Kada sam naumio napraviti intervju s don Mihovilom Kurkutom, moja glavna ideja bila je razgovarati o pripremi za krizmu i kako kao Crkva možemo spriječiti da veliki broj krizmanika ne napusti crkvene klupe nakon primanja sakramenta. No, ispostavilo se da ova tema zadire puno dublje od pitanja samo jednog sakramenta i tiče se našeg cjelokupnog življenja kršćanstva, i na razini zajednice, i na razini pojedinaca. Tako da je razgovor na kraju dobrim dijelom postao svojevrstan presjek duhovnog stanja i izazova u Crkvi danas, a samim time i puno bogatiji od moje početne ideje. Pogled don Mihovila na to kako danas stojimo kao zajednica vjernika značajan je jer njegovo znanje nije stečeno tek u udžbenicima, nego je iskušano “na terenu” sa živim ljudima, do kojih je njemu (i ovo je presudno) istinski stalo.

– Don Mihovile, svjedoci smo da je u brojnim župama sakrament krizme češće „posljednji pozdrav Crkvi“ negoli uvođenju u vjerničku „punoljetnost“. Zašto se to događa?

U Crkvi danas imamo dvostruki problem: problem teologije i problem stvarnosti.  Često u Crkvi stvarnost živimo kao neku vrstu paralelne stvarnosti – kao da živimo u nekim prošlim vremenima. Tko je na terenu zna da to nije tako, ali u našim dokumentima piše da bi tako trebalo biti i umjesto da se preispitamo i pitamo se što Gospodin od nas traži, mi stvarnost pokušavamo ugurati u naše kalupe jer to netko od nas očekuje, zato što se to mora, zato što se uvijek to radilo i tako dalje.

Ulazimo u pripravu za krizmu bez da se preispitujemo i bez da pastoralno tražimo nove načine, nego svatko s nekom vrstom improvizacije pokušava odgovoriti na stvarnost najbolje što može, ali često u poteškoći zato što vidimo da imamo sve manje djece, koja su k tome nezainteresirana za vjeronauk, slabo dolaze na mise i ostale aktivnost. Nemamo mjesta na kojem možemo o tome malo bolje razgovarati i gdje možemo uz dozu hrabrosti pokušati stvari raditi malo drugačije.

Što se tiče teološkog dijela, uvjeren sam da bi u središtu crkvenog života trebao biti naš odnos prema Bogu, a mi kao da se više bavimo praksama, sociološkim aspektima, pastoralnim pokušajima, bez da ulazimo u bit, a bit je vjera. Zato je i kriza pristupa sakramentima u Crkvi kriza vjere.

Veliki je problem što se današnja priprava za sakramente po mnogo čemu zasniva na principima Francuske revolucije i prosvjetiteljstva, obraćamo se samo razumu i u njega pokušavamo uliti doktrinu. Prihvatili smo prosvjetiteljski stav da čovjeka treba naučiti nekim vrijednostima, i da će on onda po njima i živjeti, ali se to ne događa. Stvar je u tome da mi, zapravo, ne vjerujemo, odnosno ne tražimo odnos s Gospodinom. Mi kažemo „Daj mi nešto što je običaj, što imaju drugi, što smo uvijek imali “, ali ne tražimo odnos s Kristom, ne uranjamo se u milost, ne nastojimo živjeti od milosti, nego od običaja.

Jer ako ja želim biti Kristov, onda je sve ostalo samo način da dođem do toga. Istina, vjera se mora prevesti i u religijske obrede, ali religija bez vjere postaje čista farizejština. S druge strane, vjera bez religije i bez zajednice postaje new age duhovnjaštvo. To su dva ekstrema. Mi kao zajednica moramo tražiti te dvije stvari zajedno, ali ne možemo zanemariti činjenicu da Crkva jest Tijelo Kristovo, da je Krist glava Crkve. Nemam ja svoje pameti, niti svoje inicijative, sve dugujem onome od koga dolazi sve.

– Koliko su ljudi u Crkvi svjesni problema koji ste spomenuli?

Crkva promišlja o ovim temama već  nekih 30-40 godina. Dokumenti Crkve u Hrvatskoj i hrvatskih teologa govore o tome da trebamo doći do iskustva vjere, da samo iskustvo vjere rađa vjernički životni hod, ali unatoč tome mi i dalje stvari radimo po starom modelu, a posebice je u zadnje vrijeme odnos teologije i pastorala dosta problematičan. Mi pretpostavljamo da su sve oko nas katoličke obitelji koje ide u crkvu, koje aktivno djeluju i prenose vjeru svojoj djeci, i da su djeca nakon primanja krizme spremna sama živjeti svoju vjeru.

