Raspelo p. Marijana Gajšaka na ulazu u Vrbnik – impresivno djelo otvoreno Apsolutnomu

Vrbnik na otoku Krku prvi se put spominje u glagoljskoj ispravi “slavnoga Dragoslava” iz 1100. godine, pri čemu je Vrbnik naveden u popisu zemalja koje Dragoslav daruje dobrinjskoj crkvi sv. Vida. U tekstu piše sljedeće: i do puta kigre za Verbnik.[1] Originalni dokument nije očuvan, postoji prijepis datiran u 17. stoljeće, a sačuvan je u rukopisnoj kapitulskoj knjizi glagoljskoga seoskoga kaptola u Dobrinju. Prijepis je napisan kurzivnom glagoljicom. Tijekom prepisivanja vjerojatno je došlo i do nekih preinaka, ali vjerodostojnost mu prema E. Hercigonji nije dovedena u pitanje. O povijesti Vrbnika pisali su mnogi autori, a povodom 900. godišnjice Vrbnika održan je i znanstveni skup 2000. godine.[2]

Mjesto Vrbnik nalazi se na istočnoj strani otoka Krka, nasuprot Novom Vinodolskom. Smješteno je na strmoj litici 50 metara iznad mora. Raznolikost kulture očituje se u raznim arhitektonskim spomenicima, umjetninama, te pisanim spomenicima bitnim za regiju i hrvatski kulturni identitet općenito. Vrbnik ima bogatu baštinu koja je usko povezna s krčkim knezovima Frankopanima, poteklima iz Vrbnika, koji su obilježili povijest cijelog otoka od 1118. do 1480. godine. Iznad Vrbničkog polja i danas se nalaze preostali ostaci njihova dvorca Gradec u kojem se u novije doba katkad održavaju kulturne manifestacije. Tijekom vladavine knezova Frankopana Vrbnik je bio organizirana gradska sredina, a život stanovnika uređen statutom. Primjerice, Vrbnički statut donesen 15. siječnja 1388. g. (doba Ivana i Stjepana Frankopana) pisan je na hrvatskom jeziku, na glagoljici, kao drugi hrvatski statut uopće, odmah nakon Vinodolskog. Propisi mu većinom obuhvaćaju kazneno pravo. Sačuvan je u prijepisu vrbničkog svećenika Grgura Žaškovića iz 1526. godine, a danas je pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Sastavljen je od 36 pergamenskih listova, u izvornom je uvezu, a knjižica s drvenim koricama presvučena je kožom. Treba napomenuti da je Vrbnik stoljećima bio glagoljaško središte, a u vrbničkom glagoljskom skriptoriju nastao je najveći broj sačuvanih glagoljskih rukopisa; primjerice Blaž Baromić napisao je Mavrov brevijar, 1460. godine.

U staroj jezgri mjesta većinom je zadržana autentičnost gradskog tlocrta, kako u arhitekturi stambenih kuća, tako i u smjeru ulica, jer skučenost prostora jezgre nije davala veće mogućnosti za arhitektonske intervencije u prostoru ili velike promjene rastera uličica. Stanovnici jezgru zovu Starigrad i karakterizira ga mnoštvo kuća, smještenih često u nizu čime tvore manje i uže ulice popločene kamenom. Ulični raster od davnina je položen tako da se u jezgri što manje osjete jaki udari senjske bure iz Velebitskog kanala, s obzirom na to da je mjesto konfiguracijski smješteno na samoj litici iznad mora. I danas se čuvaju mnoge tradicije, pjesme, nošnje i plesovi, a primjerice prisutni su i vrbnički kapari koji djeluju skoro 700 godina, još od 1323. godine kad je osnovana Bratovština sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika Vrbnika.

Interes za povijesna razdoblja i pokušaje očuvanja kulture dio su tradicije Vrbnika, čemu doprinose česti kulturni događaji. Zadnjih se godina na javnim mjestima postavljaju i skulpture, npr. skulptura Blaža Baromića, utemeljitelja prve glagoljske tiskare u Senju. Postava kipova u slobodnom prostoru nailazi na odobravanje lokalnog stanovništva. U tom je kontekstu i skulptura isusovca p. Marijana Gajšaka našla svoje mjesto na otoku Krku, u Vrbniku.

