Razlozi za razvod povezuju sve pogodnosti različitih tumačenja kao i iste zaključke koji se donose s desna i s lijeva, od crnih i bijelih. Kako god taj naum funkcionirao u praksi, on se još uvijek može opravdati u teoriji. Ako je malo razvoda, to pokazuje da ga se ne treba baš strašiti. Ako ih je mnogo, tada to pokazuje koliko je potreban.

Rijetkost razvoda argument je u prilog razvoda, a brojnost razvoda argument je protiv braka. Da smo uistinu ograničeni razmatrati tu alternativu u teoriji, da nema konkretnih činjenica već jedino apstraktnih vjerojatnosti, ne bismo trebali imati nikakvih poteškoća dokazati naš slučaj. Apstraktna sloboda koju dopuštaju reformatori, koliko je to moguće, bliska je anarhiji i ne pruža nikakvo logično ili zakonsko jamstvo vrijedno raspravljanja. Prednosti njihove reforme nisu na boljitak nevine stranke, već krive stranke, posebno ako je krivnja pozamašna. Netko samo treba počiniti zločin dezerterstva kako bi bio nagrađen razvodom. I ako oni imaju pravo uzeti kao karakteristične najstrašnije moguće slučajeve kršenja bračnih zakona, tada mi zacijelo imamo pravo uzeti kao karakteristične podjednako krajnje mogućnosti kršenja njihovih vlastitih zakona o razvodu. Ako oni, tražeći uokolo nekog supruga, tako često nalete na manijakalnoga ubojicu, tada ih doista možemo ljubazno upoznati s puno čovječnijim likom gospodina koji oženi koliko god žena poželi te ih se rješava kako mu se prohtije. No zapravo nema potrebe da raspravljamo o tome apstraktno jer simpatični gospodin o kojem je riječ nedvojbeno postoji. On naravno nije nikakav novi lik; radi se o vrlo učestalu tipu pokvarenjaka – njegovo je ime bilo Lotario ili Don Juan – i često je bio prikazivan kao prilično romantičan pokvarenjak.

Poanta je reforme razvoda u tome, ne može se odveć često ponavljati, da se pokvarenjak ne treba smatrati samo romantičnim, već i poštovanim. On neće požeti ono što je u mladosti posijao i onda se primiriti; on će i dalje mirno sijati sjeme razdora. Ono se treba smatrati domaćim i pitomim sjemenom, gotovo, ako se to može tako reći, poput kvekerskih zobenih pahuljica. No, kao što rekoh, nema potrebe teoretizirati o tome hoće li liberalniji pogled na razvod prevladati jer on već prevladava. Novine su prepune zapanjujućega veselja zbog hitrine s kojom odvjetnici razaraju stotine i tisuće obitelji te zbog neskrivene žurbe „marljivih sudaca” koji rade svoj posao. Radi se o veselju koje podsjeća na radost grobara u gradu koji je pokosila pošast. Ali nekoliko detalja prigodice bljesne u tom plesu sreće. S vremena na vrijeme sudnicu probudi iznenadna znatiželja povezana s uzrocima općega kršenja zakletava i obećanja, kao da se tu i tamo može nazrijeti poneki razlog uništavanja temeljne institucije društva. A svatko tko primijeti te detalje ili razmotri te blage nagovještaje razloga može na trenutak posumnjati da mase tih muškaraca i žena sada jednostavno koriste razvod u duhu slobodne ljubavi. Oni su vrlo rijetko ti koji su se jednom tragično našli na krivom mjestu, a sada su trijumfalno pronašli svoj put prema pravom mjestu. Oni su gotovo uvijek ti koji očito tumaraju od jednoga do drugoga mjesta i vjerojatno će napustiti svoje posljednje utočište upravo onako kako su napustili prethodno. Ali čini se da ih zabavlja, ako je moguće u nekoj crkvi, iznova dati obećanje koje su u praksi već prekršili i u koje gotovo otvoreno ne vjeruju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Praznovjerje razvoda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.