*Na današnji dan, 24. rujna 1896., rođen je F. Scott Fitzgerald, autor romana “Veliki Gatsby i jedan od najcjenjenijih američkih pisaca 20. stoljeća. Tim povodom ponavljamo ovaj tekst

Najbolju katoličku beletristiku uvijek pišu najgori katolici. Ne sveci, sa svim svojim vrlinama, a pogotovo ne heretici, koji su spremni poništiti cijelo kršćanstvo samo da bi se njihovi poroci mogli redefinirati kao prikrivene vrline, nego su grešnici u svom grijehu ti koji su u stanju stvoriti pravu priču. Čini se da su najbolje katoličke romane napisali oni koji znaju, koliko god daleko pali u vjeri i moralu, da iznad njih ili izvan njih ili onkraj njih leži istina koju oni nisu stvorili i ne mogu je promijeniti.

Ili bismo zapravo trebali reći Istina, jer to je ono što razlikuje katoličke romanopisce od većine drugih u dvadesetom stoljeću. Možda su se toliko udaljili da nje više nisu zapravo ni svjesni – to je James Joyce. Ili ju možda nisu uspjeli doseći u vlastitom životu, pa zamišljaju da ju nitko nikada ne može dosegnuti – to je Graham Greene. Ili čak mogu pretpostaviti da ona ulazi u stvarni ljudski svijet samo u komediji naših stvarnih ljudskih propusta – to je, u konačnici, Evelyn Waugh. Ali uvijek nekako znaju da je istina tu i da se nazire – nepromjenjiva, čista i stvarna kao vječna optužba i vječna nada likova u njihovim pričama. To je istovremeno način na koji njihovi likovi mogu znati da su protratili svoje živote, i kako mogu nastaviti živjeti.

Uzmimo F. ​​Scotta Fitzgeralda, koji je otpao od Crkve koliko god je to moguće, iako se, naravno, (a to je ono što svatko tko čita Fitzgeralda i s pola oka na kraju mora vidjeti) ispostavlja da ne možete pasti jako daleko, koliko god se trudili. Otpadništvo ili grijeh, čak i ateizam kojemu se teži sa svom divljom odanošću fanatika, nisu dovoljni za to. Morate biti pravi krivovjerac, morate od sebe napraviti potpuno novog boga prije nego što možete poništiti ranu pouku u vjeri.

Nekoliko Fitzgeraldovih oštroumnijih suvremenika vidjelo je to u njemu u to vrijeme. U njegovu kalendaru još uvijek ima lakih i smrtnih grijeha, napisao je Ernest Boyd u biografskoj crtici mladog ateista iz 1924., objašnjavajući zašto Fitzgerald nikada nije mogao postati komunist. Njegov katolički raj nije tako daleko da bi on mogao biti zaveden da lažne snove o radikalnom tisućljeću pogrešno shvati kao zamjenu za raj. I njegovi su najbolji čitatelji to od tada vidjeli. Da je Scott Fitzgerald bio protestant, napisao je Saul Bellow u vlastitom romanu “Humboldtov dar” pedeset godina nakon Boyda, uspjeh mu ne bi toliko naštetio.

Jedan dio Fitzgeraldova katolicizma – najslabiji, najmanje važan dio – zapravo je očit u njegovu životu i njegovoj fikciji. Rođen je i odgojen kao katolik, a imao je i rođaka Thomasa Delihunta, koji je bio isusovac i svećenik, i kojega će 1924. potpuno otpadnik Fitzgerald još uvijek – uz Theodorea Roosevelta i Garibaldija – navesti kao jednog od svojih heroja. Njegov prvi roman – skandalozan, prekrasan, zapanjujući skok dvadesettrogodišnjaka u slavu i bogatstvo – počinje scenama među bogatim katoličkim obiteljima. “S ovu stranu raja” zapravo je posvećen Sigourneyju Fayu, svećeniku bogata društvenog života, koji je neko vrijeme književniku bio duhovni otac (i nadomjestak za oca), a Fay se pojavljuje, vrlo slabo prerušen u monsinjora Thayera Darcyja, kroz poluautobiografsku priču o zgodnom, razmaženom, a ipak ideala punom mladom studentu Princetona po imenu Amory Blaine.