Ali stvarnost nije takva. Djeca u obitelji nisu primila vjeru. Možda su primila običaje, možda su na vjeronauku primila neku katehizaciju i ispunila neka očekivanja, ali nisu došla do iskustva vjere. To je put prema stvaranju katoličkih licemjera koji će poslije pričesti doći na sakrament potvrde nakon nekoliko godina bez vjerničke prakse. Veliki postotak djece koju u župama ispovijedamo prije krizme nisu se ispovijedala još od prve pričesti. Mi svećenici znamo da se djeca ne ispovijedaju, da ne žive vjeru, i u mjesto da radimo na tome, mi u pripremi za krizmu inzistiramo na ispunjavanju nekih formalnih uvjeta, to je promašaj.

– Kako smo došli do takve odvojenosti od stvarnosti?

Veliki je rizik u svim sustavima da kad jednom pronađeš model, kasnije uvijek ponavljaš isto. Tako radi škola, tako rade obitelji. Automatizam pomaže, jer kada bismo svaki dan trebali ispočetka razmišljati o nekim stvarima, to bi bilo prenaporno. Ali u jednom trenutku čovjek koji živi stalno isto prestaje učiti, ne raste i ne doživljava, nego živi u celofanu. To se dogodilo Crkvi u Hrvatskoj. Živjeli smo u vremenima neslobode kada je teško bilo biti katolik, u kojima smo se borili za svoje vrijednosti. Međutim, u našim obiteljima se nije razgovaralo, nije se molilo, a ako se molilo to su bile samo formule. U našim obiteljima nije bilo duhovnosti. Naši svećenici nam nisu davali duhovnost nego sakramente. Oni su bili naši prijatelji, bili su nam bliski, ali često nas nisu vodili prema Kristu.

Ja imam zamjerki i svojim salezijancima kojima sam kao dijete dolazio na vjeronauk. Oni su bili moji prijatelji, ja sam s njima igrao nogomet, družio se, ali mi nikada nisu rekli “Ispovjedi se”. Ispovijedali su, kada su trebali, ali nisu me pitali: „Kako si u duši?“, zato što to nitko nije njih pitao, i oni to nisu naučili. Ne pitati takve stvari je bilo „normalno“.

Nije bez razloga jedna politička stranka svojedobno uzela krilaticu “Zna se”. To je savršena krilatica za Hrvate, zato što ne trebaš ništa preispitivati, sve se zna. Zna se koja su pravila, zna se koje su vrijednosti. Nema dijaloga, nema razgovora, nema duhovnosti, nema otkrivanja, nema preispitivanja. Kada je došao rat, uhvatili smo se još snažnije tradicije, ali nakon toga je došao novi svijet za kojeg se nismo spremili niti smo za njega imali kritičke alate, nego smo ponavljali uvijek isto, a kada se vidjelo da model više ne funkcionira počeli smo kopirati stvari iz Amerike. To je utjecalo i na stvaranje novog velikog laičkog pokreta ljudi koji su tražili nove načine, jer im ono što smo reciklirali u župama im više nije bilo dovoljno. To je moje čitanje naše slobode, odnosno neslobode.

Spomenuto dočarava i moj susret s jednim bivšim mladim župljaninom koji mi je rekao “Župniče, ja na tvoje mise ne dolazim, ne pašu mi jer mi postavljaš previše pitanja, a ja ne želim pitanja, ja želim odgovore.” Zaista, nekada je naš stav da ne želimo preispitivati svoje sigurnosti nego želimo živjeti u svijetu koji smo sami sebi stvorili, a odnos nastaje tek kada dođe do krize, jer život je drama, život nije romantika. I ako ne živimo dramu, nema odnosa s Bogom, nema odnosa s ljudima.

– O čemu nam govori ta kriza u koju smo upali, a koja se očituje u tome da velik broj ljudi u Crkvu dolazi tek po sakramente?

Kriza sakramentalizacije koju vidimo pokazuje jednu dublju krizu, a riječ je o krizi vjere. Izlazak iz te krize nije u tehnici, niti nekom specijalnom sadržaju nego u tome da kao zajednica preispitamo svoj odnos s Gospodinom i s drugima.