Bogata kulturna baština, sakralni spomenici, župna crkva sv. Marije od uznesenja u Vrbniku, Knjižnica obitelji Vitezić[3], česte kulturne manifestacije, kao i široka turistička ponuda uz proizvodnju nadaleko poznatih vina i žlahtine, u Vrbnik privlače mnoge posjetioce, posebice tijekom turističke sezone, ali i cijele godine.

Već na samom ulazu u mjesto nailazimo na veliku skulpturu s motivom razapetog Krista koja dominira krajolikom. Rad je to isusovca p. Marijana Gajšaka, a nekada davno izgovorenim Marijanovim riječima možemo najbolje opisati autorov cilj i misli pri stvaranju mnogobrojnih likovnih djela: Likovni stvaralac, otvoren Apsolutnomu, postaje vjesnikom ljepote budućeg eona koji u vjeri i puni nade iščekujemo. Umjetnička djela, slika, kip, pred kojima nam “zastaje dah”, za dušu postaju “prozor u vječnost”.^[4]

Sagledati rad i djelo Marijana Gajšaka bez aspekta religije, teologije i njegova prvotnog poziva – svećenika, ipak je nemoguće budući da se vjera i likovnost u njegovu životu isprepliću već od njegova najranijeg djetinjstva[5]. Kao umjetniku pripada mu nezamjenjivo mjesto na polju isusovačke umjetnosti na hrvatskoj likovnoj sceni, te je i kao ličnost par excellance u umjetnosti 20. st. na ovim prostorima, upravo zbog svojeg višeznačnog i višestrukog djelovanja u isusovačkom redu. Njegov rad sačinjava poveznicu između poziva svećenika i poziva umjetnika – likovnog stvaraoca. Povezanost Gajšaka-liturga i Gajšaka-umjetnika najbolje je sam objasnio p. Marijan sljedećim riječima: Kao likovni stvaralac usrdno bih zamolio da barem na trenutak u danu nastoje zatomiti životne brige i nevolje, te širom otvorenih očiju, prolazeći ovim svijetom, otkrivaju tragove prosute Ljepote. A kao liturg sve ih blagoslivljam sa živom željom da iz trenutka u trenutak postaju sve dotjeraniji i živa slika Isusa Krista koja će odbljeskom nebeske munje parati noć ovog eona, dok ne svane Dan koji više ne poznaje zalaska![6] Te misli nadovezat će se na riječi V. Huzjaka koji o p. Gajšaku piše da promatrajući umjetničko stvaralaštvo jednog umjetnika nikako ne smijemo zaboraviti važnost njegove osobnosti, a u ovom slučaju riječ je o svećeniku i redovniku koji je intenzivno proživljavao svoju pripadnost Crkvi, kako na vanjskom, tako i na unutarnjem planu.[7]

Veliko raspelo koje je jedno od Gajšakovih poznatijih djela nalazi se na nekoliko lokacija širom Hrvatske. Na otoku Krku, smješteno je ono na ulazu u Vrbnik. Za prolaznike raspelo u sebi nosi osim vjerskog dojma i likovno-estetski, ali unijelo je i novonastali turistički segment budući da je mnogim turistima to postalo omiljeno mjesto fotografiranja panorame mjesta i mora.

Skulptura je izvedena u bronci, stilski odiše utjecajem Michelangela kojem se Gajšak divio i čije radove je sretao tijekom školovanja u Italiji, ali i našeg kipara Ivana Meštrovića. Dramatičnost u figuraciji likova koju Gajšak u svojim radovima kršćanske ikonografije jasno izražava ovdje najviše dolazi do izražaja, a tema raspela je konstantno prisutna u njegovu opusu.

