SUVREMENA LITURGIJSKA ARHITEKTURA

Možete li prepoznati čija je ovo crkva?

Premda će mnogi reći kako se o ukusima ne raspravlja, moramo podsjetiti kako se o smjernicama i dokumentima Crkve također ne raspravlja

lav3-3

Premda smo već navikli da moderna liturgijska arhitektura u nama često izazove zbunjenost i nerazumijevanje, a ponekad i opravdanu ljutnju, neka idejna rješenja zaista nas ostavljaju bez komentara. Jedan od takvih primjera je i crkva Preobraženja u talijanskom gradu Mussotto d’Alba čiji interijer više priliči protestantskoj crkvi. Gledajući fotografije potreban je izuzetan napor i “oko sokolovo” kako bi se pronašlo svetohranište, dok za katoličke crkve karakteristična klecala, kipovi svetaca, a posebno Blažene Djevice Marije u njoj nisu pronašli svoje mjesto. Ovdje ne ulazimo u vrlo široku i složenu temu liturgijske arhitekture, već samo prepoznajemo i ukazujemo na još jedan primjer pokušaja prilagođavanja liturgije vremenu, prostoru i idejama arhitekata, a ne obratno. I premda će mnogi reći kako se o ukusima ne raspravlja, moramo podsjetiti kako se o smjernicama i dokumentima Crkve također ne raspravlja, te kako svaki osobni ukus kako u preoblikovanjima liturgijskog slavlja tako i samog liturgijskog prostora, ukazuju ne toliko na darovitost onoga koji preoblikuje i prilagođava, već na njegovo nepoznavanje teologije liturgije i liturgijskog prostora, te neposluh onome što Crkva govori.

Postavlja se pitanje kako je moguće da jedna katolička crkva bude uređena na ovakav način, stoga donosimo nekoliko bitnih ulomaka iz različitih crkvenih dokumenata koji bi trebali biti glavne smjernice svima koji sudjeluju u planiranju i gradnji suvremenih crkvi.

Crkva nije nikada imala svoj vlastiti umjetnički stil, nego je dopuštala umjetničke oblike svakog razdoblja, prema naravi i uvjetima naroda i prema potrebi razli­čitih obreda, nastojeći da tijekom stoljeća brižno čuva umjetničko blago. Stoga neka i umjetnost naših vre­mena, te svih naroda i krajeva ima u Crkvi slobodu djelovanja samo ako dužnim poštovanjem i doličnom čašću služi bogoštovnim zgradama i svetim obredi­ma. [1]

Crkve ili druga mjesta neka budu prikladna za vršenje svetog čina i za djelatno sudjelovanje vjernika. Uz to neka sveta zdanja i bogoštovni predmeti budu zaista dostojni i lijepi, kao znakovi i simboli viših stvarnosti. [2]

Crkva neprestano traži od raznih umjetnosti njihovu plemenitu službu te priznaje umjetnički izraz svih naroda i krajeva. Kao što nastoji sačuvati umjetnička djela i blago što su nam ih minula stoljeća namrla, te ih prema potrebi prila­goditi novim zahtjevima, tako se trudi promicati nova ostvarenja, koja odgovaraju duhu svakog pojedinog vremena. Zato pri povjeravanju posla umjetniku, kao i pri odabiranju umjetničkih djela za crkvu treba teži­ti za pravom umjetničkom vrsnoćom koja će hraniti vjeru i pobožnost i biti u skladu s pravim značenjem i svrhom kojoj služe. [3]

Pri gradnji crkava, osobito župnih, neka se biskup brine da se uskladi umjetnost s pobožnošću te neka ne zaboravi ures i siromaštvo, ljepotu i korisnost. Skrbno neka sprječava što god miriše po neskladnim novotarijama, a tako i sve što više šteti nego li koristi svetosti mjesta i pobožnosti vjerni­ka. [4]

Prema mogućnostima crkvenog prostora i mjesnim običajima, Presveti je Sakrament potrebno čuvati u svetohraništu, i to na časnom, dobro vidljivom i umjetnički opremljenom mjestu crkve, koje je i zbog tišine, zbog prostora ispred svetohraništa, te zbog postojećih klecala ili sjedala prikladno za molitvu. [5]

Neka na oltaru ih blizu njega bude križ s likom raspetoga Krista, koji će okupljena zajednica moći dobro vidjeti. Korisno je da takav križ ostane u blizini oltara i izvan liturgijskih slavlja kako bi vjernicima prizivao u pamet spasonosnu muku Gospodnju. [6]

Mjesta za vjernike treba rasporediti vrlo brižno, kako bi oni očima i duhom mogli živo sudjelovati u svetim slavljima. Poželjno je da im se redovito stave na raspolaganje klupe ili stol­ci. Za osudu je običaj da se nekim privatnim osobama dodjeljuju posebna mjesta. Klupe ili stolice, osobito u novopodignutim crkvama, treba tako urediti da vjer­nici mogu lako zauzeti onaj stav tijela što ga pojedini dijelovi obreda traže te da mogu s lakoćom pristupiti svetoj pričesti. [7]

Crkva u zemaljskoj liturgiji predokusno sudjeluje u onoj nebeskoj, koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, prema kojemu kao hodočasnica teži, gdje Krist sjedi Bogu zdesna te se, časteći spomen svetih, nada zadobiti neko mjesto u društvu s njima. Stoga se, u skladu s pradavnom predajom Crkve, na svetim mjestima vjernicima na štovanje izlažu slike Gospodina, Blažene Djevice Marije i svetaca, ali neka se ipak tako rasporede da vjernike mogu voditi otajstvima vjere koja se ondje slave. Neka se stoga pazi da se njihov broj ne bi bez reda umnožio, zatim da budu tako raspoređene da ne bi odvlačile pozornost vjernika od samoga slavlja. Redovito neka ne bude više od jedne slike jednoga te istoga sveca. Kod ukrašavanja i uređenja crkve – kad je riječ o slikama – valja općenito imati pred očima pobožnost cijele zajednice, ali i ljepotu i dostojanstvo samih slika. [8]

Miodrag Vojvodić | Bitno.net

 


[1] SC, 123

[2] OURM, 288

[3] OURM, 289

[4]  Direktorij za pastoralnu službu biskupa, 181

[5] Redemptionis Sacramentum, 130

[6] OURM, 308

[7] OURM, 311

[8] OURM, 318

Objavljeno: 10. listopada 2016.

Možda vam se svidi