Zato naš prioritet mora biti evangelizacija, ali ne evangelizacija drugih, nego evangelizacija nas samih. Jer ako kao zajednica gorimo, siguran sam da će i ljudi oko nas gorjeti. To doživljavam trenutno u Rijeci. Nas je osam salezijanaca tamo na župi, radimo već nekoliko godina i gradimo živu zajednicu, ne toliko zidove i ne toliko projekte. Naša crkva je puna. Uvijek dolazi netko novi. Zašto? Pa očito zato što im nudimo nešto dobro. Osjeća se kad ljudi vole i rado dolaze u neka mjesta da bi nešto doživjeli, čuli, bili dio nečega. Ljudi žele to iskusiti materijalno, ne samo mentalno. Ne samo u nekom trenutku Šurkovca ili Međugorja, što je također dobro, nego u zajednici gdje nam se Bog daje i gdje nam govori.

– Gradnja zajednice, to zvuči tako lijepo, ali često je tako teško ostvarivo. Gdje griješimo u našim župama da se to ne događa i kako novi krizmanici mogu pomoći graditi zajednicu?

Krizma, ali i pričest, su izvrstan doticaj sa stvarnošću za župne zajednice. Jer se župna zajednica danas često svodi na grupicu ljudi koja živi u svome zatvorenom svijetu i ne razumije stvarnost. Slično kao i na društvenim mrežama, u mnogim župama nastaju komunikacijski baloni u kojima se uvijek razgovara s manje-više istim ljudima koji razmišljaju na jednak način. Krizma i pričest su injekcija novosti, novi ljudi koji dolaze i koji dosad nisu bili dio naše zajednice koje trebamo prihvatiti.

Kada smo kod gradnje zajednice, naše župe imaju još jedan veliki izazov kojeg bih volio spomenuti, a to je privatizacija svećenika. U svakoj župi postoji jedna skupina vjernika koja pleše oko župnika, a onda svećenici često upadaju u zamku i reduciraju čitavu zajednicu na tih četiri do pet obitelji ili odnosa unutar kojih zadovoljavaju svoje potrebe. To je katastrofa koje često nismo svjesni. Kada sam svojedobno postao župnik u Splitu odlučio sam „rasturiti“ postojeće stanje stvari jer sam se htio približiti dalekima. Mnogi su se naljutili i rekli mi “Kako sad to, mi smo uvijek bili dobri sa svećenicima, čast nam je kad svećenik dođe kod nas…” , ali ja sam im rekao: „Vi ste već tu, mene zanima kako pristupiti onima koji još nisu“.

Nažalost, umjesto da kateheza, caritas i ostale aktivnosti postanu način kako ljude u Crkvi svaki put iznova evangelizirati i osposobiti zajednicu da izlazi prema drugima, zajednica ostaje zatvorena u sebe. Dodatni je problem što se i unutar same župne zajednice često stvaraju međusobno suprotstavljene skupine, od kojih svaka živi u svome svijetu, a formalno smo zajedno na misi, premda se niti tamo ne možemo smisliti.

– Koji je izlaz iz ovakve situacije?

Izlaz je u otvaranju prema susretu. Kada se dogodi susret, to mijenja sve. Zapravo, susret je jedina stvarnost, kao što je rekao Martin Buber. Sve izvan susreta nije stvarno. Što je drugo euharistija nego susret. I zato imamo problema s virtualnim stvarima – u njima nema susreta. Istina, čovjek ima dojam da je nekoga susreo, ali zapravo nije. Susret je stisnuti ruku. Susret je doživjeti čovjeka. Doživjeti ga mirisom, okusom, osobnošću, ne samo mišlju, ne samo sadržajem.

Trenutno smo se previše usredotočili na sadržaje. Kada sam kao mladi svećenik pripremao krizmanike u središtu pripreme je bilo naučiti odgovore na 400 pitanja, kojih polovicu niti ja sam nisam znao, a od mene se tražilo da inzistiram da ih djeca moraju znati. To je kao vjeronaučna olimpijada na kojoj djeca uče odgovore napamet. Pa nismo mi hafizi. Ne učimo Kuran ili Bibliju napamet da bismo znali izrecitirati što tamo piše. Štoviše, znanje zbog znanja je loše jer me otuđuje, jer rastem u svijesti o svojoj važnosti, a ne tražim odnos, nema potrage za mirom u mome srcu, a moje je srce nemirno bez potrage za Bogom

– Spomenuli ste virtualni prostor u koji smo danas često uronjeni, koliko on otežava stanje stvari?

