Ludwig van Beethoven rođen je u prosincu 1770. godine, vjerojatno 16. prosinca, budući da je kršten 17. prosinca, a u to je vrijeme u Katoličkoj Crkvi bilo uobičajeno krstiti novorođenče unutar 24 sata od rođenja. Beethovena mnogi smatraju jednim od najboljih skladatelja klasične glazbe, i njegova su djela velikom broju ljudi odmah prepoznatljiva. S Beethovenovom glazbom sam se prvi put susreo kao dijete, i to zahvaljujući mojoj majci, koja je povremeno znala svirati njegove skladbe za glasovir, pogotovo „Mjesečevu sonatu”, i gledajući film „Najduži dan”, u kojemu su upotrijebljena četiri prva takta „Pete simfonije”. Ta je glazba odzvanjala u mojim dječačkim ušima.

Dok sam studirao, za vrijeme učenja i pisanja često bih slušao umirujuću instrumentalnu glazbu kako potiho svira u pozadini. Kada sam na sveučilištu Yale studirao teologiju i biblijske studije, počeo sam ići na svetu misu u župu svete Marije, u crkvu u kojoj su osnovani Kolumbovi vitezovi, jer su imali scholu cantorum (pjevački zbor na tradicionalnoj latinskoj misi, op. prev.), orguljaša, i izvodili su responzorijalne psalme na latinskome. U isto sam vrijeme počeo temeljitije proučavati glazbene spise sir Rogera Scrutona, kojega sam počeo slušati i čitati još na preddiplomskome studiju, što me je pak potaknulo da odem u Englesku i učim s njime nedugo prije njegove smrti, uz grandioznu iluziju da ću napisati nešto o glazbi Franza Schuberta, koju sam veoma zavolio.

Kada se osvrnem na to, dugi put do ljubavi prema glazbi zasigurno je započeo s Beethovenom. Još se mogu posve precizno prisjetiti Beethovenovih umirujućih i lijepih melodija kako se izvijaju s našega skromnoga i ne najbolje ugođenoga kućnoga glasovira. Ipak, u onih nekoliko Beethovenovih skladbi u našim glasovirskim partiturama bilo je određene mirnoće.

Kršćanstvo, pogotovo katoličanstvo, već jako dugo smatra da je ljepota jedan od puteva k Bogu. Budući da je Bog Ljubav, ljepota je također put k Ljubavi. A mi zapravo i počinjemo voljeti ljepotu onda kada je ona i zapravo – lijepa. Beethovena su za života podupirali crkveni dostojanstvenici, naročito nadvojvoda Rudolf Austrijski, koji je kasnije postao kardinalom-nadbiskupom Olomouca. Dva su muškarca započela trajno prijateljstvo još od vremena kada je Beethoven Rudolfa kao dječaka podučavao sviranju glasovira, a kada je odrastao, Rudolf je uzvratio ljubav Beethovenu tako što je postao pokroviteljem njegova rada. (Ne zaboravimo – nije bilo tako davno da su skladatelji, glazbenici i umjetnici svih vrsta morali pronalaziti pokrovitelje – mecene, kako bi mogli nastaviti sa svojim radom.)

Mislim da je dodir Providnosti to što se Beethoven rodio za vrijeme došašća. Došašće je za kršćane najdojmljivije vrijeme u godini, jer se u njemu obilježava najdojmljiviji događaj u ljudskoj povijesti: Bog dolazi kako bi prebivao s čovječanstvom, kako bi nas ljubio, i kako bi trpio s nama u našemu ljudskome stanju (a Božić bi nas trebao podsjećati i na Kristov budući drugi dolazak). Poganskim je filozofima ta predodžba – naravno – bila smiješna. Ne samo da je rušila načelo božanske nedodirljivosti, nego je bilo uvrjedljivo i samo natuknuti da bi se uzvišeni bog filozofske teorije spustio tako nisko da bi ga se doticalo propadanje tijela i divlja patologija ljudskih osjećaja. Židovima se, a kasnije i muslimanima, predodžba uzvišenoga Boga kako dolazi prebivati na zemlji u ljudskome obliku činila nečim odvratnim, i proturječnim Božjoj prirodi.

