'ZAZVAH TE IMENOM...'

12 svetačkih imena za dječake

Nakon 12 imena za djevojčice, objavljujemo popis lijepih i znakovitih imena i za vaše dječake…

Foto: Shutterstock

1. Albert – plemenit i slavan

Ime Albert potječe iz njemačkog govornog područja (Albrecht, Adalbert, Adalbrecht), a sastavljeno je od starovisokonjemačkih riječi adalplemenit i berachtsjajan, slavan.

Najpoznatiji svetac koji je nosio ovo ime zasigurno je sveti Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj koji je zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja prozvan “Doctor universalis”, te proglašen zaštitnikom prirodoznanstvenika. Rodio se u Njemačkoj početkom 13. stoljeća i još je kao mladić otišao u Italiju, u Padovu, sjedište jednog od najglasovitijih srednjovjekovnih sveučilišta. Posvetio se studiju takozvanih “slobodnih umjetnosti”: gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući ono tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije. U svemu je bio uzoran. Izabran je za starješinu dominikanske provincije u Njemačkoj koja je tada imala 40 samostana. Pet ili šest godina poslije toga imenovan je biskupom u Regensburgu, ali se nakon dvije godine službe odrekao. Imao je u ono doba neobično veliko znanje i dar zapažanja, naročito u zoologiji i botanici.” Predavao je u Kölnu, Hildesheimu, Regensburgu, Strasbourgu i Parizu. U Parizu je, veli predaja, bila tolika navala studenata na njegova predavanja te je morao pod vedrim nebom predavati. I taj se trg po njemu prozvao Mauber (Magnus Albertus). Bio je učitelj svetoga Tome Akvinskog, a među tom dvojicom velikih teologa uspostavio se odnos uzajamnog poštivanja i prijateljstva. Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća počela častiti. Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga 1622. blaženim a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio crkvenim naučiteljem.

Kako piše papa Benedikt XVI., sveti Albert pokazuje nam da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, usprkos stanovitim nerazumijevanjima do kojih je dolazilo u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kakav je bio Albert Veliki, može ozbiljno njegovati proučavanje prirodnih znanosti i napredovati u spoznaji mikrokozmosa i makrokozmosa, otkrivajući zakone vlastite materiji, jer sve to pridonosi jačanju žeđi za Bogom i Božjom ljubavlju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spomendan sv. Alberta Crkva slavi 15. studenog.

2. Lino – lan/plavokos (boje lana)

Ime Lino najvjerojatnije dolazi od grčke riječi linos što znači lan. 

Sveti Lino bio je prvi nasljednik svetog Petra na rimskoj stolici o čemu svjedoči najstarija predaja koja seže do svetog Ireneja. Prema Liberijanskom katalogu njegov je pontifikat trajao 11 godina, a prema Euzebiju, crkvenom povjesničaru, 12 godina, i to od 66. do 78. godine.

Sveti Irenej papu Lina poistovjećuje s osobom koju spominje sveti Pavao u Drugoj poslanici Timoteju: “Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća” (4,21). Liber pontificalis kaže da je Lino bio podrijetlom iz Toskane, sin nekog Herkulana. Kasnija predaja govori da se rodio u Volterri. Otac ga je poslao na nauke u Rim, a ondje se obratio zahvaljujući sv. Petru, koji ga je uzeo za suradnika te odredio i za nasljednika. Njegov pontifikat odvija se za vladovine Nerona, a završava mučeništvom pod Flavijem Vespazijanom. Devet godina  Linovog pontifikata je teški period u tek oformljenoj Crkvi u Rimu i Maloj Aziji. Papa Lino je vjerojatno prisustvovao triumfalnoj povorci Tita, koji je 70. godine razorio Jeruzalem.  Lino je  posvetio petnaest biskupa i devetnaest prezbitera. Tradicija drži da je bio mučen i da su njegovi ostatci sahranjeni pored onih svetog Petra blizu Vatikanskog brežuljka, gdje su sahranjeni i ostatci svih prvih papa osim Klementa I.