Svaki evangelizacijski put je legitiman ako je autentičan jer na kraju vodi do susreta. Ako ne vodi do susreta, onda postoji problem. Virtualni svijet je svijet gdje mladi jesu. To se meni može sviđati ili ne sviđati, ali moramo biti tamo jer oni su tamo. To je dvorište u kojem se dijete može uhvatiti ili nas može naći kad se dogodi trenutak da mu treba nešto.

Ali, važno je da svako naše virtualno djelovanje vodi prema stvarnom iskustvu, ako se to ne događa, ako samo zadovoljava potrebe, i ostavlja nas u balonu, onda je to loš pristup. Onda nismo ispunili svoju svrhu, jer virtualni svijet nije svrha samom sebi, nego nas mora voditi prema odlukama i iskustvima.

Ja se zalažem da postoji što je više moguće katoličkog sadržaja u svim životnim područjima, i pri tome ne mislim samo na vjerski sadržaj, jer svaki sadržaj koji je dobar je ujedno i katolički budući da će prije ili kasnije čovjek bivajući u takvom ambijentu biti potaknut ići za ljepotom, za istinom koje se u svojoj punini nalaze u Kristu.

– Što nas ograničava da stvaramo više takvog sadržaja koji mlade privlači?

Reći ću to na osobnom primjeru. Kada sam bio na počecima svoje svećeniče službe u svojim sam propovijedima naviještao evanđelje, kao evanđelje slobode: „Bog poziva koga hoće, odaziva se tko hoće i svi su slobodni“. Moj prvi nastup pred krizmanicima je bio: „Draga djeco, ako želite možete se krizmati, ali ne morate. Dapače, ja ću se potruditi da se ne krizmaju oni koji nisu za krizmu“.

Međutim, već sljedeći susret sam im morao reći da su uvjeti za krizmu dolazak na misu, dolazak na vjeronaučne susrete, određen broj bodova na testu i tako dalje. Odjedanput je evanđelje slobode postalo evanđelje trgovine i kupovine po principu “ti meni, ja tebi”. Ali evanđelje slobode se ne može kodificirati u propise, u uvjete, u količine. Takvim pristupom od krizmanika u najboljem slučaju možeš dobiti da izrecitira određenu formulu, a od nekih niti to.

Na ovaj način po strani ostaje glavni problem, a to je pitanje vjere. Znam ljude koji dolaze na misu, a nikada se ne pričešćuju, jer kažu “nisam dostojan”. Pa zašto onda dolaziš? Krist se nudi kao hrana i piće, a ti odbijaš jer znaš da moraš mijenjati život. Tu imamo duboki problem načina na koji živimo vjeru. Po meni je trenutna kriza dobra, jer će nas prisiliti da se preispitamo. Međutim, ono što se događa s našim vjerskim strukturama je da smo jako spori i stvari odrađujemo formalno, a kad doživimo samo dno, onda ćemo se pitati: “A što sada?”.

– Iz svega što ste rekli čini se da su svećenicima prilično vezane ruke ako bi i htjeli nešto drugačije napraviti, i na kraju moraju „štancati“ sakramente kako se od njih očekuje, ne samo krizmu?

Što se tiče „štancanja“ sakramenata ono se najviše očituje u sakramentu ženidbe zbog čega i mi svećenici snosimo dio odgovornosti jer smo svjesni da parove ne pripremamo za sakrament, svjesni smo da u mnogima vjere nema. Kada sam bio bogoslov u Italiji tijekom jednog ručka tamošnji župnik je kazao “Danas sam vjenčao jedan par koji neće izdržati više od osam dana”. Pitao sam ga: Župniče, pa zašto ih niste zaustavili, na što je on kazao “Ah, što ja tu mogu?”.

Kad se župnik sam nađe u tim situacijama onda se pita “Što ja tu mogu?”, ali treba ih razumjeti jer ostavljeni su sami. Oni moraju obaviti ono što se od njih očekuje. Uz svoje pedagoške i duhovne sposobnosti često rade najbolje što mogu.