Mnogi u skulpturi vide utjecaj Meštrovića i Rodina iskazanom u bogatom intelektualnom umjetničkom izričaju Gajšakove vizije Krista na križu. Gajšakovo proučavanje Meštrovića i Rodina možda je najbolje opisao Ivan Šestak, koji proučavajući diplomski rad Marijana, precizno razgraničava glavne misli ovog velikog isusovačkog umjetnika i liturga.[8] Šestak precizno prati Gajšakov rad o usporedbi Michelangela i našeg Ivana Meštrovića, te u opsežnom istraživanju, budući da nailazi na nedostatak dokumentacije, pažljivo razgraničava glavne misli rada koji se temelji na eseju Neki vidici religiozne umjetnosti Ivana Meštrovića dominkanca Rajmunda Kuparea. Navodi kako preostali dio potječe iz djela Zlatka Tomičića, te također piše i o Rodinovu utjecaju na p. Marijana Gašaka.

Raspelo na ulazu u Vrbnik vrlo je impresivno u izvedbi, smješteno u slobodnom prostoru dominira okolišem i mnogi koji ga vide zapitaju se tko je zapravo autor i zanima ih često nešto o p. Marijanu. Marijan Gajšak (1944. – 1993.) bio je isusovac, teolog, umjetnik i poliglota, a njegovo stvaralaštvo nezamjenjiv je i izniman doprinos likovnoj umjetnosti 20. stoljeća. U Zagrebu i Rimu završio je studij teologije. Umjetničko obrazovanje stekao je u Rimu i Parizu. Djelovao je kao profesor na FTI Družbe Isusove u Zagrebu. Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a izložbena djelatnost obuhvaća mu više međunarodnih i skupnih izložbi, te četiri samostalne izložbe. Pedagoškim i likovnim radom ostavio je iza sebe popriličan broj radova, doprinoseći širenju kulturnog ozračja proizašlog iz djelovanja isusovačkog reda koji tijekom stoljećima potiče razvoj školstva na ovim područjima.

Gašakov umjetnički opus čini nezaobilazan dio hrvatskog likovnog naslijeđa nastalog u crkvenim redovima u doba komunizma i periodu kada je iskazivanje vjere u javnom životu bilo često sukcesivno zatomljivano te je crkvena likovna djelatnost često bila van glavnih tokova javnog života. Usprkos tome on se kvalitetnim likovnim radom polako probijao na likovnoj sceni, na kojoj bi možda da su bila neka druga politička vremena i da ga je kasnije poslužilo zdravlje bio puno više eksponiran u publikacijama i na izložbama naše kulturne pripadnosti. Njegova ličnost i rad kao isusovca, teologa i umjetnika primjer su djelovanja cjelokupnog isusovačkog reda u širem smislu, jer predstavlja istovremeno i odnose kršćanskih postulata u približavanju vjere vjernicima, ali i pedagoškog rada, te likovnog stvaranja i promicanje hrvatske kulture i identiteta na širem planu.

O tim danima u životu Marijana Gajšaka piše Tonči Trstenjak sljedećim riječima: Konačno je došao i taj dan. Sjećam se toga svećeničkog ređenja 24. lipnja 1973. Ja sam bio zaređen iste godine 7. siječnja u Varaždinu, pa sam koncelebrirao kod mise rođenja, koji je predvodio tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Uz Marijana Gajšaka bili su tada za svećenike zaređeni i subraća isusovci: Stjepan Kušan, Jerko Šimić i Valentin Pozaić, sadašnji pomoćni biskup zagrebački.[16]