Za pontifikata svetog Lina zbila su se i dva veoma značajna događaja: uništen je Jupiterov hram u Rimu i razoren židovski hram u Jeruzalemu. U tim su događajima već prvi kršćani gledali znak da će poganstvo i židovstvo ustuknuti pred novom vjerom, pred kršćanstvom. Na slikama svetog Lina prikazuje se u liturgijskom ruhu, s tijarom, knjigom, mačem i palmom. Ti znakovi žele reći da je bio papa, kao takav učitelj Crkve, a mač i palma simboliziraju njegovo mučeništvo.

3. Bruno – tamnoput

Bruno je izvorno njemačko ime, a dolazi ili od starovisokonjemačke riječi brunni i znači oklop ili još vjerojatnije od riječi brunsmeđ, tamnoput.

U crkvenom kalendaru nalazimo svetog Brunu, velikog sveca iz 11. stoljeća, utemeljitelja najstrožeg i najmističnijeg katoličkog reda: kartuzijanaca. Rođen je u Kölnu u plemićkoj obitelji, a studirao je u Kölnu, Reimesu i Parizu. Nakon svećeničkog ređenja, dvadesetak je godina predavao teologiju, filozofiju te latinski i grčki jezik. Nije mu odgovarao svjetovni život u kojem vlada raskoš, pokvarenost i gramzljivost, stoga odlazi u benediktinski red, ali ga zbog popustljivosti i lagodnosti napušta te se 1084. godine povlači u okolicu Grenobla, u divljinu područja Chartreuse (lat. Chartusia), te sa svojim drugovima osniva red kartuzijanaca. Njegovo duhovno raspoloženje iz tog razdoblja najbolje izriče njegova latinska pjesma o ludosti grijeha, a koja počinje ovako: “Tvorac je svemira svakoga od smrtnika pozvao u život, da po zaslugama primi nagradu slave u nebeskim stanovima. Blago onome koji onamo neprestano upire pamet te budan izbjegava sve što je grješno.”

Papa Urban II., učenik svetog Brune, pozvao ga je u Rim što je Bruno iz poslušnosti prihvatio, no nije ostao dugo na papinskom dvoru, već se povukao u Kalabriju, te osnovao novu kartuziju u mjestu La Torre. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101. godine. Kad je godine 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Brunu je službeno proglasio svetim papa Leon X. 1514. godine. Svetoga su Brunu njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske. On je to i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu, osnutku kartuzijanskoga reda.

Spomendan svetog Brune slavi se 6. listopada.

4. Leon – lav

Ime Leon dolazi od grčke riječi leon, odnosno latinske riječi leo što u prijevodu znači lav.

Ime Leon odabralo je čak trinaest papa, a u crkvenom kalendaru nalazimo nekoliko svetaca koji su nosili ovo ime. Najpoznatiji od njih je sveti papa Leon – prvi papa kojemu je povijest dala naslov “Veliki”. Sveti Leon rodio se krajem IV. stoljeća u pokrajini Toskani, a po njegovim spisima vidi se da je u djetinjstvu i mladosti primio izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske književnosti, govorništva, teologije, pa i drugih znanosti. Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana.

U svjetskoj povijesti papa Leon I. postao je velik po čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od Rima. Atila je ognjem i mačem opustošio gotovo polovinu Europe, a spustivši se u Padsku nizinu, bio m je otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajači. Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. “Legenda Aurea” bilježi o tom najneobičnijem susretu ovo: “Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?” Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim. Činjenica da se jedan strašan vojskovođa, koji je iza sebe imao gotovo polumilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbuđivala je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumačenja toga susreta.

