Ovaj sveti dan pruža nam priliku da se osvrnemo na neka od najljepših umjetničkih djela koja je kršćanska civilizacija iznjedrila. Osobito se ističe Prikazanje Isusa u Hramu blaženog Giovannija di Fiesolea, poznatog i kao Fra Angelico (čiji se blagdan slavi 18. veljače), koje nudi važne i snažne pouke svima nama koji želimo postati bolji Isusovi učenici. Premda ova freska iz sredine petnaestog stoljeća krasi zid dominikanskog samostana u Firenci u Italiji, ona i danas, u našem suvremenom svijetu, daje mnoge pouke. Trebali bismo uzeti vrijeme da je promatramo, razmatramo njezine pojedinosti i zapitamo se kako se ona odnosi na naše živote.

Mnogo učimo promatrajući lica triju biblijskih likova na slici. Prva očita pouka dolazi iz središta slike, tik uz Isusa. Uočavamo Šimuna, čovjeka koji je uzeo Isusa u naručje i u Hramu izrekao dva snažna proročanstva. U Fra Angelicovu prikazu ovoga događaja Šimunove su oči nepokolebljivo uprte u Gospodina. On gleda usredotočeno u Isusa i ni u što drugo. Taj mali, ali značajan detalj podsjeća nas da govoriti Božju misao — što svi mi na neki način moramo činiti — znači potpuno i neprestano upravljati pogled prema Njemu.

Sljedeći upečatljiv izraz lica jest pogled zebnje na Marijinu licu. Prati ga napet, gotovo grčevit položaj prstiju. Kao da se hvata za Isusa kako bi odgodila poslanje zbog kojega je On došao na svijet. Ona poznaje nadolazeću stvarnost patnje i boli (usp. Lk 2,34–35). Pa ipak, kao majka, želi je spriječiti ili barem odgoditi. Marijin pogled i njezin stisak u tom trenutku podsjećaju nas na duh poslušne žrtve koji je ona pokazala; duh koji svi učenici moraju naučiti, čak i kada nismo spremni trpjeti. Poput Marije, moramo shvatiti da je Božja volja i naum bolji od onoga što bismo sami izabrali. Stoga, s Marijom, moramo iznova i iznova pristajati: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38); a s Isusom: „Ne moja, nego tvoja volja neka bude“ (Lk 22,42). Zato su plamenovi na oltaru važni: naše volje moraju biti prinesene i sagorjeti na oltaru žrtve u plamenu Božje savršene volje.

Zapažamo i izraz radosnog iščekivanja koji je umjetnik dao trećem biblijskom liku, svetom Josipu. Josip iščekuje da se dogodi nešto veliko. On očekuje ispunjenje onoga što mu je anđeo rekao u prvom snu: „Što je u njoj začeto, od Duha Svetoga je“ te da će Isus „spasiti svoj narod od grijeha njegovih“ (Mt 1,20–21). U ovoj svetoga trebali bismo nastojati dublje upoznati zemaljskog Isusova oca i naučiti zašto on s tolikom puninom, dubinom i gorljivošću iščekuje djelo našega Blaženog Gospodina. Osim izraza njegova lica, primjećujemo i da sveti Josip drži košaru s „parom grlica“ (Lk 2,24). Taj detalj ima dublje značenje od pukog objašnjenja da je Marija vjerojatno nosila Dijete, pa je Josip, kao brižan suprug i otac, preuzeo brigu za ostalo. Grlice su znak proljeća i novoga života. U Novom savezu sveti Josip prvi je čuvar novoga duhovnog proljeća koje se sprema doći na zemlju, osobito po Novome Adamu i Novoj Evi.

Postoji još jedno značenje ove posebne ptice. Grlice su simbol odnosa među zaljubljenima. One su čak i slika same ljubljene osobe. Pisac Pjesme nad pjesmama kliče: „Golubice moja… daj da ti vidim lice i da ti čujem glas“ (Pj 2,14); i: „Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja, jedina u majke” (Pj 6,9). Znamo da je Bog Otac dao svoga ljubljenog i savršenog Sina da nas spasi jer Otac želi biti u dubokom, životvornom odnosu sa svakim od nas. Znamo da je Isus Zaručnik koji svakoga od nas ljubi do smrti. Na ovoj slici Josip stoji kao duhovni otac, spreman predati svoju kćer — Crkvu — Zaručniku koji će je uvijek ljubiti, čuvati i štititi. Sveti Josip želi svakoga od nas privesti Isusu, savršenom Zaručniku.

Napokon, i dva druga lika na slici imaju važne pouke za nas. To su dva dominikanska sveca: blažena Villana de’ Botti (1332. – 1361.) i sveti Petar Veronski (1205. – 1252.). Blažena Villana doživjela je veliko obraćenje nakon što je kao mlada žena vodila bogat, svjetovan i isprazan život. Postala je laikinja dominikanka, posvećena proučavanju Svetoga pisma i kontemplativnom razmatranju Isusa. Sveti Petar Veronski podnio je mučeništvo od ruke jednoga od brojnih neprijatelja koje je stekao propovijedajući protiv krivovjerja u sjevernoj Italiji. Nije ništa zadržao za sebe, nego je uložio sve napore da se istina naviješta u svijetu.

Svi ovi detalji podsjećaju nas da je svaki učenik pozvan okrenuti se Isusu i usredotočiti se na Njega; s radosnom nadom gledati prema onome što će Gospodin upisati u nas i u svijet; te položiti vlastiti život u potpunoj poslušnosti i suobličenosti njegovoj volji. Zamolimo zagovor svih ovih svetih muškaraca i žena dok započinjemo i ustrajemo na svom putu vjere.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Exchange.