Tako je i Fitzgerald u danima svog velikog uspjeha objavio dvije eksplicitno katoličke kratke priče. Bila je tu bizarna priča Atonement (“Okajanje”), za koju je prvotno namjeravao da bude dio “Velikog Gatsbyja”, o dječaku koji laže u ispovjedaonici i svećeniku koji poludi. A tu je i priča Benediction (”Blagoslov”), koja se pojavila u njegovoj prvoj zbirci priča iz doba jazza, Flappers and Philosophers (“Mondenke i filozofi”), i govori o katoličkoj djevojci iz više klase koja (na putu da se odrekne nevinosti radi svoga ljubavnika) staje kako bi posjetila svojega brata u isusovačkom sjemeništu u Marylandu. U ranom djelu pod nazivom The Ordeal Fitzgerald je pisao o vlastitom mladenačkom posjetu svom rođaku isusovcu, a u “Blagoslovu” prenosi sa sebe na devetnaestogodišnju djevojku iskustvo posjetitelja da je istovremeno autsajder i u prisutnosti istinske kreposti. Priča završava tako da djevojka umalo ne odluči da se ne susretne sa svojim ljubavnikom.

Naravno, u svijetu moderne književne kritike i biografije to se gotovo uopće ne spominje jer je Fitzgerald, kao i svaki drugi važan autor, redefiniran kao pravi, apsolutni, sveamerički, ateistički sekularist. Ali u ovom slučaju, redefinicija ima dosta istine. Fitzgerald nije želio biti samo neka vrsta katoličkog pisca, koji svoje knjige piše za katolički geto u Americi.

Nije, zapravo, želio biti nikakav katolički pisac. Uglavnom se sramio deklasiranoga svijeta američkoga katolicizma, a ako je F. Scott Fitzgerald bio prvi pisac katoličkog podrijetla koji je postigao kanonski uspjeh u američkoj književnosti (ostavljajući po strani pitanje Theodorea Dreisera), teško da biste to od njega saznali. U nekim od svojih najsnobovskijih pisama i memoara Fitzgerald naglašava neeimigrantsku stranu svoje obitelji (usto, 1922. je napisao “Nisam Irac po očevoj strani”, tu se pojavljuje brat njegova pradjeda, skladatelj američke himne Star-Spangled Banner, Francis Scott Key), a nitko ne može opisati život koji je živio kao student na Princetonu kao ispunjen katoličkim vrlinama, a još manje život koji je živio u divljim danima svoje divlje slave sa svojom divljom ženom Zeldom, ili vremena koje je provodio u noćnom životu New Yorka, ili na francuskoj Rivijeri, ili u Hollywoodu pišući scenarije.

Ali nije mogao pobjeći od toga, i to ga je progonilo kao “pas nebeski” (Hound of Heaven, alegorijska pjesma engleskog katoličkog pjesnika Francisa Thompsona, op. prev.). Postoji trenutak u romanu “Povratak u Brideshead” Evelyna Waugha, kada Julia, koja je otpala od vjere, pokušava objasniti svom ljubavniku koji to ne razumije, pripovjedaču romana Charlesu Ryderu, zašto ga mora napustiti. I ono što naposljetku proizlazi jest objašnjenje da zapravo nije važno vjeruje li ona ili ne da su sva stara, zastarjela, praznovjerna katolička brbljanja istinita. Ona zna da je to istina, i da nema šanse da pobjegne od toga. Ponekad je Fitzgerald pisao svojoj kćeri pred kraj svog života: “Volio bih da sam se složio s tom družinom [čistih zabavljača, poput tekstopisca Colea Portera], ali pretpostavljam da sam u srcu preveliki moralist, i da stvarno želim propovijedati ljudima u nekom prihvatljivom obliku, a ne zabavljati ih.” Pravi, neizbježni katolicizam u Fitzgeralda jest istina koju on zna, iako u nju ne vjeruje, i to se nadvija nad njegovom fikcijom.

