Kristijan Jalšić o svom projektu ‘5 minutes left’: Svijet bi bio bolje mjesto kad smrt ne bi bila tabu

Kristijan Jalšić i Marco Cuccurin u ‘5 Minutes Left’

Kristijan Jalšić radijski je voditelj, producent, glazbenik i tekstopisac te kreator sadržaja koji je nedavno na društvenim mrežama pokrenuo projekt ‘5 minutes left‘. U njemu ugošćuje osobe iz javnog života, stavljajući ih u netipičan kontekst: u zamračenoj prostoriji, s odbrojavanjem postavljenim na 5 minuta, vode “posljednji razgovor u životu”.

Zanimljivo je gledati kako sama tema smrti, makar bila i fiktivna, oblikuje dinamiku razgovora, čineći goste otvorenijima, ranjivijima te ih stavlja u poziciju da progovore i o ozbiljnijim temama kao što su oprost, strah i život poslije smrti.

– Kristijane, “5 minutes left” ja jako zanimljiv koncept. Kako si došao na ideju za njega?

Ideja je u potpunosti moje autorsko djelo. U mojoj široj obitelji u kratkom periodu umrle su tri osobe. Kada sam razmišljao o njima, u mislima mi je samo došlo pitanje: “Zamisli da su te osobe točno znale kada će umrijeti, koju bi poruku ostavile u zadnjih 5 minuta svojeg života?”. Neko vrijeme mi se ta ideja motala po glavi i predložio sam je nekoliko ljudi. Većina njih je bila jako zainteresirana te mi pružila podršku, dok je manji dio ljudi rekao da budem oprezan i pazim da ne budem “etiketiran” ovim formatom. Isprva sam čak odlučio da neću krenuti s projektom te se pomirio s time, ali mi i dalje ovaj format nije izlazio iz glave. Na kraju, kada sam skupio četiri osobe koje su mi 100 % mogle potvrditi da će sudjelovati, odlučio sam – to je to! Idemo!

– Zašto baš 5 minuta?

Pet minuta nam se čini kao malo vremena, a zapravo se u tom razdoblju može saznati jako puno. Vjerujem da bi mnogi ljudi dali sve da provedu još makar 30 sekundi, a kamoli pet minuta, s dragom osobom koja je preminula.

Također, broj pet čini mi se simboličnim jer podsjeća ljude da je za kvalitetan razgovor ponekad dovoljno samo nekoliko minuta. Bilo bi lijepo kada bismo u svakom danu pronašli tih “pet minuta”.

– Koji cilj želiš postići ovim projektom?

Želim da se ljudi zamisle, da zastanu i usmjere svoj fokus na ono što je zaista bitno. Želim da se stave u ulogu mojih gostiju, da sami sebi odgovore na pitanja koja postavljam i zapitaju se što im je u životu doista važno. Također želim da ljudi osvijeste činjenicu da smo smrtni i da će jednog dana sve što smo imali nestati – novac, slava, kuća, karijera. Na kraju ostaje samo susret oči u oči sa Stvoriteljem.

Ako to budu imali na umu, možda će češće reći “volim te” onima kojima to rijetko govore, nazvati osobu kojoj su obećali javiti se ili odgovoriti na poruku koju su dugo odgađali. Na kraju, možda će oprostiti drugima i sebi, kako bi jednog dana mogli stati pred Boga čista srca.

– Smrt je oduvijek istodobno fascinirala i plašila ljude. Kako ju ti doživljavaš? Bojiš li je se ili si bliže sv. Franji koji ju je nazivao “sestricom”?

Često kažem da je smrt poput novog rođenja. Kada je beba u majčinoj utrobi, ona ne zna za vanjski svijet – za nju postoji samo taj prostor. Tek kada se rodi, vidi da postoji nešto veće, drugačije i ljepše.

Mislim da je na neki način tako i sa smrću. Ne mogu reći da je se bojim, ali smatram da je ona veliki misterij. Vjerujem da pravi život počinje tek nakon smrti, a kakav će on biti ovisi o stanju naše duše. Sve u svemu, recimo da se bojim samo onda kada sam u stanju grijeha, a kada sam “čist” i “mirne duše” mogu je poput sv. Franje nazvati “sestricom”.

Kristijan Jalšić, tvorac projekta ‘5 Minutes Left’. Foto: Privatna arhiva

– Trebamo li se uopće bojati smrti?

