se srce otvorilo za njega i da ga više ne možeš suditi, nego da ga možeš opravdati.

2. Počni Bogu zahvaljivati za tog čovjeka: ako je Bog tebe stavio u njegovu blizinu, onda je to zato da bi tebe promijenio. Shvati, ti se moraš mijenjati kraj njega. Pomažući njemu, ti najviše pomažeš sebi.

3. Bog ima povjerenja u tebe da ga možeš promijeniti, zato ti ga je dao. Nikad nemoj pomisliti: “Tu ja ne mogu ništa.” To nije istina. Ako ti je Bog nekoga dao, onda ga sigurno možeš ozdraviti. Zahvaljuj Bogu za sve moguće dimenzije oko njega. Dok ga ljubiš i zahvaljuješ, u tebi će se topiti bijes i osuđivanje.

“Ja ti opraštam, ja te razumijem, ja ti nikada neću suditi, razumijem tvoju patnju. Vjeruj – ljubit ću te do kraja. Razumijem te, zlo te je uhvatilo i ti ne možeš iz te mreže van.”

4. “Tako bih volio da mi oprostiš, jer te nisam razumio. Na meni gori bijes prema tebi. Ja još uvijek mislim da bi ti mogao postati bolji, ali nećeš. Oprosti mi. Oprosti mi što stalno mislim da je sva krivnja na tebi. Što te stalno osuđujem – i u srcu i u riječima. Oprosti što sam tako ohol, što u sebi mislim ‘Ja sam u redu, samo ti nisi’, a oboje se moramo mijenjati. Svaki u svome biću. Oprosti mi.”

Ovo čini, ovu makroterapiju, i vidjet ćeš: što više rasteš, to više pobjeđuješ njegovo zlo. On se vraća preobražen – i ti također. Na ovaj način možeš na duhovnoj razini promijeniti svakoga – da postane human, dobar, čestit, da razumije. To djeluje samo ako prakticiraš, a ne ako je samo zapisano u bilježnici. Prakticiraj to barem 5-6 puta dnevno. Ti se time mijenjaš. A time što se mijenjaš, za njega postaješ upaljena svjetiljka.

Ovo nije teorija, već praksa.

dr. Tomislav Ivančić (transkript)

Izvor: Franjevci-st.com/Zajednica Molitva i Riječ