Postoji, na primjer, zanimljiva pojava koja se s vremena na vrijeme pojavljuje u “Velikom Gatsbyju”, pojavljujući se bez najave i naizgled bez razloga u nekoliko točaka u Fitzgeraldovom kompaktnom, tijesnom malom romanu. Na pola puta između New Yorka i Eggova – West Egga i East Egga, Gatsbyjeva grada i Daisyna grada na Long Islandu – nalazi se čudna mala ničija zemlja, deponij pepela i napuštenih automobila. Tu Myrtlein muž, osuđen na propast, ima garažu, a Daisyin muž Tom pronašao je Myrtle, i učinio je svojom ljubavnicom. To je mjesto gdje se plaća cijena u smeću, i za grad i za imanja na Long Islandu, a kada Daisy na kraju romana pregazi Myrtle svojim automobilom, cijena se plaća smrću – za Gatsbyjeve aspiracije proizašle iz siromaštva te Daisyjnu i Tomovu bogatašku nebrigu. A iznad njega lebdi slika koju Fitzgerald kroz roman neprestano evocira: golemi reklamni pano s golemim parom naočala, koji reklamira dr. Eckleburga, davno bankrotiranog optometrista, čije oči, poput Božjih, kao da promatraju likove.

Kritičar Alfred Kazin jednom je s pravom upozorio da se u Fitzgeraldovu katolicizmu ne pokušava pronaći više nego što je on ikada u njega položio. Sam Fitzgerald se pred kraj života žalio da su kritičari koji su se bavili “Velikoim Gatsbyjem” u njega učitali stvari koje on nije znao. A eksplicitno značenje koje Fitzgerald, čini se, želi da čitatelj pronađe u dr. Eckleburgu jest otrcana stara predodžba da je Bog mrtav – slijep, nemoćan, bankrotiran, nesposoban uspostaviti pravdu u svijetu. Tako bi slična slika kipa u njujorškom Columbus Circleu trebala funkcionirati u kratkoj priči May Day. Brončane nepomične oči Kristofora Kolumba beživotno i bespomoćno gledaju u nered koji ga okružuje.

Pa ipak, za knjigu koja bi trebala poučiti tome (između mnogih drugih od središnjeg značaja za radnju), “Veliki Gatsby” ima neobičnu sigurnost u pogledu metafizike pravde. Loši postupci uvijek imaju svoje ozbiljne moralne posljedice, čak i ako ih pravi ljudi ne moraju uvijek platiti. “Vrijediš koliko cijela ta prokleta gomila zajedno,” kaže pripovjedač Gatsbyju jutro prije nego što ga ubije gnjevni muž pokojne Myrtle – a Gatsby i Myrtle na kraju plate cijenu za Toma i Daisy. Ali netko mora platiti, a dr. Eckleburg vidi. Amory Blaine zamišlja u slabom trenutku u “S ovu stranu raja” da bi mogao pobjeći nekamo, možda u Meksiko, daleko od Amerike, i živjeti oslobođen od dobra i zla i od “nebeskog psa”. To bi mogao biti epigraf za “Velikoga Gatsbyja”. To bi mogao biti epigraf za sve Fitzgeraldove knjige. Pas ga je progonio, a on je znao što je istina čak i kad u to nije vjerovao.