Kritika kršćanskoga nauka o utjelovljenju naglašava nešto očito o drugim teologijama – problem ljubavi. Naravno da je utjelovljenje jedan od najviših trenutaka kristologije i teologije, jer je to trenutak kada je sam Ljubav ušla u kozmos i prebivala među ljudima kako bi nam pokazala put ljubavi, dobrote i pomirenja. Božji dolazak da prebiva u ljudskome tijelu, da na sebe uzme oblik sluge, i da sebe ponizi u smrti – kako kaže sveti Pavao – jest skandalozan. Skandalozan je jer nam pokazuje totalnost Božje ljubavi prema nama.

Beethoven je postao – barem za mene – kanal ljubavi, jer se slušajući Beethovena uvijek prisjetim svoje majke, svoje obitelji, i dragih uspomena odrastanja kao dijete okruženo obitelji prepunom ljubavi, a koja je zahtijevala ljubav i izvrsnost u svemu. Nije se tražilo ništa manje od ljubavi, jer ljubav zahtijeva da damo najbolje od sebe.

Sekularistima, koji su nametnuli svoj monopol na kulturu, sada je moderno optuživati tradicionalnu visoku kulturu da je puna bjelačkoga supremacizma. Zato sada mnogi svjetovni proučavatelji Beethovena nastoje raskinuti povezanost između Beethovenova rada i katoličanstva. Kako tužno. Stvarnost je to da je kršćanstvo dirnulo Beethovenovo srce i um, što znači da se uklanjanjem kršćanskoga duha ljubavi i radosti iz Beethovena niječe priroda skladateljeva opusa.

„Odu radosti”, uklopljenu u Beethovenovu Devetu simfoniju, napisao je izraziti romantičar i ljubitelj helenizma Friedrich Schiller. No glazba koja pokreće „Odu radosti” spaja elizejski paganizam germanske ljubavi prema helenizmu s kršćanskim duhom čudesne radosti, i zato u sebi, zahvaljujući svojoj ljepoti i usmjerenosti prema raju, ima univerzalan kršćanski duh, koji nas upućuje na čudesne stvari koje nas čekaju u raju.

Radost i solidarnost što proizlaze iz Beethovenove Devete simfonije prisutne su zbog skladateljeva katoličanstva, a ne zbog Schillerove ljubavi prema helenizmu. Na kraju krajeva, Beethoven je čak revidirao početak kako bi naglasio važnost radosti u solidarnosti – a radost je istinski i jedinstveno kršćanska, a zadovoljstvo je istinski i jedinstveno nešto grčko. U grčkim filozofijama radosti nema – Helenima je ona kamen spoticanja. Oni koji žele iz glazbe – naročito iz Beethovenove – odstraniti njezino transcendentalno srce, to čine upravo zato što žele ukloniti katoličanstvo, koje je od presudne važnosti za Beethovena i njegova glazbena djela.

Beethoven je čitavoga svojega života bio okružen katoličanstvom. Kršten je u „jednu, svetu, katoličku i apostolsku vjeru”. Njegova je majka, po svemu sudeći, bila veoma pobožna. Beethovena su okruživali svećenici, pomagali su mu kada je počeo gubiti sluh, i velikodušno su podupirali njegov rad. Svećenici su osjećali magnet božanskoga u Beethovenu, a skladatelj je ljubav prema njima izrazio u svojim djelima i njihovim posvetama.

„Krist na Maslinskoj gori”, „Misa u C-duru”, i „Missa Solemnis” redom otkrivaju duh katoličanstva u Beethovenu. Glazbeni stavci i tekstovi Beethovenovih izrazitije katoličkih i religioznih skladbi otkrivaju čovjeka koji je vjerovao u Kristovu agoniju i trpljenje (kao u „Kristu na Maslinskoj gori”), Njegovu smrt, uskrsnuće, i nadu u njemu (kao u „Misi u C-duru”), i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji (u zazivanju Marije u „Missi Solemnis”). To ne smijemo racionalistički objašnjavati kao puko podilaženje njegovim pokroviteljima i još religioznome austrijsko-njemačkome društvu, kako je to postalo modernim tijekom posljednjega stoljeća proučavanja Beethovena.