Župnicima nedostaju suradnici, nisu pripremljeni, nemaju sadržaje, nemaju podršku, zato je glavna rečenica na kraju svake godine, “Uh, i ove godine smo preživjeli”. Imaju vremena tek toliko da se riješe svojih krizmanika i prvopričesnika. Pa prije 30 godina nam je bilo bolje nego sada. Ja sam dolazio u svoju salezijansku župu tri puta svaki tjedan. Došao bih na aktivnosti dva sata ranije, i ostao bih dva sata kasnije. Župnik me zvao imenom i prezimenom. Družili smo se, igrali smo se. Tko to danas radi? Kada djeca dolaze? Ako dođu, dođu točno na susret i jedva čekaju kada će otići. Ako dođu na misu, odmah nakon nje odu. Nema susreta. Ni svećenici nemaju vremena niti volje jer imaju sto briga, rasporeda, prioriteta, sastanaka. Naravno, Božja milost radi i na kraju krajeva, uvjeren sam da se na nju treba najviše oslanjati, ali mi ljudi kao zajednica moramo bolje od ovoga što trenutno jest.

– Kada spominjete djecu koja nevoljko dolaze na susrete i kateheze, moramo spomenuti i nedavni slučaj vlč. Kristijana Malnara iz župe sv. Jeronima u Klani koji je zaprijetio da u njegovoj župi neće biti krizme jer djeca nisu dovoljno ozbiljna. Kako gledate na tu situaciju?

Budući da i ja djelujem u Riječkoj nadbiskupiji kao i vlč. Malnar, pitao sam neku djecu koja dolaze iz te župe što mi imaju za reći oko toga. Ona su mi rekla da ti krizmanici nisu dolazili na vjeronauk nego bi umjesto toga otišli u obližnji u kafić. U nemogućnosti da dođe do roditelja i do djece svećenik se pojadao i rekao “Ovako ne može, ako niste spremni i niste motivirani nećemo imati krizmu”. Očito nije našao drugog načina. Ali to je hrvatska priča, a ne priča jednog mjesta.

Možda drugdje krizmanici neće otići u kafić, ali mnogi kolege svećenici imaju probleme s motiviranjem djece jer nisu pripremljeni, jer nemaju niti instrumente niti suradnike, niti ikoga da ih prati. To bi sve zajednica trebala osigurati, jer nismo svi za sve. Ja sam suautor udžbenika za katehezu, s 30 godina iskustva rada s djecom, ali ni za mene ne postoji garancija da ću uvijek znati kako privući konkretnu djecu koja su preda mnom.

Veliki je izazov formacija kateheta i općenito župnih suradnika – poslanje je povjereno cijeloj Crkvi a ne samo klericima i specijalcima. Stoga moramo se pripremiti i opremiti svim alatima ali prije svega izoštriti spoznaju da smo Tijelo Kristovo i da nas on šalje. Stoga je formacija kateheta preduvjet da zajednica vrši svoju zadaću. Nažalost, danas brojne osobe koje se bave katehezom nisu osposobljene raditi s djecom. Ne razumiju njihove dinamike. Ne razumiju njihov svijet. Postoji i problem jezika. Crkva danas koristi jezik koji je djeci nerazumljiv, a, s druge strane, djeca govore neki svoj jezik koji mi u Crkvi ne razumijemo. Tu nema komunikacije, samo šum i buka.

– Imaju li spomenuti problemi veze i s dobi u kojoj se današnja djeca krizmaju, mnogi kažu da oni još nisu dovoljno zreli?

Dob u kojoj podjeljujemo krizmu valja ozbiljno preispitati. Znanstveno je dokazano je da je to dob u kojoj su djeca u fazi otkrivanja, a ne odlučivanja. Ona su u psihološkom stanju u kojem im je sve novo, traže iskustva, preispituju ono što su dotad uzimali zdravo za gotovo. Do jučer su se držali za maminu suknju, a sad im i mama i tata idu na živce i jedino je bitno što kažu prijatelji, što kaže “svijet“. U toj dobi mi im dajemo da donesu odluku da budu „punoljetni“ katolici. Oni niti s 18 godina nisu punoljetni, a mi u Crkvi mislimo da će s 14 godina biti spremni za vjerničku punoljetnost. Drugim riječima, lažemo sami sebe.

Po meni odluka treba biti ili da se vratimo nazad na izvore, pa da krizmu podjeljujemo između krštenja i pričesti, kako bi teološki trebalo biti, ili da čekamo dok uistinu sazru i samostalno donesu odluku da se žele krizmati.

– Ipak, vi kroz svoj projekt pripreme za krizmu nazvan Živa vatra nalazite načine da privučete krizmanike u toj osjetljivoj dobi. Na čemu se Živa vatra bazira?