Marijan Gajšak predstavnik je pristupa u umjetnosti koji traži sintezu umjetnosti i teologije. Kao stvaralac nije se ograničio samo na jedno polje umjetničkih tehnika, nego je svoje ikonografske prizore vezane uz Bibliju i liturgiju stvarao u različitim medijima: slikarstvu, skulpturi i vitrajima. Razradio je i nacrte za misnice i ilustracije za knjige. Autor je i vitraja na mostarskoj katedrali, oštećeni su u ratu 1990-ih godina. Ostale su sačuvane skice, likovni predlošci i fotografije, te se i danas brižljivo čuvaju u Mostaru. Ne smije se zaboraviti ni teoretski pristup umjetnosti u vidu teorije umjetnosti. Slojevitost njegova djelovanja očituje se u načinima na koje je širio svoja znanja na području ikonografije: kao teolog, liturg, umjetnik i predavač na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. U potpunosti je nedjeljiva njegova umjetnička vizija, koncept predmetnosti i relacije razmišljanja u smislu teološkog poimanja svijeta i umjetnosti. Njegova ostavština obuhvaća niz radova koji su danas širom Hrvatske i izvan nje, a Gajšakov rad i stvaralaštvo pratili su mnogi pripadnici stručnih krugova i publike.

Stoljetna povijest isusovaca bila je čuvana u zdanjima koja su nažalost uvelike oštećeni nedaćama i posljednjim potresima iz 2020. i 2021. godine. Potresi su oštetili i zagrebačku baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kao i zgrade samostana i pastoralnog centra. Zbog potresa koji je pogodio Zagreb 2020. g., kao i potresa koji su kasnije pogodili Petrinju, Sisak i okolicu, a odrazili se i na zagrebačko područje dodatno oštetivši mnoge objekte, s još većom pažnjom trebamo za buduće generacije očuvati našu kulturnu baštinu koja je razasuta po cijeloj Hrvatskoj. Skulptura Marijana Gajšaka Consumatum est, smještena na ulazu u Vrbnik, predstavlja dio djelovanja sveobuhvatnosti isusovačkog reda i pojedinaca u njemu, te je nakon ovih nemilih događaja i potresa, svojim smještajem u vrbničkom ambijentu ona time još vrjednija. Raspelo je dio bogate isusovačke kulturne baštine, koja i na otoku Krku time čini svoj doprinos hrvatskoj kulturnoj povijesti.

---

[1] Opširnije o tome u: Josip Kirinčič, Franjo Velčić: Darovnica slavnoga Dragoslava (900 godina crkve sv. Vida i spomena grada Dobrinja) 1100. – 2000., Dobrinj 2000., str. 35-36.

[2] 900 godina Vrbnika: u povodu 900. obljetnice prvoga spomena Vrbnika (1100. – 2000.). Zbornik radova sa znanstvenog skupa 14-16. rujna 2000., ur: Anton Bozanić, izd. Općina Vrbnik i Glosa d.o.o. Rijeka Vrbnik 2002., 167 str.

[3] Knjižnica u svojem fundusu ima vrlo bogatu ostavštinu dvojice braće iz Vrbnika: krčkog biskupa Ivana Josipa Vitezića i Dinka Vitezića, doktora prava i zastupnika u bečkom parlamentu. Osnovao ju je brat Dinko 1877. g., a brat Josip ostavio oporukom sve svoje knjige. Knjižnica obitelji Vitezić proglašena je kulturnim dobrom. Sadrži knjige iz različitih područja ljudske djelatnosti na više stranih jezika. Najvrjednija je zbirka unikata i zbirka rara. Najpoznatiji primjerci knjižnice su: Atlas Johanna Davida Köhlera tiskan 1718., jedan od dva takva sačuvana u svijetu, drugi se čuva u Cambridgeu; zatim Ilyricum Sacrum Daniella Farlattija; protestantski Novi zavjet na hrvatskom jeziku tiskan glagoljicom 1562. ili npr. Knjiga popa Savata – glagoljski rukopis koji sadrži zbirku molitava Gašpara Vnučića iz 1568. Vrijedni glagoljaški rukopisi i tiskane knjige danas se čuvaju u župnom dvoru, a Petrisov zbornik, Vrbnički statut i Greblov Kvarezimal u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Povjesničarima je posebno zanimljiva i vrijedna korespondencija Dinka Vitezića i Josipa Juraja Strossmayera, te različita godišta časopisa Naša sloga, Narodnog lista i Pučkog prijatelj. Podaci preuzeti s TZ Vrbnik: https://vrbnik.hr/hr/knjiznica-obitelji-vitezic/(Posjećeno: 11. 10. 2021.)