Premda o životu svetog Leona nemamo mnogo podataka, znamo da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice apostola. Unatoč svome strogom i ozbiljnom velikosvećeničkom držanju znao je ipak sačuvati i ljudsku toplinu, osjećajnost što zraci iz njegovih 96 govora te iz 173 sačuvana pisma. Njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan duhovnome dobru povjerenog mu stada.  Poznat je i po  svojoj Dogmatskoj poslanici Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad je ta poslanica god. 451. pročitana na Kalcedonskom saboru, saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan pod nadnaravnim nadahnućem. Papa Leon I. Veliki umro je nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine.

Svetog papu Leona Velikog Crkva slavi 10. studenog.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

5. Robert – sjajan/slavan

Ime Robert kratica je imena Rodebert i još starijeg oblika Hroudperaht sastavljenog od starovisokonjemačkih riječi hrod, hroud, hrothslava i berahtsjajan, slavan.

U kalendaru Crkve nalazimo desetak svetaca koji su nosili ovo ime, a izdvojit ćemo svetog Roberta Bellarmina, glasovitog isusovca, kardinala i teologa rođenog 4. listopada 1542. u Montepulcianu, u talijanskoj pokrajini Toscani. Bio je nećak pape Marcela II., a školu je započeo u isusovačkom kolegiju u svom rodnom gradu. Godine 1560. stupio je u red Družbe Isusove, a 1570. zaredio ga je za svećenika biskup Jansenius. U Louvainu je djelovao kao propovjednik i sveučilišni profesor od 1570. do 1576. Bio je prvi isusovac koji je s dopuštenjem luvenskog sveučilišta u isusovačkom kolegiju javno tumačio Summu sv. Tome Akvincskog. Od 1592. bio je rektor Rimskog kolegija, a već 1594. postaje provincijal Napuljske provincije Družbe Isusove te vrši tu službu do 1597. kad ga papa Klement VIII. poziva u Rim za papinskog teologa, savjetnika Svetog oficija, te rektora Penitencijarije kod sv. Petra.

Godine 1597. Bellarmino je objavio svoj glasoviti “Mali katekizam” koji će doživjeti 400 izdanja, te biti preveden na 56 jezika. Bio je kao posrednik uvučen u razne sporove između pape i nekih država. U sporu s Galileom , gledano s današnjeg stajališta, nije imao sreće braneći stari Ptolomejev sustav odnosa Zemlje i Sunca. Umro je 1621. godine u Rimu, a pokopan je u crkvi svetog Ignacija. Papa Pio XII. mu je dao časni naslov crkvenog naučitelja.

Spomendan svetog Roberta Bellarmina slavi se 17. rujna.

6. Karlo – drag/muž, suprug

Prema pučkoj etimologiji, ime Karlo dolazi od latinske riječi carusdrag, od čega su u hrvatskom jeziku nastale različiti oblici i izvedenice ovoga prijevoda. Ipak, ime Karlo nastalo je od starovisokonjemačke riječ kar(a)l što znači muž, čovjek, suprug.

Među svecima je svakako najpoznatiji sveti Karlo Boromejski, rođen u Aroni 2. listopada 1538. Otac mu je bio ugledan senator grada Milana, a majka iz patricijske obitelji Medici. Nakon majčine smrti, Karlov odgoj preuzela je njegova maćeha Tadeja Dal Verme. U dobi od šesnaest godina Karlo odlazi na sveučilište u Paviju, gdje je stekao doktorat iz crkvenoga i civilnog prava. Po želji oca, a još više po svojoj želji, Karlo je odlučio postati svećenik. Za vrijeme studija, Karlov ujak kardinal Giovanni Medici postaje papa Pio IV. koji ubrzo poziva Karla u Rim, te on u 21. godini postaje apostolski protonotor, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. Možemo reći kako je Karlo bio prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu.

