Božićno vrijeme je najugodnije doba godine: kamini, gozbe, obitelj… i vile i vilenjaci. Najbogatije božićne tradicije odnose se na zemaljske stvari, što ima smisla jer slave najveću zemaljsku stvar – Riječ koja je tijelom postala. Upravo zbog toga također ima smisla smatrati vile, gobline i vilenjake kao dio božićnoga spoja običnoga i neobičnoga.

U svojoj krajnje šarmantnoj bajci „Priča o siromašnom krojaču i radišnim miševima” (The Tailor of Gloucester), Beatrix Potter nas podsjeća da je Isusovo rođenje spojilo dvije stvarnosti, a to naglašava podsjećajući nas na vilenjačke stvari koje djeluju u našem svijetu – uobičajenom i užurbanom poput miševa.

Platon je uveo ideju o postojanju dvaju svjetova, a bili su to svjetovi proturječja – svijet sjena, a drugi „zemlja iz koje padaju sjene”, kako je to nazvao škotski književnik George MacDonald. Utjelovljenje je označilo uklanjanje primarne granice između sjena i njihove stvarnosti, između prirodnog i nadnaravnog; popunjavajući jaz između običnog i neobičnog. To je jasno naznačeno u radosnom suprostavljanju anđela i pastira, seljaka i kraljeva, čovjeka i Boga. Ono što nam je nasreću ostalo jest dr. Moore, koji svetoga biskupa iz Mire naziva „uistinu veselim starim vilenjakom”. I on to uistinu jest!

U skladu s izrazom ovoga skladnog Otajstva, božićna predaja često se bavi onim tajnama koje nas sada okružuju kao posljedica – najčešće prikazane kao vile, goblini i vilenjaci. Ne kažem, imajte na umu, da ta stvorenja nisu stvarna. Jednostavno postoji sumnja i raspravlja se o tome kakva je njihova točna priroda. Ali da su stvarne je sigurno – stvarne su, a ne samo alegorijske. Ono što je bitnije jest da ih takve priče ležerno prikazuju kao dio kućanstva. Obični su kao teta ili tetak, i što god bili, uzima ih se kao dio svakodnevice. Međutim, u vrijeme Božića njihova je prisutnost dirljivija jer snažno odražavaju činjenicu da nadnaravno nije iznad miješanja s prirodnim.

Braća Grimm sačuvala su poznati i voljeni primjer ovog kozmičkog suživota u božićnoj priči „Vilenjaci i postolar”. Priča predstavlja čudo kao da se radi o običnoj stvari, i jednostavno zato što pripovjedač vjeruje u ovu drugu stvarnost koja se kreće kroz našu vlastitu. S tim uvjerenjem dolazi i stav da vilenjaci zapravo i nisu toliko neobični, iako ono što rade noću nad postolarskom klupom može biti iznenađujuće. A mi, što se toga tiče, živimo u svijetu u kojem se neobično jednostavno događa, što ga u određenom smislu čini običnim. Nije to nešto što treba preuveličavati. Ne zaboravimo da su se događala i veća čuda. Uostalom, živimo u svijetu u kojem je Bog postao čovjekom. Nemojmo pretjerati. Fina odjeća ostavljena na Badnjak je dovoljna.

Ali baš kao što su nam Jacob i Wilhelm učinili ugodnijom ideju da su vilenjaci sasvim normalni, Beatrix Potter uzela je kostur te priče i stvar još pojačala. Braća Grimm htjeli su da shvatimo da su vilenjaci poput miševa. Gospođa Potter želi da shvatimo da su miševi poput vilenjaka. Također je jasno rekla da je najčudnija stvar u njezinoj priči to što ju je „čula u Gloucesteru, i da je to istina”. Božić pruža najbolji kontekst da nas navikne na istinu koja je čudna.

Okvir njezine priče je, međutim, ugodno poznat: stari i boležljivi krojač treba napraviti kaput i prsluk za gradonačelnika Gloucestera koje će taj nositi za svoje vjenčanje na Božić ujutro. Raspolaže bogatim krojevima tkanine, ali otkrije da mu nedostaje jedan uvojak svile boje trešnje za posljednju rupicu za gumb. On odlazi na spavanje, i šalje svog mačka Simpkina da osigura namirnice i potrebne niti svile. Dok pada u groznicu, krojač otkriva i oslobađa nekoliko miševa koje je Simpkin zarobio ispod šalica za večeru, a zatim odlazi u svoj krevet, previše bolestan da ustane. Iz njegova delirija miševi saznaju za nedovršeni kaput i prsluk i krenu u njegov dućan, a ne trebaju im ključevi za kretanje kroz prebivališta ljudi. Simpkin donosi svitak svilenog konca svojemu gospodaru, koji na božićno jutro jedva može izaći iz kreveta. Krojač šepa do svoje radnje, čvrsto držeći svitak, kako bi se suočio s nemogućim zadatkom dovršavanja kaputa i prsluka prije gradonačelnikova vjenčanja. Nalazi odjeću dovršenu, osim posljednje rupice za gumb, na kojoj je pričvršćena mala poruka: „SVITAK VIŠE NIJE POTREBAN.”

Božić ujutro je vrijeme da se probudimo pred čudom koje su postigle nevidljive moći koje su dio našega života. Svatko tko je bio dijete sjećat će se takvih čuda koje su činili naši roditelji, koji su na Badnjak potajno oblačili plašt anđela – vilenjaka. Knjiga Beatrix Potter održava tradicionalnu neobičnost, ali je ustoličuje u tako običnim stvarima kao što su miševi i mačke – i da, Božić. Njezina nas priča podsjeća da je Božić vrijeme za čuda, za stvari poput miševa koji prave „najnajljepši kaput i izvezeni satenski prsluk koji je ikada nosio gradonačelnik Gloucestera”. Ili stvari poput životinja koje mogu razgovarati u noći između Badnjaka i Božića ujutro. Ili da se dogodila stvar koja nam je omogućila, poput krojača iz Gloucestera, da postanemo prilično debeli i prilično bogati.

„Priča o siromašnom krojaču i radišnim miševima” je priča koja održava na životu uvjerenje da postoje obične stvari na svijetu koje mogu postići izvanredne stvari. Bogu je sve moguće. Ovo je glavna tema Božića, što ga čini vremenom da vjerno i pažljivo objesimo svoje čarape uz vatru u nadi da će vilenjaci uskoro biti ondje – jer oni su ondje, ispod drvenih obloga („iako postoji vrlo malo ljudi koji ih mogu čuti ili znati što je to što govore”).

Ali ako poslušamo, čut ćemo „tisuću veselih glasova kako pjevaju stare božićne pjesme – sve stare pjesme za koje sam ikada čuo, i neke koje ne znam, poput Whittingtonovih zvona.”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.