Sve se to vidi kroz njegov neobičan, kratak, slavljeni život. Fitzgerald je bio u pravu kad je u biografskoj crtici iz 1928. Rimokatoličku Crkvu stavio na čelo popisa svojih ranih utjecaja. Rođen kao Francis Scott Key Fitzgerald u St. Paulu u Minnesoti, 24. rujna 1896. godine, a kršten početkom listopada, za roditelje je imao nemarnoga sina iz stare, siromašne, ali plemenite katoličke obitelji iz Marylanda, i kćer irskog imigranta koji se obogatio kao trgovac mješovitom robom na veliko. Oni su bili ti koji su, uz poveće nasljedstvo njegove majke, smjestili dječaka u katoličku osnovnu školu, gdje je u djetinjstvu napisao sastavak uspoređujući Georgea Washingtona i svetog Ignacija i, u rujnu 1907. u ispovjedaonici izrekao duboko uznemirujuću laž da nikada nije lagao – dva prizora kojima će se vraćati u svojoj fikciji. Od 1911. do 1913. bio je učenikom jedne od vrhunskih (i uglavnom punom đaka iz više klase) katoličkih pripremnih škola u zemlji, Newman School u Hackensacku, u New Jerseyju.

Newman je bio mjesto gdje je upoznao oca Sigourneyja Faya. Fitzgerald je opisao Faya kao Richelieua rođenoga na pogrešnome mjestu i u pogrešno vrijeme, čovjeka sposobnoga zadiviti goste bala u veleposlanstvu, a irski pisac Shane Leslie napisao je da je Fay bio svećenik upoznat s društvenim životom u zemlji u kojoj su takvi svećenici vrlo rijetki, sposoban otići ravno sa zabave na samostansku duhovnu obnovu, prosudba koju su mogli donijeti dobri prosuditelji poput karmelićana. Fay je prihvatio mladoga građanina Minnesote, upoznao ga s ljudima poput Henryja Adamsa, pažljivo ga bodrio i pripremao ga.

No Fitzgeraldova karijera na Princetonu bila je neobično neistaknuta. Volio je to mjesto i sprijateljio se s kolegama iz generacije kao što su Edmund Wilson i John Peale Bishop. Ipak, otišao je 1917., tijekom akademske probacije, i bilo je malo vjerojatno da će diplomirati, te je stupio u vojsku kao potporučnik. Siguran u nadolazeću smrt u rovovima (iako nikada nije stigao preko mora), brzo je napisao autobiografski roman, “Romantični egoist”, koji je bio dovoljno dobar da zainteresira izdavača Charles Scribner’s Sons da od njega zatraži iznova napisanu verziju.

I u vojsci je upoznao i zaljubio se u divlju djevojku, osamnaestogodišnju Zeldu Sayre, kćer suca Vrhovnog suda Alabame. Bila je to 1918., njegova posljednja godina kao katolika, izjavio je. U siječnju 1919., Zelda je kasnije tvrdila, Fitzgerald je imao predosjećaj koji se, možda, pojavljuje u “S ovu stranu raja” kao neobično šuštanje zavjesa u hotelskoj sobi u Atlantic Cityju, a sljedeći dan je primio telegram da je otac Fay umro od upale pluća. “Bio je najbolji prijatelj kojeg sam imao na svijetu”, napisao je ožalošćeni Fitzgerald Shaneu Leslieju, koji je kasnije izjavio da Fitzgerald ne bi napustio Crkvu da je Fay ostao živ.

Nakon godinu dana u reklamnoj tvrtki u New Yorku, te nakon što je Zelda prekinula njihove zaruke zbog Fitzgeraldova siromaštva, u srpnju 1919. dao je otkaz i vratio se u Minnesotu kako bi ponovno napisao svoj roman, kao dio svojevrsnog besposličarenja. Majka mu je pristala na neko vrijeme ustupiti treći kat svoje kuće i davati mu cigarete, a on je konačno uobličio “S ovu stranu raja”, roman koji će ga učiniti dovoljno slavnim i uspješnim da uvjeri Zeldu da se 1920. godine uda za njega u župnom dvoru njujorške katedrale sv. Patrika.