Prirodno je da se ljudi boje smrti. Na listi najvećih strahova ona se nalazi na prvom mjestu, dok je na drugom javni nastup. No osobno mislim da ne bismo trebali biti ustrašeni, ako smo sigurni da su nam savjest i duša “čisti”, štoviše trebali bismo se potruditi da odemo na “drugi svijet” čistog srca, mirne duše, s ljubavlju i praštanjem prema svima.

Čini mi se da se mnogi ljudi plaše smrti i zbog činjenice da će jednog dana ostati bez svog novca, slave, moći, uspjeha, karijere, obitelji… da ništa od toga više neće biti važno, a to im teško pada. Ne mogu gledati dalje od sadašnjeg trenutka jer su previše vezani za ovozemaljske stvari pa često pomisle da su besmrtni.

– Što bi ti napravio u posljednjih 5 minuta svog života?

Pokajao bih se za sve svoje grijehe, oprostio drugima i tražio oproštenje od onih koje sam povrijedio. Zamolio bih svoje bližnje da mole za mene i da se potrude živjeti tako da se jednoga dana ponovno sretnemo na mjestu gdje nema ni tuge, ni jauka, ni boli.

– Tko te se od dosadašnjih gostiju posebno dojmio i zašto?

Moram priznati da me svaki gost oduševio na svoj način. Svatko od njih nosi svoju priču i lijepo je vidjeti koliko smo svi različiti, a opet na mnogo načina slični. Posebno cijenim njihovu iskrenost i spremnost da otvore svoju dušu jer nije lako “ogoliti se” i odgovarati na najintimnija pitanja o sebi. Ako bih morao nekoga izdvojiti, rekao bih da su mi Marco Cuccurin i Nika Antolos (za sada) ostavili posebno snažan dojam svojom iskrenošću.

– Kako se tvoji gosti osjećaju nakon snimanja, vidiš li promjenu na njima?

Svi gosti koji su do sada sudjelovali u formatu „5 Minutes Left“ oduševljeni su projektom. Kažu da su navikli na slične intervjue i ponavljajuća pitanja, a da im je ovaj format ponudio nešto potpuno novo, iskreno i autentično.

Rekli su i da su jedva čekali svako novo pitanje jer nisu znali što slijedi. Tijekom snimanja može se vidjeti njihova uzbuđenost – srce im brže kuca, adrenalin raste, a emocije izlaze na površinu.

Drago mi je i što mi se sve više ljudi javlja sa željom da sudjeluju u projektu.

– Spomenuo si gostovanje Marca Cuccurina kojem si se, tijekom snimanja, i ispričao u ime njegovih zlostavljača. Bio je to neobičan i ljudski trenutak. Što te na njega potaklo?

Oprost oslobađa. To je glavni razlog, premda znam da mnogi to ne shvaćaju, iako se trude. Kažu da su oprostili, a u duši još uvijek stoji ista gorčina. Ponekad je dovoljno preuzeti odgovornost u ime ostalih i ispričati se drugome kako bi čuo tu jednostavnu – a tešku – riječ “oprosti” i dopustila Isusu da je izliječi. Učinilo mi se da Marco to treba čuti.

Oprost je prvi korak za obnovu srca i bez njega osoba teško može duhovno rasti.  Treba znati oprostiti i reći drugima “oprosti”.

– U samostanima, crkvama i među redovnicima može se pronaći/čuti uzrečica ‘Memento mori’ (sjeti se smrti). Misliš li da bi svijet bio bolje mjesto kad bismo više razmišljali o smrti?

Mislim da bi svijet bio bolje mjesto kada smrt ne bi bila tabu tema. Ne da nas toliko obuzme da samo razgovaramo o njoj, već da shvatimo da smo na ovom svijetu isključivo putnici, prolaznici i da bismo svoje riječi i djela trebali usmjeravati k jednom cilju, a to je Božje Kraljevstvo.

Društvo je normaliziralo mnoge “nenormalne” teme, ali kada netko spomene smrt, nastaje velika neugoda. Svakako je potrebno otvorenije razgovarati o kraju života, dijeliti svoja mišljenja, iskustva i poruke ljudima oko sebe jer ne znamo kada će doći posljednji čas, a tada nećemo imati još samo “5 minuta”.