Sveti Karlo Boromejski bio je čovjek snažna duha i veliki crkveni refor­mator. Na temelju zaključaka koncila u Tridentu zalagao se za obnovu u svim pravcima crkvenog života, a sva ta nastojanja posebno su istaknuta na pokrajinskom crkvenom saboru u Milanu. Godine 1565. godine osnovao je odgojni zavod za buduće svećenike, najprije u Milanu, a zatim i u drugim krajevima. Bio je neumoran u pastoralnim pohodima u svojoj nad­biskupiji, osnivao je i promicao bratovštine, među kojima posebno “Bra­tovštinu presvetog Sakramenta” koja je širila pobožnost u čast stvarne Isusove prisutnosti u hostiji. Živio je izrazito pokornički, a sate provodio u molitvi. Umro je u Milanu 3. studenog 1584. godine. Svetim ga je proglasio papa Pavao V. 1610. godine.

Put svetosti kojim je odano pošao, savjetovao je i drugima ovim riječima: “Tko želi napredovati u službi Božjoj, svaki dan mora započinjati živjeti Božji život novim žarom, sta­jati u prisutnosti Božjoj koliko je više moguće i u svojem djelovanju imati za cilj samo slavu Božju.”

Spomendan svetog Karla Boromejskog slavi se 4. studenog.

7. Nikola – pobjeda naroda

Ime Nikola izvorno je grčkog porijekla, a sastavljeno je od dvije riječi: nikepobjeda i laosnarod.

U crkvenom kalendaru nalazimo nekoliko svetaca s ovim imenom, od kojih ćemo izdvojiti dvojicu najpoznatiji: svetog Nikolu biskupa i svetog Nikolu Tavelića.

Sveti Nikola biskup, darivatelj djece, zaštitnik djevojaka udavača, te zaštitnik trgovaca, pomoraca i putnika, čiji je život prepričan u mnogim legendama, rodio se potkraj 3. stoljeća u Maloj Aziji. Postao je biskup u Miri, u današnjoj Turskoj, a odlikovao se ljubavlju prema bližnjima i pomaganjem siromašnih obitelji. Najpoznatija legenda o svetom Nikoli, po kojoj se sveca štuje kao zaštitnika udavača, kaže kako je u Patari, rodnom gradu svetog Nikole, živio neki propali plemić koji je, ne imavši novaca, odlučio na najnedostojniji način trgovati mladošću svojih triju kćeri. Vidjevši to, sveti Nikola je potajice noću na prozor njegove kuće donosio vrećice s novcem kako bi nevoljni otac imao pristojan miraz za svoje kćeri. Iz te legende razvio se i predbožićni običaj nikolinjskog stavljanja darova u dječje čizmice na prozorima. Običaj koji, bar u našim krajevima, nije uspio istisnuti ni komunizam svojim “preoblačenjem” svetoga biskupa u “Djeda Mraza”, a koji se uspješno opire i novopridošlom Djedu Božićnjaku. Sveti Nikola pokopan je u Miri gdje se i danas nalazi sarkofag u kojem je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. No, zbog turskih osvajanja, svečeve posmrtne ostatke prenijeli su u grad Bari, u svibnju 1087. gdje se i danas nalaze. Crkve i kapelice posvećene svetom Nikoli ne daju se izbrojiti, osobito na pravoslavnom Istoku. U Francuskoj ili Njemačkoj u sveti Nikola ima više od 2.000 “svojih” crkava, u Hrvatskoj više od 120, na malome Islandu 40, a u samome gradu Rimu čak 26.

Osim svetog Nikole biskupa u kalendaru Crkve nalazimo i našega prvoga sveca i mučenika Nikolu Tavelića, rođenog vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što ga je potaklo da stupi u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je godine 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru, te mnoge od njih vratio u krilo Katoličke Crkve. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao propovijedati muslimanima u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke, a zatim su odvedeni pred građanski sud kako bi javno odgovarali za zločine. Nakon što su potvrdili vjeru da je Krist Sin Božji, izrečena im je smrtna osuda, a mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navalilo je na njih mačevima, sasjeklo ih, bacilo na lomaču i rasulo njihov pepeo kako kršćani ne bi njihove relikvije sačuvali i štovali. Godine 1889. Nikola je postao blažen, a 21. lipnja 1970. proglašen je prvim hrvatskim svecem.