[4]Marinko Mlakić, “Srce i ruke za ljepotu (intervju s o. Marijanom Gajšakom)”, Ignacijev put, str. 12.

[5] Njegov interes prema likovnosti započinje veoma rano. Već kao dijete pokazivao je sklonost prema crtanju i modeliranju, ali i vjeri. Još kao dječak modelira hostiju u kamenu. U tome se ne mora gledati predmetni primjer ranog pokušaja likovnosti, već simbolički iskaz Gajšakove budućnosti u traženju sinteze između umjetnosti i teologije, do koje dolazi u zrelijim danima svoga života. Opširnije u: Mirela Lenković, Život za vjeru i umjetnost (Objavljeno u monografiji: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010.).

[6]Opširnije u: MirelaLenković, Život za vjeru i umjetnost (Objavljeno u monografiji: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010.).

[7] Usp. Vjekoslav Huzjak, Teološka vizija umjetnosti isusovca Marijana Gajšaka, Obnovljeni život (52) 6 (1997), 491-510.

[8] Usp. Ivan Šestak, Michelangelo i Meštrović u Gajšakovom diplomskom radu, Umjetnost Marijana Gajšaka – Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa ”Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993)” održanog u Zagrebu 14. lipnja 2007. / Šestak Ivan (ur.).Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu; Hrvatski povijesni institut u Beču – ured u Zagrebu, 2009., 139-154.

[9]Fotografija preuzeta s 41. stranice, a korištena je na stražnjim koricama knjige posvećene p. Marijanu Gajšaku. Opširnije o Marijanu Gajšaku i raznolikosti ciklusa njegovih djela u: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 41. i stražnje korice knjige.

[10]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 122.

[11]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 120.

[12]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 192.

[13]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 187.

[14]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 187.

[15]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 189.

[16] Opširnije u: Tonči Trstenjak, Sjećanje jednog subrata; Umjetnost Marijana Gajšaka – Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa ”Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993)” održanog u Zagrebu 14. lipnja 2007. Šestak Ivan (ur.). Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu; Hrvatski povijesni institut u Beču – ured u Zagrebu, 2009., str. 28-29.

[17]Fotografija preuzeta iz: Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010., str. 193.

Popis literature:

900 godina Vrbnika: u povodu 900. obljetnice prvoga spomena Vrbnika (1100. – 2000.). Zbornik radova sa znanstvenog skupa 14-16. rujna 2000., ur: Anton Bozanić, izd. Općina Vrbnik i Glosa d.o.o. Rijeka Vrbnik 2002.

Horvat, Vladimir; Trstenjak, Tonči; Lenković, Mirela; Špoljarić, Stanko: Marijan Gajšak – sakralna umjetnost, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010.

Huzjak Vjekoslav, Teološka vizija umjetnosti isusovca Marijana Gajšaka, Obnovljeni život (52) 6 (1997), 491-510.

Kirinčič Josip; Velčić Franjo: Darovnica slavnoga Dragoslava (900 godina crkve sv. Vida i spomena grada Dobrinja) 1100. – 2000., Dobrinj 2000.

Mlakić Marinko, “Srce i ruke za ljepotu (intervju s o. Marijanom Gajšakom)”, Ignacijev put, str. 12.

Šestak Ivan, Michelangelo i Meštrović u Gajšakovom diplomskom radu, Umjetnost Marijana Gajšaka – Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa ”Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993)” održanog u Zagrebu 14. lipnja 2007. / Šestak Ivan (ur.). Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu; Hrvatski povijesni institut u Beču – ured u Zagrebu, 2009., 139-154.

Trstenjak Tonči, Sjećanje jednog subrata; Umjetnost Marijana Gajšaka – Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa ”Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993)” održanog u Zagrebu 14. lipnja 2007.Šestak Ivan (ur.). Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu ; Hrvatski povijesni institut u Beču – ured u Zagrebu, 2009.

On-line izvor: https://vrbnik.hr/hr/knjiznica-obitelji-vitezic/