Zbog svega što sam već naveo, mi smo u Živoj vatri krenuli od postavke da je priprema za krizmu prije svega pitanje evangelizacije, a ne samo katehizacije. Mi trebamo evangelizirati obitelji i djecu jer njima u prvom redu nedostaje vjere.

Zato je i naš program u prvom redu evangelizacijski, a ne katehetski. Mnogi će reći da su igre i aktivnosti koje se u njemu nude suvišne i da treba ponuditi više „sadržaja“, ali ja se s time ne slažem. Naši krizmanici ne trebaju isključivo sadržaj, on im je lako dostupan, ne treba im zato svećenik.

Mi ih pripremamo za susret, mi im nudimo susret. Ja tražim od katehete, od župnika, od zajednice, da dođu u susret toj djeci, da budu s njima, da ih čuju, da ih upoznaju, da ih uključe i potaknu. Živjeti susret, to je bit. Ako dijete nije razumjelo u tih godinu-dvije priprave za krizmu da je meni stalo do njega, onda nije ništa razumjelo. Moja je jedina želja da krizmanici susretnu Krista u euharistiji i u ispovijedi. Jedina mi je želja da budu dio zajednice, gdje će „zaprljati ruke“, gdje će pomoći, gdje će učiniti nešto. Živa vatra služi da zapali zajednicu, ne krizmanike. Jer ako zajednica gori, ako Crkva gori, onda sve gori.

– Što tražite od kateheta koji provode vaš program?

Mi u svojoj metodologiji od kateheta tražimo samo tri stvari: da vjeruju u Boga, da su krizmani i da žele biti s tom djecom. To su jedine potrebne kompetencije. Možeš biti mesar, bakica, otac, student, ali ako imaš te tri stvari, ti si kompetentan da radiš s djecom. Zašto? Jer riječi koje govoriš govore kroz tebe.

Dok smo radili pilot programe za Živu vatru, imao sam jednu grupu krizmanika koja me je izludila. Radio sam sve po pravilima zajedno s timom od šest mladih ljudi koji su mi pomagali, ali krizmanici su radili takav nered da s njima nismo mogli ništa raditi, čak niti igru. Međutim, nisam odustajao od njih. Ponudio sam im par duhovnih obnova, odnosno izleta, pokušao sam nekako doprijeti do njih, i u tih se godinu dana, kroz sve te bitke, uspjehe i neuspjehe, stvorio odnos. Više od pola te djece su ostala kao aktivni članovi župe. Zašto? Ne radi sadržaja, nego radi odnosa. I to je meni bila najljepša krizma u životu, jer svjedoči da je vjera prije svega događaj, iskustvo. Kada će se ono dogoditi? Ja nemam moć nekoga prisiliti da se to dogodi. Što onda mogu? Mogu naviještati, sijati, evangelizirati. Kada će netko u svome srcu to prihvatiti i zapaliti se, to nije do mene.

Prekrasno je kada vidim djecu koja su otkrila vjeru i koja onda žele posvjedoči svojim prijateljima tko je za njih Isus. To je uvjerljivije od bilo čega što bih im ja mogao reći. Zašto? Zato što je to djeci najbliže i najjasnije, a ne stranice nekakvog sadržaja.

– Koji su idući planovi?

Smatram da je ovo što smo napravili sa Živom vatrom veliki iskorak za našu domovinu, ali i da je došlo vrijeme za novu Živu vatru koja bi trebala biti koncipirana tako da se provodi zajedno s obitelji tako da roditelji zajedno s djecom sudjeluju na vjeronauku. Program bi se mogao provoditi s nekoliko obitelji zajedno tako što bi se očevi, majke i djeca susretali po kućama.

To bi stvorilo dinamiku koja je vezana uz stvarni život. Ideja je da obitelji međusobno dijele kako žive svoje odnose, s kojim se poteškoćama susreću, za što žele biti zahvalni Gospodinu i tako dalje. Čuo sam da takvo iskustvo postoji u svijetu, iako još nisam došao do materijala. Možda bi neki župnici imali hrabrosti ponuditi takav program u župama.

Brojni su roditelji po duhovnim pitanjima ostali na razini iz vremena svoje krizme. Mnogo toga im se u međuvremenu dogodila, a nisu nikada došli do iskustva sa živim Bogom. Jedan od načina kako ih razbuditi je aktivno ih uključiti u program za krizmu, jer, na kraju krajeva, ako mi i uspijemo probuditi vjeru kod djece ona često neće imati podršku obitelji da ustraju na putu ako ta obitelj nije hodala zajedno s njima.