Svetog Nikolu biskupa slavimo 6. prosinca, dok svetog Nikolu Tavelića slavimo 14. studenog.

8. Maksimilijan – najveći/onaj koji se natječe

Ime Maksimilijan nastalo je od dvaju latinskih imena: Maximus i Aemilianus. Ime Maximus ima korijen u latinskoj riječi maximusnajveći, dok je ime Aemilianus izvedeno iz poznate rimske patricijske obitelji Aemilius, čije ime dolazi od latinskog glagola aemulornatječem se.

Najpoznatiji svetac koji je nosio ime Maksimilijan zasigurno je poljski franjevac o. Maksimilijan Kolbe koji se u Auschwitzu žrtvovao kako bi spasio jednoga oca obitelji. Maksimilijan Kolbe rođen je 7. siječnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”. Stupio je u Red Manje braće konventualaca i studirao u Rimu, te doktorirao filozofiju i teologiju. U Rimu je osnovao molitvenu udrugu “Vojska Bezgrješne” čiji se članovi mole za obraćenje grešnika i nevjernika. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom. Pokrenuo je i mjesečnik “Vitez Bezgrješne Djevice”, a godine 1930. odlazi u Japan gdje osniva misijsku postaju nedaleko Nagasakija, te izdaje svoj list na japanskom. Godine 1936. vraća se u Poljsku i nastavlja svoj izdavački pastoral unatoč bolesti pluća. Kad su Nijemci 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane, u Poljsku su stigli teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici, a oslobođen je baš na blagdan Bezgrješne, te se vraća u svoj Niepokalanow. Već 17. veljače 1941. opet je uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi odakle je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: ”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi. To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno. Postupak za njegovo proglašenje blaženim završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI., a prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Spomendan sv. Maksimilijana Kolbea Crkva slavi 14. kolovoza.

9. Patrik – plemenit

Latinska riječ patricius znači patricijski, plemeniti.

U kalendaru Katoličke Crkve nalazimo svetog Patrika, Apostola Irske, rođenog oko 385. godine od kršćanskih roditelja u Britaniji. Otac mu je bio đakon a čini se kako je u starosti postao i svećenik. Patrik je provodio lagodan život ne mareći ni za znanost ni za vjeru. Kad mu je bilo 16 godina, ugrabili su ga irski gusari, te ga s tisućama drugih odveli u Irsku i prodali kao roba. Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca, a provodeći vrijeme uz stada u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga, te se predao životu pokore i molitve. Nakon šest godina ropstva čuo je glas da će uskoro biti oslobođen. Pobjegao je od svoga gospodara i vratio se kući. Uskoro je usnio san u kojemu ga Irci zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Otputovao je u Galiju gdje se spremao za svećeništvo, ali ga biskup nije htio poslati u Irsku. Napokon je bio posvećen za biskupa u Irskoj.

Patrik se u naviještanju vjere najprije obraćao kraljevim odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj: uveo je monaštvo kakvo je vidio da cvate u Galiji. Kasnije će irski monasi odigrati veliku ulogu u cijeloj Europi. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije ni bilo. U početku misionarenja, svećenici su dolazili iz Galije i Britanije a Patrik je nastojao odgojiti domaći kler. Ovaj apostol Irske umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna. Uz svetog Patrika vezane su mnoge legende. Jedna od najpoznatijih je da je istjerao sve zmije iz Irske (ni danas na tom otoku nema zmija). Uz njega se vezuje i djetelina s tri lista, pomoću koje je navodno poganima objašnjavao Presveto Trojstvo.

Spomendan svetog Patrika slavi se 17. ožujka, a u našim kalendarima uz njega redovito stoji ime Domagoj, budući da je to približni prijevod imena Patrik.