Mladi par odmah je postao društveni uragan, i omiljena tema pisaca tračeva (“Mrzio je biti trijezan”, kako je Fitzgerald opisao svoj lik Anthonyja Patcha), vodili su ekstravagantan život, a Fitzgerald je sipao kratke priče za popularne časopise. Nakon divljeg boravka u Connecticutu, Fitzgerald se vratio u New York kako bi napisao svoj drugi roman, The Beautiful and Damned (“Lijepi i prokleti”), priču o polaganom propadanju prelijepih i bogatih Anthonyja i Glorije Patch.

Katolicizam je napravio neke neobične male upade čak i u njegov život u dobu jazza. Kada mu se 1921. rodila kći Scottie, inzistirao je na njezinu krštenju. Premda je bilo nekih čudnih katoličkih pogrešnih tumačenja njegova djela (jedna bogatašica iz Minnesote smatrala je briljantnog mladog katoličkog pisca savršenim za pisanje biografije nadbiskupa St. Paula Johna Irelanda), Fitzgerald se požalio Leslieju na katoličke osude njegova djela kao nemoralnog, a njih, osim jedne blage književne kritike u Americi, nije bilo.

Scott i Zelda pobjegli su u Europu 1924. u pokušaju da Fitzgerald smanji s alkoholom, radi na rukopisu koji će postati “Veliki Gatsby”, i nauči upravljati financijama. (Tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća Fitzgerald je u prosjeku zarađivao nešto manje od 25 000 dolara godišnje, veliki prihod za to vrijeme, ali ne i bogatstvo, i nikada nisu znali živjeti u skladu sa svojim prihodima.) U Francuskoj su tijekom sljedećih nekoliko godina upoznali Hemingwaya i američke književne iseljenike, sprijateljili se s bogatim Geraldom i Sarom Murphy na francuskoj Rivijeri, a njihov brak je jako nastradao zbog Zeldina petljanja s jednim francuskim avijatičarem, sve dok nisu, kako bi pobjegli od distrakcija u Europi, morali pobjeći natrag u Ameriku, iz koje su pobjegli kako bi pobjegli od distrakcija.

Ali svemu se bližio kraj. Financijski slom iz 1929. odnio je kao svoje prve žrtve ljupke i pametne mlade ljude koje su financirale zaklade, i koji su bili Fitzgeraldova tema, a u travnju 1930. Zelda je pretrpjela prvi od nekoliko živčanih slomova, koji su im uništili živote. Od 1932. do smrti 1948. živjela je u sanatorijima. Tender is the Night (“Blaga je noć”), roman koji je tada napisao Fitzgerald, govori o braku američkog psihijatra Dicka Divera s bogatom duševnom bolesnicom. Ima nekoliko malih vjerskih pojedinosti u njoj: lik se križa prstima natopljenim parfemom Chanel No. 16 prije nego što ode vidjeti svoga ljubavnika, na primjer, ali to je Fitzgeraldova knjiga s najmanje vjerskih pojedinosti, i pokazala se takvim komercijalnim i kritičkim neuspjehom da je sljedećih nekoliko godina u svom životu nazvao propašću u nizu ispovjednih članaka koje je napisao u časopisu Esquire za nešto prijeko potrebnog novca.

Pomogao je i iznos od 91 000 dolara koji je Fitzgerald zaradio u godinu i pol dana kao holivudski scenarist, ali ni s time nije znao raspolagati. Živeći sa svojom ljubavnicom, filmskom kolumnisticom Sheilah Graham (koju bi tjerao da se iseli kad god bi ga kći posjetila), 1939. započeo je “Posljednjeg filmskog magnata” (The Last Tycoon), napisavši više od pola prve verzije prije smrti od srčanog udara 1940. godine, u dobi od četrdeset četiri godine. Nadbiskupija Baltimore mu je tada uskratila katolički pokop, ali je 1975. popustila na zahtjev njegove kćeri te on leži s očevom obitelji na starom katoličkom groblju u Rockvilleu, u Marylandu.

