Iako je od otvaranja Godišnje izložbe članova HDLU (Hrvatskog društva likovnih umjetnika) prošlo nekoliko mjeseci, više je razloga zbog kojih mi se ne čini nimalo deplasiranim još uvijek pisati o ovoj izložbi.

Paulius Juska

Rad Pauliusa Juske

Kao prvo, nisam primijetio da je itko u nas uopće pisao o njoj. Drugo, inače je više nego premalo informacija i tekstova o događanjima na suvremenoj likovnoj sceni, treće, blago rečeno, premalo se spominje i piše o protagonistima scene pa se u startu sužava krug potencijalno zainteresiranih za događanja s ovog područja, kojih je ionako nezasluženo premalo, i na taj način se otežava ionako ne baš poticajna atmosfera među samim protagonistima, a kao četvrto, ima itekako zanimljivih umjetnika, a što je paradoks, kao da je među onima na kojima je zadatak da prate i pišu o ovim događanjima premalo istinske znatiželje, volje i zainteresiranosti za ovo područje, pa se krug i protok relevantnih informacija gadno sužava i zatvara, i stvara vakuum i dojam kao da se ne događa zapravo išta vrijedno, a što je ipak daleko od istine. A sve nabrojano rezultira time da se otežava i onemogućuje da umjetnici dopru do publike i potencijalnog tržišta, pa se sve svodi na neke poluosobne, (privatne), preuske kanale.

Budući da je zadana tema izložbe bila “umjetničko djelo i književno djelo”, autori su se nastojali referirati na oba područja, kako književnost, tako i likovnost, pa je dio autora uz likovno djelo nastojao istovremeno ponuditi i izložiti i srodno književno djelo ili su pak umjetnici jednim djelom nastojali spojiti oba područja, tako da su ih kombinirali na raznorazne načine izloživši knjige-objekte, art-bookove, ilustrirane dnevnike itd.

Prvo što se uoči kad se na ovu izložbu dođe jest jedini službeni izložbeni prostor u prizemlju Meštrovićeva paviljona, ili takozvane “džamije”, tik uz ulazna vrata, koja vas gotovo uvode u Galeriju Bačva, u kojoj je za ovu prigodu posebno priređena, popratna, gostujuća izložba izuzetne kvalitete, petero umjetnika iz Litve, od kojih se kvalitetom posebno izdvaja Paulius Juska, iznimna slikarska osobnost i najugodnije iznenađenje ove izložbe.

On je izuzetno (post)moderan suvremeni, uglavnom hiperrealistički slikar, ali vrlo neuobičajen. Njegovi pomalo rembrandtovski radovi, u najboljem smislu ove riječi, odišu produhovljenošću i metafizičkom dimenzijom. Nema povjerenja u nove medije jer ima zanimljiv stav da novi mediji sa sobom povlače opasnost da jezik djela prevlada u odnosu na sadržaj, to jest da označitelj na određeni način – pojede označeno. Umjetnik je to koji jako vodi računa o inscenaciji i igri svjetla i sjene, tako da ti elementi pridonose sakralizaciji njegovih inače uglavnom nesakralnih motiva. Svjetlo na njegovim slikama fokusirano je na akterima, na likovima, dok su ostali dijelovi slike u polutami ili tami. Pomno i studiozno kod njega je osmišljen svaki detalj lica, nabor na kosi… Rabi utjecaje od francuskog realizma 19. stoljeća, posežući sve do baroknog slikarstva španjolskog 17. stoljeća, Diega Velasqueza, Francisca Zurbarana i Bartolomea Estebana Murilla, koji se proslavio svojim slikama obilježenim izrazito kršćanskim motivima, a koji je od ove trojice daleko najmanje (ili nimalo) utjecao na Jusku (ako vas pak ovakvo slikarstvo zanima, upućujem vas na trenutno vrlo aktuelnu Guercinovu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt), dok su Velasquezova djela, za razliku od Murilla, poslužila kao primjer za realističke i impresionističke slikare (ovdje opet koristim priliku da vas uputim na izuzetnu izložbu: “Normandija: rađanje impresionizma”, koja se trenutno održava u Klovićevim dvorima). Međutim, spomenuti Paulius Juska, s druge strane, koristi utjecaje sve do današnjice, točnije slikarstva Luciena Freuda i gigantskih hiperrealističkih skulptura Roena Mucka, ali pri tome treba naglasiti da on od svih ovih elemenata i raznolikih utjecaja stvara jedan izrazito originalan i osoben slikarski rukopis, opus i stil! Slike su to duboke, ozbiljne atmosfere, koje dakle kao da donekle reinkarniraju i prizivaju velikane svjetskog slikarstva, ali ih ni u kojem slučaju ne oponašaju! Teme su mu često: siromaštvo, patnja, starost i bol, no ova stanja nisu sama sebi cilj, nego su premašena i nadilazi ih i nadograđuje transcendencija, odnosno vjera u transcendentalne vrijednosti. Tako da likovi iz Juskinih slika zadobivaju alegorijsko značenje i odlikuje ih, unatoč spomenutim bolnim stanjima, stanovita svečanost i uzvišenost.

Klaudius Petrulis

Rad Klaudijusa Petrulisa

Za razliku od njega, Klaudijus Petrulis je suvremeni ekspresionistički slikar. Ovdje mislim na današnje značenje ove riječi koje obilježava umjetnički rad u kojem je objektivna stvarnost pomaknuta ili simbolički predstavljena, prije svega da bi opisivala unutrašnje stanje umjetnika. Umjetnik koji je volio reći da je apstraktna slika bliska glazbi. Slike su mu poluapstraktne intenzivne konstrukcije, koje odlikuje izrazito slojevita struktura slike, tako da mu je iznimno važna priprema podloge prije samog rada. Višeslojna tekstura pridonosi dojmu kretanja djela. Kombinira bogatstvo  izrazitih boja sa zagasitim i zatamnjenim područjima, s vidljivim, zbog gustog nanosa boje atipičnim utjecajem poentilističkog slikarstva, a posjeduje i prigušenu nadrealnu atmosferu. Nažalost, umjetnik je nedugo nakon otvorenja ove izložbe naglo preminuo u 63. godini života! Zanimljivo je da je pored njega u Galeriji Bačva u Meštrovićevu paviljonu izlagala njegova supruga Jurate Mykolaityte, čije bismo radove stilski mogli smjestiti negdje između nadrealizma i magičnog realizma, naglašene figurativnosti. Ona i suprug su često izlagali zajedno, i to od Litve i Rusije do Amerike, najčešće u Europi, zapadnoj i sjevernoj, a njihove bi radove otkupljivali muzeji i galerije po cijelom svijetu, gdje god bi izlagali. Inspiraciju crpi kako iz snova, tako i iz svakodnevnog života, a jedna od njezinih odlika je izuzetna tehnička preciznost i jasnost u izlaganju motiva, posve suprotno od supruga, ali  uronjena u tu jednu nadrealnu i nadasve zagonetnu atmosferu bogate palete boja posložene na pomalo tajanstveno komponiran način, tako da na promatrača djeluju vrlo sugestivno! Od Litvanaca još vrijedi spomenuti vrlo zanimljivog kipara Aliusa Berdenkovasa, koji izlaže zanimljive i uspjele, istovremeno fantastične i realistične bojane drvene skulpture, mjestimično i pozlaćene.

I napokon da prijeđemo i na domaće autore… Ivana Jurić izložila je jedan od najduhovitijih radova, inače manjeg formata. Radila je portret pisca Svetislava Basare za 2. Festival svjetske književnosti. Ideju je dobila čitajući njegovu zadnju knjigu “Mein Kampf” u kojoj Basara prikazuje Tita poput kauboja, što joj je dalo ideju da napravi kolaž. Uzela je Titovu uniformu, koja se u ovom kontekstu doima ironično i pomaknuto, i spojila je s glavom pisca Basare s jednim izuzetno smiješnim izrazom lica u stilu Boba Rocka iz stripa “Alan Ford”. Naravno da je rezultat iznimno uspio, efektan i nadasve duhovit i zabavan.

I rad Mie Orsag je za svaku pohvalu. Izložila je također vrlo uspio, gotovo pa monokromni rad koji ugođajem i smeđe-sivim tonom pomalo podsjeća na ono što je u zadnje vrijeme u nas radio Kipke, ali prigušenije i s izmjenama tamnijih i svjetlijih dijelova. Također efektan rad izrazito malih dimenzija.

Mercedes Bratoš radi vrlo dojmljive kolaže u kombiniranoj tehnici, a karakterizira je citatna uporaba filmskog kadra. Njezina se recentna izložba može trenutno pogledati u Galeriji Matice hrvatske. Jednako tako, efektan i zanimljiv kolaž izložio je i Nebojša Vuković, koji je ipak pomalo preopterećen erotskim motivima.

Neki radovi uopće nisu označeni! Nije problem u više ili manje poznatim umjetnicima u Zagrebu, kao što su Tomislav Buntak, Vanja Trobić ili Monika Meglić, čiji su radovi na prvu prepoznatljivi jer su originalni, no s manje poznatim umjetnicima koji u Zagrebu puno rjeđe izlažu problem je nerješiv, jer jednostavno ne znate tko je autor pojedinih djela, ali na sreću nije bilo toga baš puno, iako se definitivno tako nešto ne bi smjelo događati.

Koraljka Kovač varira motiv koji je već rabila, naprimjer na Bijenalu slikarstva, ali to radi vrlo efektno i dopadljivo, mijenjajući pri tome kolorit u potpunosti. Sebastijan Dračić jedan je od najnadarenijih hrvatskih slikara mlađe generacije, međutim, pokušavajući svoja djela uklopiti u tematiku ovogodišnje izložbe, izložio je dva gotovo diletantska rada vrlo malih dimenzija, potpuno atipična za njega. Dok također izrazito nadarena i istaknuta slikarica mlađe generacije Ivona Jurić, tehnički sve više napredujući, gubi na intimizmu i vrlo originalnoj i pomaknutoj atmosferi ranijih radova.

Izloženo je, kao što sam spomenuo, nekoliko knjiga-objekata, od kojih je najuspješniji rad Mladena Vulasa “Sv. Franjo Asiški”, sačinjen od integriranog i lijepljenog papira, monokromno bijeli. Još se dva rada ističu kršćanskim motivima i nadahnućima: solidan akvarel Vanje Krmpotić “Jedno srce za slobodu” te Vesna Kos s radom “Moje duhovne vježbe: moja promjena”, koji se doima kao dobra omotnica plavičaste naslovnice manje knjige, koja je posložena više puta u više položaja i potom lijepljena na kartonu ili drvetu. Wanda Tudja-Strahonja izlaže nešto potpuno drugačije – lucidan i otkačen, a istovremeno uspio i duhovit rad, ironična naziva “Dom anđela”, šašav i razigran kompjuterski crtež-ispis na papiru.

Tomislav Buntak 1

Radovi Tomislava Buntaka

Tomislav Buntak je u okvirima ove izložbe jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih slikara otprilike mlađe srednje generacije. Njegova djela za ovu priliku odabrana, odišu i metafizičkom dimenzijom, što po meni nije slučaj sa svime što inače izlaže, tako da se ovdje prezentirao u najboljem svjetlu i pridonio ukupnom dojmu ovogodišnje izložbe članova HDLU. Njegov bi se rad mogao okarakterizirati kao vrlo osobeni i osebujni magični realizam. Poseban ton i dojam njegovim za ovu priliku izloženim radovima daju osobito zlatno, a i srebrno obojeni dijelovi slika koji su naglašeni i koji se odlično nadopunjuju pridonoseći tako spomenutom dojmu metafizičkog. Ne mislim ovdje na doslovno značenje termina metafizičko slikarstvo u povijesti umjetnosti, nego na metafizičko u širem smislu. Buntak je inače često predstavljan, pa i s razlogom, slikarom kršćanske inspiracije, ali ne tradicionalnog nego modernog pristupa, što god to značilo.

Dok Diana Šimek u kombiniranoj tehnici na papiru izlaže zanimljiv i zgodan pop-art akvarel, Vesna Kos Paliska izlaže i knjigu i likovno djelo pod imenom “Prostranstvo duše”. Dok je knjiga zanimljiva, zbirka pjesama s vrlo dobrim ilustracijama, sam izloženi rad je slabiji. Greta Vizler, slikarica u poznijim godinama, o kojoj je monografiju napisao i naš ugledni i nezaobilazni povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin, izlaže solidan rad uz knjigu istovjetne naslovnice kao i rad. Ines Krasić donosi brojne prostorne instalacije u digitalnom printu na kartonu, što se doima kao poveća šuma “ljudi-kutija” u prirodnoj veličini.

Među njemačkim umjetnicima, kojima je pripala Galerija PM, ističe se hiperrealistični slikar Thomas Prautch.