10. Lovro – lovor/ovjenčan lovorom

Ime Lovro u latinskom jeziku ima oblik Laurentius, prema rimskom gradu Laurentumu (Lovorov gaj), koji se nalazio južno od Rima (danas Castel Porciano), a korijen imena mu je latinska riječ laurus – lovor, lovorov vijenac. Biljka lovor simbol je vječnosti.

Među svecima je najpoznatiji sveti Lovro đakon koji je podni mučeništvo za Valerijanova progona u 3. stoljeću. Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo, iskazavši mu time veliko povjerenje, te mu prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista, rekavši mu: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.” Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!”

Spomendan svetog Lovre slavi se 10. kolovoza.

11. Sebastijan – uzvišen/častan

Ime Sebastijan potječe od grčkog imena Sebastos, što znači čovjek iz Sebaste, a grčka riječ sebastos znači uzvišen, častan, svet, carski.

Svetog Sebastijana, koji je vjerojatno već od djetinjstva bio kršćanin, Crkva slavi skupa sa svetim Fabijanom, papom i mučenikom. Sveti Sebastijan bio je vojnik, a u kratkom vremenu postao je zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. Godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani, a 303. godine započeli su najveći i najkrvaviji progoni kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, bio je optužen zbog kršćanske vjere, a kako se nije htio odreći Krista, osuđen je na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupila mu je kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Djevojka ga je prenijela u svoju kuću te ga njegovala dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva, stoga pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha. Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

Spomendan svetog Sebastijana slavi se 20. siječnja.

12. Grgur – budan/oprezan

Korijen imena Grgur nalazimo u grčkom glagolu gregoréobudan sam, živim, odnosno u pridjevu grégorosbudan, oprezan, pozoran.

U crkvenom kalendaru izdvojit ćemo dvojicu velikih svetaca: jednoga s kršćanskog Istoka, a drugoga s kršćanskog Zapada. Riječ je o svetom Grguru Nazijanskom i svetom Grguru Velikom, papi.

Sveti Grgur Nazijanski zvan i Bogoslov rodio se oko 330. godine u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa. Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kraće vrijeme napustio je poučavanje i otišao u samoću. U vrijeme teoloških borbi Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka: Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga. Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu, kako bi izbjegao veliku svađu i razdor, odrekao se biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu. Tamo je napisao mnogo dragocjenih spisa, u kojima se ocrtava prava osoba svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu. Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama (“O svome životu”) i lirskih himni. Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu. Pod kraj života povukao se u mir. Umro je 9. svibnja 389. ili 25. siječnja 390. godine, a proglašen je i crkvenim naučiteljem.

Sveti Grgur Veliki ubraja se među četiri najveća crkvena oca Zapadne Crkve (sveti Ambrozije, sveti Augustin, sveti Leon Veliki). Do sada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi, čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. Sveti Grgur Veliki rođen je 540. godine u uglednoj rimskoj obitelji, što mu je omogućilo visok društveni položaj. Nakon očeve smrti obiteljsku je palaču pretvorio u benediktinski samostan. Suradnik je i savjetnik papa, a značajno je da ga je papa Pelagije II. poslao kao svoga delegata u Carigrad. Godine 590. izabran je za papu, a povjesničari kažu da je znalački ujedinio mudrost i poniznost monaha s diplomatskim i administratorskim iskustvom. Ujedno je proveo socijalne, pastoralne i liturgijske reforme. Uredio je crkveno pjevanje koje se po njemu naziva “gregorijansko”. Bio je vrstan teolog i pisac, pa je svojim djelima utjecao na srednjovjekovnu teologiju. Umro je u Rimu 604. godine.

Svetog Grgura Nazijanskog Crkva slavi 2. siječnja, dok se spomendan svetog pape Grgura Velikog slavi 3. rujna.

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Izvori: A. Jarm, Imena i imendani; J. Antolović, Sveci Katoličke Crkve; Internet.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. rujna 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi