Mnogim je ženama teško pojmiti da muškarac poštovanje cijeni više od ljubavi. Bog vas je stvorio takvima: stvorio vas je da ljubite te vi život promatrate kroz ružičaste leće koje su fokusirane na ljubav. Vi pružate ljubav, vi želite ljubav i možda ne shvaćate dokraja zašto vaš muž ne funkcionira na isti način. Kada kažem da je mužu poštovanje važnije od ljubavi, govorim li da vaš muž uopće ne cijeni vašu ljubav? Naravno da ne, on cijeni vašu ljubav više nego što se riječima može opisati, ali ljubav koju on treba jest vaše poštovanje.

Zamislimo jednu scenu koja bi to mogla ilustrirati. Pretpostavimo da je muž upravo izgubio posao. On dolazi kući i to govori svojoj ženi. On se osjeća poraženo i slomljeno. U želji da mu pomogne žena kaže: „Nije važno. Jedino je važno da se nas dvoje volimo.“ Čini li vam se da mu tim riječima pomaže? On je blijedo pogleda, slegne ramenima i zavali se pred televizor. Ostatak večeri on se povlači u sebe i ne želi razgovarati. Njegova je žena zbunjena. Ona ga je pokušala utješiti, a on se udaljuje od nje.

Zapravo, stvar je vrlo jednostavna. Ponovno se vraćamo na razliku između ružičastog i plavog. Ružičasta je pokušala pružiti utjehu, a plavi je povrijeđen njezinim riječima. Da bih vam prikazao koliko takav ženin pristup odbija muža od nje, zamislite jednu drugu scenu. Žena je upravo spontanim pobačajem izgubila dijete. Njezin muž joj prilazi i govori joj: „Draga, nije važno, najvažnije da se nas dvoje volimo.“

Možda će neke žene reći da pričam o jabukama i kruškama. Kako mogu usporediti gubitak posla s gubitkom djeteta? Naravno, te se vrijednosti ne mogu uspoređivati, ali ja vam samo pokušavam dočarati koliko je vašemu mužu stalo do posla. U njegovim očima on je izgubio nešto izuzetno važno, nešto što je dio njegova bića.

Iz tog razloga najvjerojatnije vašem mužu neće puno pomoći rečenica ‘Sve je u redu, dragi, imamo jedno drugo’ nakon što je izgubio posao. On zna da vas ima. On je siguran u vašu ljubav, ali on se također čvrsto identificira s poslom koji radi, sa svojim položajem i odgovornostima. Odakle u muškarcu taj duboko ugrađeni poriv za radom, odnosno poslom?

Da bismo shvatili odakle u muškarcima taj snažan poticaj za radom, stvaranjem i uspjehom, moramo se vratiti unatrag sve do Knjige Postanka i prvog posla koji je čovjek dobio u zadatak. „

Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“ (Post 2, 15)

Prije nego što je stvorio Evu, Bog je stvorio Adama i postavio ga da radi. Zanimljivo je primijetiti da edenski vrt nije bilo mjesto s gotovim plodovima i proizvodima kojima se Adam mogao poslužiti. Biljke su mu davale hranu, ali on ih je trebao obrađivati i njegovati. Bog je Adama obdario gotovo svime što mu je bilo potrebno: prekrasan vrt, obilje hrane, rijeka iz koje se sve napajalo vodom (Post 2, 10).

Imao je izvrstan posao i savršene uvjete za rad te se činilo da Adam ima sve što mu je potrebno, ali Gospodin je znao da mu nešto nedostaje. Kako bi ispunio svoj poziv, Adam je trebao ženu da mu bude družica, stoga reče Bog: „Načinit ću mu pomoć kao što je on“ (Post 2, 18). Hebrejska riječ za pomoć ili pomoćnika doslovno znači „pomoć kakva mu treba/odgovara“. U 1 Kor 11, 9 Pavao još više razrađuje tu misao: „Nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža.“

Opažam da tijekom udvaranja žena sjaji za svojeg muškarca porukom: „Volim te i tu sam za tebe. Poštujem ono što želiš učiniti i ono što želiš biti. Žudim za time da ti pomognem. U tome je ljubav.“ Nakon što uđu u brak, stvari se promijene. Način na koji mu ona „pomaže“ njemu se ponekad uopće ne čini kao izraz njezina poštovanja prema njemu. Na primjer, jedna žena koja je sa svojim mužem bila u braku već šesnaest godina te je doma školovala svoje troje djece, mislila je da su motivi njezina načina „pomaganja“ mužu ispravni, ali primijetila je da on to tako ne doživljava. Napisala je:

„Iako sam imala najbolje namjere, na njega su moji postupci djelovali onako kako uopće nisam željela… Počinjem shvaćati da mu predbacujem stvari mnogo više nego što sam to sama spremna priznati… Otkad se trudim pokazati mu da ga poštujem, već vidim blagoslove u našem životu. Moj muž želi više razgovarati sa mnom i nježniji je prema meni. Mislim da smo se u proteklih nekoliko tjedana zbližili više nego u posljednjih nekoliko godina.“

Očito, odlomci iz Knjige Postanka 2, 18 i Prve poslanice Korinćanima 11, 9 nisu najomiljeniji unutar feminističkog pokreta. Feministkinjama je ovakvo što politički nekorektno jer, „uostalom to je i napisao neki muškarac“, a Bog s ovakvim izjavama ispada seksist. No Sveto se pismo ne smije zanemariti. Od samog početka muškarac je pozvan da „obrađuje i čuva vrt“ brinući se za svoju obitelj. Muškarac osjeća duboku potrebu za osvajanjem. To za njega nije opcija, ta je značajka duboko usađena u njega.

Prvo pitanje muškarca: „Što radiš?“

Prvo pitanje koje muškarac najčešće pita drugog muškarca kada se tek upoznaju je: „Što radiš?“ Bilo to dobro ili ne, većina se muškaraca identificira sa svojim poslom. Bog je stvorio muškarca da „obrađuje vrt“. Pogledajte malene dječake kako skupljaju štapove i pretvaraju se da im je to oružje ili oruđe. Nedavno mi je jedna majka ispričala da je svome sinu zabranila igrati se s igračkama u obliku oružja ili „pucati“ iz štapova, ali kada je grickajući sendvič sa sirom od njega napravio oblik pištolja i „zapucao“ u prijatelja ona je u očaju povikala: „Odustajem!“

Igrati se na taj način jednostavno je dio naravi dječaka. On je pozvan biti lovac, radnik, onaj koji je stalno u akciji. On želi osvajati. To je nešto svojstveno muškarcima.3 Od djetinjstva muškarci vole pustolovine i osvajanja. Oni vole lov, kretanje, akciju.

Tijekom održavanja Konferencije o ljubavi i poštovanju, između ostalog, govorimo o tome kako od malih nogu muškarci imaju poriv za osvajanjem i tada ženama volim postaviti ovo pitanje: „Kako biste željeli da se vaša buduća snaha odnosi prema vašem sinu? Kao odrastao muškarac on će imati jednaku potrebu za uspjehom i radom. Siguran sam da želite da ga njegova žena jednoga dana u tome podržava, baš kao što vaš muž želi da vi njega podržavate.“ Kada im spomenem njihove sinove i što bi se moglo dogoditi kada se ožene, mnoge žene koje se u određenoj mjeri opiru konceptu bezuvjetnog poštovanja počinju mijenjati svoj stav. Jedna mi je žena rekla: „Kada stvari postavite na taj način, mijenja se čitava perspektiva. Imam osjećaj da se ja prema svomu mužu odnosim drugačije od onoga kako bih voljela da se moja buduća snaha jednoga dana odnosi prema mome sinu. To ne bi smjelo biti tako.“

Na primjeru dvojice svojih prijatelja prikazat ću koliko je duboko u muškarce usađen taj poriv za radom i postizanjem uspjeha. Njih su obojica oboljeli od raka te su hrabro gledali smrti u oči spremni prihvatiti svoj kraj. Ostali su optimistični i snažni u vjeri prolazeći kroz kemoterapije i ostale oblike liječenja. Zanimljivo je da su obojica preživjeli i othrvali se s bolešću, ali ih je porazio jedan drugi neprijatelj. Naime, jedan je od njih dvojice odlučio prodati svoju firmu kako bi ostatak života proveo služeći Bogu. No nakon nekog vremena on više nije znao funkcionirati bez svoga posla. Rekao mi je: „Nikad u životu nisam bio ovako potišten. Ni onda kada sam se borio s rakom i mogućnosti umiranja. No kada sam ostavio svoj posao, koji je bio moj identitet, pao sam u depresiju kakvu još nikada nisam iskusio.“

Moj se drugi prijatelj također oporavio. Vratio se na posao i sve je bilo predivno dok jednoga dana nije ostao bez posla. Pao je u depresiju i imao je osjećaj da je poražen. Rekao mi je da je biti nezaposlen bilo teže nego umirati. Koje li ironije da je obojicu više pogodilo to što nisu radili nego suočavanje sa smrću dok su bolovali od raka.

Mnoge žene ne shvaćaju koliku važnost muškarci pridaju poslu. Ako žena iz neznanja kaže da posao njezina muža nije važan, tada ga je nazvala gubitnikom. Jedan moj prijatelj osnovao je firmu koja je s vremenom počela ostvarivati veliku dobit. Kada mu se jedan drugi poslovni čovjek obratio sa željom da kupi njegovu firmu, on je to doživio kao najveći mogući kompliment jer je njemu to predstavljalo financijsku sigurnost i veliku čast u društvu. Za njega je to bio velik uspjeh. Pregovori su završili, prodao je firmu i sretan došao kući objaviti svojoj ženi dobru vijest. Ona je tada bila previše zaokupljena obiteljskim obavezama i kućanskim poslovima te je tako u nepažnji rekla samo: „Baš lijepo, dragi“ nastavljajući obavljati kućanske poslove.

On mi je kasnije ispričao kako ga je ta njezina reakcija potpuno slomila. Rekao je: „Bio sam tako povrijeđen da sam odlučio da više nikad ništa neću podijeliti s njom.“ Ne odobravam njegovu odluku, ali suosjećam s njim. Zamislite obrnutu situaciju: ona mužu kaže da je trudna, a on zaokupljen zanimljivim televizijskim programom samo uzvrati: „Baš lijepo, draga.“

Međutim, ovdje navodim pismo žene koja je odlučila stajati uz svog muškarca:

„Moj je muž prolazio kroz veliku krizu i bio je na meti mnogih kritika i glasina koje su o njemu počele kružiti. Odlučila sam biti uz njega… i pokazati svoje poštovanje i odanost njemu usprkos svim kritikama i glasinama. Iako smo tijekom tog kriznog razdoblja izgubili prijatelje s kojima smo se družili proteklih petnaest do trideset godina, nas smo se dvoje zbližili kao nikada dosad. Umjesto da se zatvori u sebe, on mi sada priča o svemu što se događa, povjerava mi se, pokazuje e-mailove i sl. Bog je tako dobar prema meni, u pravo mi vrijeme daje ono što mi je potrebno.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i poštovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.