Od prvih mjeseci života dijete ima potrebu osjetiti povjerenje roditelja. Radost i ponos s kojim roditelji dočekuju svaki, pa i najmanji napredak – držati žličicu ili učiniti prve korake – moćni su stimulansi koji djetetu daju duboku sigurnost i koji ga zovu da ide sve dalje. Tako će dijete moći rasti. Dijete će u očima svojih roditelja uvijek tražiti povjerenje koje mu ulijeva hrabrost da ustraje u naporima, koje mu daje volju da odraste i koje mu dopušta, kad za to dođe vrijeme, da raširi krila. Da bi raslo i napredovalo, dijete treba ohrabrenje. No, ako hvalimo njegove kvalitete, ne ćemo li mu laskati i učiniti ga oholim?

Prijezir ili omalovažavanje djetetu nikako neće pomoći. “Koliki su roditelji ili učitelji uvjereni da djetetu treba ukazivati na neuspjehe, da ga treba kuditi i kažnjavati kako bi ga se ohrabrilo i potaknulo! To najčešće završava katastrofalno. Djetetu jednostavno treba vratiti povjerenje u samoga sebe.”1 Tijekom cijelog školovanja Béatrice se susretala s velikim poteškoćama. Njezina majka kaže: “Ona je dobra glazbenica. Kad smo shvatili da treba najprije naglašavati njezine uspjehe u glazbi, vratilo joj se povjerenje, čak i u školi.” Rezultati su uslijedili. Da su se njezini roditelji tvrdoglavo usredotočili na matematiku i jezike nauštrb njoj dragog violončela, ona bi ostala zarobljena u strahovitom vrtlogu neuspjeha.

Ohrabrivati u pravoj mjeri znači bodriti na pravi način. Loše je insistirati na djetetovim ograničenjima, ali nije bolje ni održavati ga u iluziji da sve zna i može. U početku će mu to možda dati osjećaj povjerenja u sebe, ali će prije ili poslije shvatiti da su ga prevarili i počet će sumnjati u sebe i u druge. Naše dijete nije ni najljepše ni najpametnije, ali mu je Bog dao darove koji od njega čine nezamjenjivu osobu, i to ga čini dragocjenim! Moramo mu pomoći da te darove prepozna i umnoži. “Dijete je tajna koju Bog roditeljima otkriva malo-pomalo.”2 

Da bismo nekoga doista ohrabrili, moramo biti zahtjevni. Cilj hrabrenja nije ni djetetovo ni naše zadovoljstvo. Cilj je pomoći djetetu da raste. Zato naše povjerenje mora biti lišeno svake demagogije. Hrabriti ne znači uživati u nabrajanju djetetovih kvaliteta, nego mu pružiti usmjerenja koja će mu omogućiti da dā najbolje od sebe. Treba se dakle služiti svojim autoritetom, ali pritom nikad ne zaboravljajući da je “prva odlika autoriteta ljubav prema onima koji su mu povjereni, ne da bi im nametnuo svoj pogled na stvari, nego da bi bio u službi njihova rasta i sazrijevanja”.3 

Znajmo biti umjereni u zahtjevima i pokušajmo razlučiti na što ih moramo usmjeriti. Ako previše tražimo, ako se istodobno borimo na svim bojišnicama, može doći do obeshrabrenja! Ne tražimo previše od djeteta, tražimo dovoljno da bi ono moglo ići do kraja svojih mogućnosti na svim područjima. To pretpostavlja poštovanje prema onome što dijete u svojoj dubini jest: nemojmo pokušavati podrediti dijete svojem snu o idealnom djetetu, nemojmo se zadovoljavati polovičnošću, nemojmo tražiti lagane izlike, nemojmo ulaziti u rizik da dijete padne, pogriješi, doživi neuspjeh, odbijmo napast da djelujemo umjesto njega i da preuzimamo odgovornosti koje pripadaju njemu.

Bog nas uvijek hrabri, ali nam nikad ne laska. Previše nas ljubi da bi nas pustio da životarimo u prosječnosti. U svojem milosrđu pokazuje nam našu ljepotu, ali i naš grijeh. Njegova je ljubav zahtjevna, on nikad ne gubi strpljenje zbog naših padova, oklijevanja, odbijanja, ali se ne zadovoljava ni polovičnošću. Poziva nas da još više ljubimo.

Kako djetetu vratiti povjerenje u samoga sebe

“Djetetu jednostavno treba vratiti povjerenje u samoga sebe: od najranijeg djetinjstva, kad padne pri prvim koracima i kad mu se radosno kaže: ‘Bravo!’, ‘Samo naprijed!’, kad nespretno razbije tanjur i za to dobije osmjeh zahvalnosti za ono što je htjelo učiniti, kad ima poteškoća u školi kod kojih treba primjećivati samo znakove napretka!”4 

Povjerenje je zarazno. Da bi djeca imala povjerenja u sebe, najprije trebaju imati povjerenja u nas, u naše sposobnosti da budemo dobri roditelji. Kad uspoređujemo ono što bismo htjeli biti s onim što doista jesmo, osjećamo koliko smo maleni. To je zato što svi sanjamo o tome da budemo savršeni roditelji! Ali savršeni roditelji ne postoje, i naša djeca ne mogu imati bolje roditelje od nas, jer je nas Bog za to odabrao. Bog poznaje naše granice i naše grijehe, ali i – bolje od ikoga – sve darove koje imamo i milost koja nam je dana da bismo ispunili svoje poslanje kršćanskih odgojitelja.

Povjerenje je zahtjevan stav. Zahtjevan za onog koji daruje svoje povjerenje kao i za onoga kojemu je povjerenje darovano. Imati povjerenja u dijete ne znači puštati ga da čini bilo što: “Radi što hoćeš, ja perem ruke.” Riječ je zapravo o savezu koji se sklapa s djetetom: “Od tebe nešto očekujem, znam da si za to sposoban i možeš računati na to da ću ti pomoći.” Ta dvostruka sigurnost – ja mogu uspjeti i moji roditelji su uz mene – snažan je pokretač koji djetetu omogućuje stalan napredak.

Povjerenje treba biti odmjereno i povećavati se s vremenom. Od samog rođenja malo dijete ima potrebu osjetiti da u njega imamo povjerenja, no ne ćemo poklanjati isto povjerenje tek rođenom djetetu starom nekoliko mjeseci kao i adolescentu od petnaest godina. Ako naše povjerenje nije usklađeno sa stvarnim sposobnostima djeteta, ono će ga satrti umjesto da mu pomogne pri rastu. Dvanaestogodišnja Juliette vrlo dobro čuva svoju mlađu braću i sestre, ali joj ih roditelji nikad ne povjeravaju navečer jer znaju da bi zbog toga mogla biti tjeskobna. Ako povjerenje može činiti čudesa, strah od neispunjavanja nečijih očekivanja može dovesti do katastrofe: pretjerano povjerenje znači tražiti previše. Ako je letvica postavljena previsoko, djeca ne će htjeti skočiti.

Povjerenje se daruje uvijek iznova. To nije “sve ili ništa”. Sinu koji nam je ozbiljno slàgao najradije bismo rekli: “Zauvijek si izgubio naše povjerenje.” Trebalo bi mu reći: “Potrudi se da ponovno stekneš naše povjerenje.” Kapital povjerenja nije kao račun u banci, on je neiscrpan. Ili bi bar trebao biti! Ako se ne možemo pouzdati u dijete u određenim stvarima (jer laže, jer je nespretno, jer ne može svladati svoj bijes itd.), stavimo naglasak na one stvari u kojima se na njega možemo osloniti. One postoje uvijek, čak i kod najtežeg djeteta i kod najbuntovnijeg adolescenta.

Stvorimo ozračje povjerenja oko djece. Treba im naše povjerenje, ali i povjerenje ljudi koji ih okružuju: učitelja, vjeroučitelja, odgojitelja, baka i djedova, ujaka i teta, prijatelja itd. Sigurno je da treba biti oprezan i ne povjeravati svoju djecu bilo komu, sigurno je da treba darovati svoje povjerenje učiteljima, ali to ne znači da na njih prebacujemo svu odgovornost u odgoju. Nemojmo ni sumnjati u sve i svakoga. Opreznost ide zajedno s dobrohotnošću, inače djeca prva trpe!

Bog ima povjerenja u nas, jesmo li toga dovoljno svjesni? Da nas nije učinio sposobnima za ono najbolje, ne bi to od nas tražio. Ono najbolje je najprije dopustiti mu da nas ljubi bezuvjetno, onakve kakvi jesmo. Ono najbolje je staviti sve svoje povjerenje u njega. U svemu i zauvijek.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. PaulLemoine, Transmettre l’amour,éditions Nouvelle Cité, 1987., str. 95.
  2. O. LudovicLécuru, On demande des parents,éditions Le Sarment/Fayard, 2000., str. 131.
  3. Isto, str. 102.
  4. PaulLemoine, Transmettre l’amour,éditions Nouvelle Cité, Paris 1987., str. 95.