Još jedan značajan “dodir” s don Boscovom pedagogijom otkriva sjećanje don Rue: “Njegova je želja bila da se mladiće od samog početka poučava kako će se što bolje snaći kad se nađu u svijetu, a to znači naučiti ih štedjeti i upravljati novcem, stoga je, osim ručka i večere, svakom od njih davao 25 centezima da si mogu kupiti kruh i štogod za prismok”. U svakom slučaju, za don Bosca se odgoj za odgovornost zasnivao na povjerenju. Godine 1849. sav je novac zajednice u Valdoccu povjerio Josipu Buzzetiju, koji je tada imao 17 godina.

Kad je u pitanju novac, roditeljima je obično u glavi iznos: “Je li dobro djeci davati ‘džeparac’? Ako jest, koliko? Od koje dobi? Je li dobro poticati ih da štede, učiti da znaju upravljati novcem?” U životu novac ima jaku simboličku vrijednost, koju djeca “udišu” od samog rođenja. On je za njih ponekad predmet čežnje, osvajanja, ljubavi, mržnje gospodarenja, ponekad zatruje obiteljsko raspoloženje, postane sredstvom moći, neovisnosti, slobode, užitaka. Kad postane uzrokom krivnje, onda je sredstvo mučenja: “Ako se mi trudimo da ti platimo satove baleta, gitare, izlaske na pizzu s prijateljima, skijanje itd., mogao bi se i ti u nečemu potruditi!”

Umjesto onoga “može se”, “mora se”, roditelji trebaju sebi pojasniti značenje koje žele dati tom stvarno simboličnom činu, što je zapravo davanje novca svojoj djeci. Žele li, u prvom redu, poučiti djecu da novac treba zaraditi? U tom slučaju, neka nikad ne daju novac a da to nisu nečim uvjetovali. Mogu, kako se u nekim obiteljima i radi, odrediti izvjesne svote za pojedine kućne poslove. Žele li možda naučiti djecu da budu zahvalna? Neka im novac daju kao dar i neka svakako njima prepuste kako će tim novcem raspolagati. Ukazati djeci povjerenje, znači pomoći im da postanu samostalni, naučiti ih da budu odgovorni, a da im se zbog toga ne uskraćuje pravo da pogriješe i da se prevare, na što ni odrasli nisu imuni.

Kao prvo, djeca imaju pravo znati. Nastranu sva moguća retorika, mi znamo da novac ima važnu ulogu u našem društvu. Kada roditelji budu smatrali da treba, djeca bi morala postati svjesna ekonomske situacije u obitelji. Roditelji ih moraju naučiti da sami pođu u kupnju malih kućnih potrepština, a mogu ih povesti sa sobom kad idu u veće nabavke. Umjesto da dvadeset puta kažu djeci “koliko ih ona koštaju” i da je život skup, mogu ih naučiti da stvarno računaju pošto je što, da razgovaraju o prosječnoj plaći, da sami uvide u kolikoj su prednosti zato što imaju mogućnosti koje neki njihovi vršnjaci nikad neće imati.

Djeca imaju pravo oprobati se u nekim stvarima. Roditelji bi trebali dati djeci mogućnost da steknu što više praktičnih iskustava s novcem. Dati im redovito određenu svotu kojom će moći raspolagati i koja će ih primorati da biraju, može biti vrlo korisna stvar.

Djeca trebaju sudjelovati u izvanrednim obiteljskim ulaganjima. Djeca nisu tek neke usputne pojave u obitelji: ona su njezini istinski članovi, stoga moraju sudjelovati u obiteljskim poteškoćama, upravljanju, organiziranju i programiranju.

Djeca trebaju naučiti da se novac ne rasipa te da i njihova velikodušnost mora biti razumna. Ne smiju trošiti novac da bi si “kupovala prijatelje”. Nažalost ima roditelja koji nastoje svoju nesposobnost za ljubav prema djeci nadomjestiti novcem, koji daju ili uskraćuju već prema tome koliko djeca ispunjavaju njihova očekivanja. Na taj način, za njihovu djecu novac poprima značenje ljubavi. Cijeloga života neće se snalaziti kad su u pitanju vrijednosti koje se ne mogu kupiti novcem.

Djecu se ne smije podmićivati. Roditelji ne smiju djeci obećavati novac za izvršavanje školskih obaveza ili za neke druge “dužnosti”. To je guranje djece među zupčanike neprestanog ponavljanja: “hoću, ali koliko ćeš mi za to dati?”

Današnji roditelji ne smiju zaboraviti da žive u društvu koje se neprestano “klanja” zlatnom teletu. Djeci treba pomoći da ne padnu u potrošačku groznicu. Djeca su “pod naponom”, vječito nešto traže, “svi” njihovi drugovi imaju više novaca od njih, njihova odjeća je “pretpotopna”, iako je nedavno kupljena, itd. Potrebna im je snaga da nadvladaju zavist, da se ne daju opčiniti nekim promidžbenim ponudama. Treba im pomoći da izbjegnu zamke robe “s potpisom”.

Ne zaboravite na zahvalnost: nemojte zatvoriti djecu u sustav roditelji-novac-zarada. Riječju i primjerom naučite djecu da postoje ljubav, solidarnost i kultura darivanja; upravo ono što roditelji pokazuju svojim životom.

Odluka: Razgovarat ćemo sa svojom djecom o našem i njihovom računovodstvu.

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.