Video poruka koju je papa Benedikt XVI. poslao sudionicima XX. svjetskog dana mladih održanog u Kölnu 2005. bila je, između ostalog, jedinstvena prilika za ponovno otkrivanje Beethovenove ‘Misse Solemnis’ koju on sam naziva svojim najznačajnijim djelom. Unatoč tome, taj Papin govor prošao je nezapažen od strane publike ali, što je još i važnije, i od strane stručnjaka, bilo vjernika ili ateista.

Taj propust je još i značajniji utoliko što Papa progovara ne samo s vjerskog i općeljudskog stajališta, već i kao glazbenik (pijanist) te kao izniman poznavatelj povijesti glazbe, ulazeći tako u samu bit teme.

Već se ranije Papa bio okušao u promišljanju o glazbi. U knjižici “Ljepota i Crkva” papa Ratzinger se ganutljivim tonom prisjeća: “Bachov koncert pod vodstvom Bernsteina u Münchenu nakon preranog odlaska Karla Richtera (njemačkog direktora orkestra poznatog po izvedbama skladbi iz Bachovog opusa) ostaje za mene nezaboravno iskustvo. Sjedio sam pokraj evangeličkog biskupa Hanselmanna. U trenutku kad je zadnja nota jedne od slavnih Kantata skladanih u crkvi sv. Tome u Leipzigu trijumfalno iščeznula, pogledi su nam se prirodno susreli te smo isto tako prirodno oboje ustvrdili: “Tko je ovo čuo, zna da je vjera istinita”.

Iz te glazbe izvirala je neodoljiva snaga i nije bilo moguće ne ustvrditi, ne više pukom dedukcijom, kako nije mogla nastati ni iz čega, već snagom Istine koja se uprisutnjuje u sadašnji trenutak zahvaljujući skladateljevom nadahnuću.

U video poruci Papa govori: “Radi se o skladbi koja svjedoči o dubokoj vjeri. Beethoven je, kao nesiguran čovjek u jednom prijelaznom povijesnom razdoblju, osjetio potrebu za skladanjem djela koje će biti izraz njegovog duha i odnosa s Bogom. I to nakon što je već bila poznata ‘Misa u C duru’ kojom je Beethoven istražio sve mogućnosti liturgije. ‘Missa Solemnis’ stoga više nije liturgijska glazba. U njoj je subjekt stavljen u prvi plan, i u svoj svojoj strastvenosti svjedoči o vremenu u kojem živi. I vjeru ne treba više uzimati zdravo za gotovo, dok su molitve poput kakvih stepenica kojima se čovječanstvo uspinje Bogu obnavljajući, u tom hodu, radost u Gospodinu. Izražavaju osobni odnos s Bogom, patnju prikazanu Gospodinu. Zbog tog je razloga ‘Missa Solemnis’ potresno svjedočanstvo one vjere koja je uvijek u potrazi, koja se drži čvrsto za Gospodina i koja ga je kroz stoljeća otkrivala upravo putem molitve. ‘Missa Solemnis’, jedinstvena u svojoj veličanstvenosti, pripada svijetu kršćanske vjere te je molitva u najdubljem smislu riječi. Vodi nas molitvi, odnosno vodi nas k Bogu. ”

‘Missa Solemnis’ nastala je na zahtjev, i to prilikom obavijesti o ustoličenju nadvojvode Rudolfa u nadbiskupiji u Olmutzu, koje se imalo zbiti 9. ožujka 1820. Bila je zima 1818. i Beethoven je imao godinu i pol dana za dovršenje skladbe. No odmah se dalo uvidjeti kako neće moći računati na prirodnu lakoću stvaranja koja je krasila primjerice Haydna.

Previše problema remetilo je njegovu stvaralačku savjest te se nije želio upuštati u korištenje odveć fosiliziranih pravila takozvanog “crkvenog stila” koji je predstavljao siguran izbor za svakog ozbiljnog i cijenjenog poznavatelja glazbe.

Želja mu je bila stvoriti nešto novo crpeći ideje iz velikih oblika iz prošlosti koje su njegovi suvremenici iščitavali isključivo u konzervativnom i sve u svemu ideološkom ključu (vidi E.T.A. Hoffmann, ‘Antička i suvremena crkvena glazba’, 1814., u kojoj autor tvrdi kako samo Palestrina i polifonija a cappella predstavljaju ideale prave crkvene glazbe).

U svom nastojanju da stvori nešto neviđeno želio je biti u doticaju s tradicijom antičkih polifonista te je proučavao ljestvice korištene u crkvenoj glazbi. Prije no što je završio skladati ‘Kyrie’ tako piše: “Za stvaranje prave crkvene glazbe valja proučiti korske skladbe monaha, stvoriti isječke te strofe i koristiti se najboljom prozodijom ikad viđenom u kršćanskom psalmu i himnu”.

