Kao dvadesetogodišnjak bio sam zdrav i inteligentan mladić, imao sam dobro društvo, školovao se za glazbenika i ubrzo bih bio dobio izvrstan ugovor.
No bio sam nesretan. Bio sam nepismen za ljubav.

Danas sam muškarac od 58 godina, trenutno se borim sa svojim drugim rakom – neovisnim o prvom – i zbog niza čudnih situacija nemam kuću u kojoj bih mogao stalno živjeti i smjestiti svoje stvari, i tako guram naprijed već dvije godine; puno sam toga u prošlosti učinio pogrešno, a preda mnom su mnoge zagonetke, raznih vrsta.

No imam svjetlo u srcu.

Osjećam se ljubljenim. I nastojim odgovoriti na tu ljubav poput djeteta koje crta posve iskrivljene crteže za Nekoga tko ih gleda, kaže kako su krasni i ne baca ih.

Između onoga što sam bio i ovoga što jesam nalazi se Netko.

Netko tko je umro ubijen, gol, odbačen od svoga naroda i odbačen od svojih prijatelja, izvrijeđan poput idiota sve do posljednjega trenutka. Ali On me je ljubio i dao mi pravo da postojim do kraja, pravo koje mi nisu mogli dati mladost, zdravlje, snaga, dobar glas i novac. On je najpoznatiji čovjek u povijesti, a ipak je umro u tridesetima, ništa nije napisao, ništa nije izgradio, ništa osvojio. Samo je ljubio one koji su ga ubili i opraštao kao što nitko nikada nije učinio; bio je slobodan i otvorio je nebo, otvorio ga je i meni. Došao je od Oca i zbog toga je znao ljubiti.

Uistinu, temelj ljudske egzistencije jest ljubav.

Ako u životu osobe postoji ljubav – ona koja oprašta, a ne sentimentalnost ili druge površnosti – sve ima smisla. Čak i ako je ostalo teško.

Ima raznih ozdravljenja, ali samo jedno ozdravljenje iscjeljuje čitav život, ono koje se tiče ljubavi. Vidio sam terminalne bolesnike kako sjaje poput svjetionika u mraku zbog ljubavi koju su imali u srcu.

Upoznao sam Chiaru Corbella Petrillo – koja je umrla govoreći ljudima pokraj sebe: „Volim vas“ – prepuštajući se smrti poput zaručnice koja ide ususret zaručniku.

Chiara je bila zdrava. Umrla je od strašna raka s 28 godina, a ipak je bila zdrava. Nije uvijek bila takva. Imala je neuspjeha i u ljubavi, no Gospodin ju je ozdravio i preobrazio – i znala je ljubiti. Njezino je tijelo bilo izmučeno metastazama, ali malo koga sam vidio da je ozdravio poput nje.

Središte naše egzistencije jest ljubav.

Ako želimo govoriti o ozdravljenju, samo me jedno zanima, samo bih o jednom htio pisati, pod uvjetom da za to budem sposoban.

Naime, ako gledam svoj život, sve ono što mi doista uzrokuje patnju jest – ne ljubiti. Rak visi nad mojim biološkim životom poput Damoklova mača, ali ako želim ozdraviti, ono što mora ozdraviti jest moja ljubav. Najdublje je ozdravljenje ozdravljenje moje ljubavi.

Doista, ja sam posve ono što jesam samo ako ljubim zdravom, autentičnom ljubavlju. Samo prava ljubav daje pravu sreću.

U stvarnosti mogu imati mnogo slabosti u ljubavi, u meni mogu postojati mnoge osjećajne krhkosti i to su moje istinske ranjivosti.

No kad moja ljubav procvjeta na zreo način, tada otkrivam svoju ljepotu i događa se da se moja kreativnost i moja inteligencija razvijaju do maksimuma. Ako je to, ponavljam, autentična, odrasla, primjerena ljubav.

Dakle, tema o kojoj je riječ ima kapitalnu važnost: stanje zdravlja ljudske ljubavi ključ je slave ili tragedije povijesti. To je tema punine života ili životnoga neuspjeha.

Nemamo drugoga problema osim ljubavi.

I nemamo drugoga rješenja osim ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Ozdravljenje duše”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.