Čak i Beethovenova nereligiozna djela pokazuju tragove veoma dubokoga duhovnoga osjećaja. „Fidelio”, Beethovenova jedina opera, sadržava i slavni „Zbor zatvorenika”. Ateisti, deisti i drugi nekršćani toga vremena nisu se ni najmanje zanimali za „najmanje među ljudima”, kako su to činili kršćani. Težnja za slobodom i dostojanstvom ne provlači se banalnim prosvjetiteljskim teorijama, nego se može naći u dubokoj teološkoj stvarnosti imago Dei (slike Božje). Ne zaboravimo riječi koje prate ovu dirljivu pjesmu zatvorenika: „O, kakva radost, na slobodi… Svom ćemo se svojom vjerom pouzdati u pomoć Božju! Nada potiho šapće u moje uši!” U zboru će oni koji imaju uši da čuju odmah prepoznati biblijske aluzije koje zatvorenike potiču na pjesmu. Samo oni koji su namjerno gluhi ne mogu uočiti duh kršćanstva u Beethovenovim djelima. Beethoven je možda bio gluh, ali uvijek je čuo glas Božji.

Usto, Beethovenova pisma i svjedočanstva ukazuju nam na duboko religioznoga i duhovno svjesnoga skladatelja. Mi smo možda donekle sramežljivi što se tiče njegovih vjerskih uvjerenja kada ga se usporedi s Bachom ili Mozartom, ali Beethovenova pisma i spisi doista izražavaju njegove religiozne osjećaje. Njegova “Oporuka iz Heiligenstadta” prepuna je najdubljih katoličkih osjećaja: „Svemogući Bože, Ti vidiš u najveće dubine moje duše i mojega srca, i znaš da je ono ispunjeno ljubavlju prema čovječanstvu i željom da činim dobro.” U pismu nadvojvodi Rudolfu Beethoven je predivno napisao: „Ne postoji ništa uzvišenije od pristupanja Bogu”. To nisu riječi dvoličnoga varalice, nego iskrenoga katolika, predanoga svojoj vjeri.

Ljepota Beethovena također nam pokazuje na nešto onkraj čovjeka poznatoga kao Beethoven. Put ljepote jest put do Boga, i nije bilo ničega ljepšega – kako su crkveni oci često pisali – od toga što je Bog došao u liku maloga djeteta, a zatim odrasla muškarca, kako bi nam donio spasenje. Zato što Beethoven može biti – i jest – put k Bogu, neprijatelji Božji na svaki način na koji to mogu bjesomučno pokušavaju uništiti taj put.

Ako će ljepota spasiti svijet, mora se spoznati da će ljubav spasiti svijet, jer u ljepoti pronalazimo ljubav. Pronalazeći ljepotu i ljubav koja njome upravlja, uvijek smo usmjereni ka Kristu, koji je došao u naš život i naučio nas kako ljubiti. Sveti Augustin rekao je da mi često po prvi put spoznamo Boga (koji je Ljubav) po ljubavi drugih, i po ljubavi koju nam drugi pokazuju.

Svakoga puta kada čujem Beethovenovu glazbu, duh Božića dotakne moje srce. Budući da je Beethoven povezan s ljubavlju, Beethoven je povezan i s Kristom. Tijekom došašća kršćani po cijelome svijetu prisjećaju se kako je velika oporuka Ljubavi postala tijelom. Beethoven nam i dalje pokazuje tu stvarnost, i mene osobno uvijek podsjeća na ljubav koja je krasila moj vlastiti život. Slušajući njegovu glazbu i duboki duh solidarnosti, radosti i ljepote što zrače iz njegove katoličke duše, prisjetim se ne samo dobrih stvari koje nas čekaju na nebu, nego i ljubavi koju je majka imala (a i dalje je ima) za svojega sina.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.