Katolicizam je Fitzgeraldu dao nešto različitosti, nešto autsajderskoga stava iz kojeg je mogao promatrati Ameriku čak i dok je bio njezin zlatni dečko: “Kada sam bio mlad”, napisao je, “dječaci u mojoj ulici još su uvijek mislili da katolici svake večeri vježbaju u podrumu s idejom da od Pija IX. naprave devetog autokrata ove republike.”

Ali dao mu je nešto daleko važnije. Ono čega se ljudi srame obično čini dobru priču, izjavljuje pripovjedačica Cecilia u “Posljednjem filmskom magnatu”. I bio je to sram što ga je Fitzgerald poznavao.

U njegovom djelu ima dosta dobrih antikapitalističkih opaski, omiljenih osuda književnih kritičara besmislenog američkog svijeta stremljenja i uspjeha. “Pobjednik pripada plijenu”, stavio je kao epigraf “Lijepih i prokletih”. “Izgubio sam mnogo u slomu burze”, priznaje pripovjedač priče iz 1930. “Povratak u Babilon”, ali je sve što je želio izgubio u vremenu napretka.

Pa ipak, Fitzgerald se zapravo nije sramio kapitalizma lude Amerike dvadesetih godina prošloga stoljeća, već nečega što je bila samo specifična, izolirana okolnost. Želio je pobjeći od palog stanja čovjeka, želio je da njegovi likovi požele pobjeći od palog stanja čovjeka. A iako više nije vjerovao u Križ, koji je jedino sredstvo bijega kojega se mogao sjetiti, mrzio je svoje likove (kao što je mrzio Toma i Daisy) kada nisu znali dovoljno da bi htjeli pobjeći, a volio je svoje likove (kao što je volio Gatsbyja) kada su to činili.

U priči Absolution (“Odrješenje”), koju je Fitzgerald izvorno planirao kao objašnjenje prošlosti “Velikog Gatsbyja”, grijeh koji dječak koji se ispovijeda priznaje, čak i dok laže o tome da nikad ne laže, jest da ne vjeruje da je doista sin svojih roditelja. I to ga je učinilo Gatsbyjem, a ne Jamesom Gatzom, pravim imenom junaka romana, koji nikada zapravo nije prihvatio [svoju majku i oca]… kao svoje roditelje. “Jadni kučkin sin”, kako jedini ožalošćeni na Gatsbyjevim karminama ponavlja rečenicu koju je Dorothy Parker izrekla na Fitzgeraldovu sprovodu. Iako je odbacio Boga, Fitzgerald je znao da živjeti bez Boga znači biti kopile.

Za senzibilitet poput Fitzgeraldova, svjetovni, sofisticirani, chestertonovski otac Fay bio je potpuno pogrešan. Mladi Fitzgerald, koji je jako dobro uočavao, koji bi se lako posramio, nije mogao ne uvidjeti koliko je pretenciozan i otrcan bio društveni svijet one vrste američke katoličke više klase koja opsjeda Rim, u usporedbi s protestantskom višom klasom. A trebalo ga je odvratiti od društvenog ideala, a ne ponuditi mu slabu zamjenu. Trebao mu je strogi sveti Dominik, koji bi ga okrenuo pravom Božjem Gradu, a ne chestertonovska tvrdnja koja zvuči lažno da bi trebao ostati katolik jer će katolici sagraditi najbolju “Ljudsku državu”.

Edmund Wilson je to vidio, pozivajući svog prijatelja u pismu iz 1919. da zaboravi blistanje Rimske Crkve koja propada. Sam Fitzgerald je to vidio. “Muka mi je od Chestertona”, žali se Amory Blaine u “S ovu stranu raja”, a Wilsonu je odgovorio: “Sramim se reći da je moj katolicizam jedva nešto više od sjećanja no to je pogrešno, posrijedi je više od toga. U svakom slučaju ne idem u crkvu niti verglam držeći u ruci kristalna zrnca.”

Dorothy Parker je bila u pravu: Jadni kučkin sin. Proganjalo ga je ono za što je znao da je istina, bez obzira koliko je vjerovao da je prestao vjerovati u to.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

2025 © EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.