Još uvijek mogu osjetiti zadah trave i piva koji bi nas zapuhnuo kada bismo došli na zabavu. Miris je uvijek bio isti, kao i zaglušujući zvuk glazbe. Svi su mladići bili isti. Sve su djevojke bile iste. Razgovori drugi dan bili su isti: “A što smo se sinoć napili!”

U početku nam je bilo dovoljno samo biti prisutan na zabavama. Dok smo se od drugih, naših obitelji ili čak sebe samih osjećali neprihvaćenima, tamo bi nam okolina pružala osjećaj da smo gotovo istoga trena prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Problem je bio u tome što nismo bili dovoljno trijezni da znamo koga to prihvaćamo i tko nas prihvaća. Mislim da je upravo to bilo ono što je sve činilo tako privlačnim. Jer, prihvaća li vas tko i s maskom na licu, svejedno se osjećate prihvaćeno. Tko zna bi li vas prihvatili bez maske?

Jedne sam večeri odlučila da ne ću piti, nego sjediti sa strane i promatrati. Kao nekom tko promatra izvana, glazba se činila hipnotizirajućom. Cijelo je okruženje bilo mračno – možda zato što nitko od nas zapravo nije želio vidjeti što smo to odabrali da nas okružuje. Mladići i djevojke su visjeli jedni po drugima. Jedan novi par dijelio je svoje intimnosti na ležaljci u dvorištu pred svima. Ljudi koji su plesali oponašali su pokrete kao pri spolnom odnosu i čuli su se razgovori tipa “Tako te volim. Tako je dobro što te vidim!” No, taj je momak bio tako pijan da je vjerojatno vidio tri djevojke. Uz izuzetke povremenih fizičkih obračuna, svi su djelovali zbilja sretno. Promatrala sam kako mladić prilazi djevojci zureći u nju kao u komad mesa i izgovara neku neukusnu seksualnu dosjetku. Ona se smijuljila i koketirala, plijeneći njegovu pozornost.

Palo mi je na pamet: koliko smo to očajne? U paraboli o izgubljenom sinu mlađi se sin, koji je otišao od kuće, doveo do toga da je poželio pojesti hranu za svinje. Evo, to isto radile smo i mi: misleći kako smo polaskane, bile smo degradirane. Ono što mi je cijelo vrijeme djelovalo tako privlačno, odjednom mi se zgadilo. Sve je to bilo lažno. S pićem u ruci, mi smo sve oko sebe pokušavale uvjeriti da smo sretne, kako bismo možda uspjele uvjeriti i same sebe.

Govorile smo da je to samo zabava i igra, ali kada bi došlo jutro i kada bi zabava i igra završile, započela bi drama: “Gdje mi je bila pamet?” Bile smo svjesne gluposti koje smo počinile pa smo pile kako bismo prekrile sramotu i za sve mogle okriviti alkohol, odnosno na patetičan način izjaviti da krivnja nije na nama. Tada bismo ponovo otišle na zabavu kako bismo otupile bol koja je dolazila od takvoga nesretnog života, i tako u krug.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Crystaline Evert Istinska ženstvenost. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Više tekstova na ovu temu pročitajte ovdje.