Uz Ivanu Jurić, najduhovitiji rad izložbe je svojevrsna verzija “Mona Lise” u “režiji” Maroja Karadžola naslova “Kako objasniti čovjeku koji mrtvom zecu objašnjava suvremenu umjetnost da suvremena umjetnost više ne postoji” u kombiniranoj tehnici. I Gordana Bakić i Marta Tuta izlažu više vrlo kvalitetnih crteža izuzetno malih formata. Marina Fernežir je restauratorica i slikarica koja je u zadnjih godinu, godinu i pol imala čak 3 vrlo dojmljive izložbe u Zagrebu, i to na dosta atraktivnim lokacijama. Radi raznorazne stvari, od hiperrealizma do kolaža, koji je ovaj put izložila, a zanimljiv je njezin pristup i intervencija u klasična djela likovne umjetnosti velikih majstora, koji je prezentirala ljetos u Galeriji Inkubator.

Velimir Trnski

Rad Velimira Trnskog

Velimir Trnski, iskusan podravski slikar s povremenom adresom u Parizu, u kombiniranoj tehnici (ulje, olovka, i zlatni listići na papiru) donosi jako dobar rad, jedan od boljih na izložbi, izuzetno originalnog pristupa, koji izgledom podsjeća na srednjovjekovne iluminirane rukopisne knjige.

Drugi, manji dio izložbe donosi nam uglavnom knjige, dnevnike, časopise, samoizdane, takozvane samizdate, itd. Ovdje bi trebalo spomenuti Leonarda Budimlića Majnarića, koji izlaže rukopisnu ilustriranu knjigu naziva “Ispletena trilogija – razmatranje o kulturi gledanja”, djelo između eseja o teoriji umjetnosti (s umecima brojnih crteža u autorovu karakterističnom minimalističkom stilu) i dnevnika, zatim iskusnog sveučilišnog profesora Stipu Golca, slikara i autora brojnih kvalitetnih knjiga aforizama, dostupnih u Knjižnicama grada Zagreba, i to za svaku preporuku, prije svega čitateljima kršćanske orijentacije, ali ne nužno samo njima, kao što su “Život koji to nije”, “Molitvenik za malog čovjeka” ili “Krivo živite, ispravite se”. Golac na ovoj izložbi donosi  knjigu aforizama s likovnim ilustracijama “Ovaj ludi svijet”, djelo prepuno mudrih naputaka o životu, društveno-kritički nastrojenih, za sve zainteresirane za mentalnu i moralnu higijenu, a djelo sadrži autorove misli o životu, ali i njegova razmišljanja i upozorenja na oblike promašenog života i životne stranputice, usmjeren je i na teme kao što su npr. svijet, zdravlje, odgoj, znanje, a nezaobilazna područja su istovremeno i politika, ljubav, smijeh. Sve ove teme umata u vrlo suvislo i smisleno etičko ruho. Manje narativno, a puno više likovno nastrojeno je djelo, točnije knjiga prepuna izvrsnih ilustracija u boji, iznimne slikarske osobnosti Saše Jantoleka, pod nazivom “Džekijeve priče”, koje, nažalost, čini mi se još nema ni u knjižnicama ni u prodaji, osim slikovnice za djecu imena “Puž u neobičnom gradu”, koju je ilustrirao istinski maestralno i za svaku je preporuku ako imate djecu!

Azra Svedružić također donosi rad koji ima elemente i književnog i likovnog djela, nešto između priče i pjesme u prozi s izuzetnim monokromnim i stilski besprijekornim omotom. Treba spomenuti i samizdat časopis manje naklade i formata, koji se slobodno mogao i uzeti, imena “Valter”, a kojeg je autorica slikarica prepoznatljiva stila Lydia Patafta, koja je također u zadnje vrijeme imala dvije vrlo zapažene izložbe u Zagrebu, najprije u Galeriji Karas, a potom i u Galeriji Matice hrvatske, a koja na tragu apstraktnog ekspresionizma, enformela i pop-arta tvori osebujni autorski svijet.

Dok nam Višnja Markovinović, inače vrsna keramičarka, donosi nešto vrlo neobično i neuobičajeno: također miks knjige i likovnog djela, koje u sebi sadrži dijelove slika Dimitrija Popovića s umetnutim papirićima koji bi po stilu i sadržaju onoga što je na njima mogao biti spoj kršćanskog duhovnog štiva i vodiča kroz ignacijanske duhovne vježbe, s primjercima tekstova koji bi mogli poslužiti kao predlošci za samo razmatranje.

Ukratko, ako niste previše očekivali od (ovo)godišnje izložbe članova HDLU, a imate dovoljno interesa i znatiželje za današnju hrvatsku likovnu umjetnost, mogli ste biti zadovoljni, posebno s obzirom na to da su nam ove godine u goste došli spomenuti vrhunski umjetnici iz Litve i poneki iz Njemačke.

Dražen Družijanić | Bitno.net