Radilo se dakle o mukotrpnom poslu u kojemu mu se pridružio i njegov učenik Czerny, a koji je imao za cilj ni više ni manje nego iz tradicije stvoriti nešto novo. U tom je smislu Beethoven istinski preteča skladatelja XX. stoljeća, poput Stravinskog.

Rezultat toga je jedan “Beethoven bez presedana” (parafrazirajući naslov jedne izložbe o Beethovenu u Riminiju) koji je do temelja uzdrmao filozofiju i sociologiju glazbe, s Adornom kao predstavnikom. Nije to više bio “uobičajeni” Beethoven koji je znao elaborirati teme kao malo tko, nego je melodijske motive dao prožimati instrumentalnim linijama da bi iz te cjeline na neviđeni način dolazili do izražaja ljupki detalji. Kako bi rekao don Giussani “cjelina je konkretna, detalj je apstraktan” i samo gledajući cjelinu detalj dobiva svoj smisao postojanja.

Kao kada gledamo slike, trebamo ih gledati s odgovarajuće udaljenosti, jer ako smo preblizu oko postaje slijepo, citirajući još don Giussanija. Tako možemo zamisliti i ‘Missu Solemnis’, kao ogromnu fresku pred kojom valja učiniti par koraka unutrag i tada se zagledati u sveukupnu kompoziciju. Ili kao “arhitektonski kompleks sačinjen od raznih elemenata – prozora, rozeta, stupova, lukova – koji se, iako zasebni, stapaju i vežu u jednu cjelinu” (G. Carli Ballola).

Neki od dijelova su nezaboravni. Prvi među svima ‘Credo’, kojeg je Beethoven kanio predstaviti orkestralnim fanfarama pomoću “timpana, truba i trombona”. Podsjeća na zapovjednički čin, a njegove četiri note su poput stupova na kardinalnim točkama tonaliteta, dok se drugdje ocrtavaju na podlozi “sekundarnih ideja” poput zastave koja se vijori u gužvi. Zatim ‘Sanctus’ sa svojim izrazito svečanim i tajanstvenim adagio uvodom, kojim Beethoven kao da želi svima obznaniti porijeklo termina “sanctus”, segregiran, odvojen, tajanstveno “izabran”: nema stoga mjesta za jake zvukove truba i orkestra. Radi se o čistom ispreplitanju fraza solista koji podsjeća na flamansku polifoniju iz XV. stoljeća.

I što reći o ‘Benedictusu’ čija melodija cvate iz jedne violinom solirane sol (najljepši orkestralni solo violine uopće), a zatim praćena flautama i klarinetima, koja prethodi onim “beskrajnim melodijama” koje ćemo naći kasnije u ‘Kvartetima’. Tu je i ‘Dona nobis pacem’ pokraj kojeg je Beethoven ostavio znakovitu bilješku “za nutarnji i vanjski mir”, kao da je time htio pretvoriti liturgijsku riječ u vapaj upravljen Bogu, u molitvu. Nešto slično kao što je to učinio i Haydn u svojoj ‘Missi in tempore belli’, s time da kod Beethovena taj vapaj zahvaća čovjeka u potpunosti i postaje “clamor mentis intimae” kako je govorio Jacopone da Todi u djelu ‘Jesu dulcis memoria’.

Čak je i Adorno, kojem je vlastiti racionalistički duh priječio uvidjeti veličinu ovog djela, svjedočio o “nečemu potresnom” u njemu.

Beethovenu su trebale pune četiri godine za dovršenje ovog djela (1822.), a ne godina dana kako je nalagao raniji dogovor. Premijera je izvedena u Sankt-Peterburgu 18. travnja 1824. na zahtjev princa Nikolausa Galitzina, čije se ime veže uz ‘Kvartete’ koje je Beethoven počeo pisati 1822. No tek 29. lipnja 1830., nakon djelomične izvedbe 7. svibnja 1824. u Beču kada su izostavljeni ‘Gloria’ i ‘Sanctus-Benedictus’, nailazimo na prvu cjelovitu izvedbu u tadašnjoj Monarhiji. I to zahvaljujući dobroj volji i hrabrosti jednog učitelja, Johanna Vincenza Richtera, pod čijim je vodstvom izvedena u malom gradiću Warnsdorfu, jugoistočno od Dresdena. Gasparo Spuntini išao je i korak dalje odlučivši se izvesti ‘Kyrie’, ‘Gloriju’ iz ‘Misse Solemnis’ te ‘Credo’ iz Bachove ‘Mise u h molu’ (kojeg spominje i papa Benedikt XVI.) na zajedničkom koncertu, održanom u Berlinu 1838. Time je proročki spario dva remek-djela glazbe.

Novitet kojeg je Beethoven uveo u ‘Missi Solemnis’ nalikuje na ono što je Mozart učinio u svojem ‘Requiemu’, u kojem nije više jednostavno obogaćivao tekst slijedom nota već je, prepoznavši sebe u njemu, uspio oblikovati riječ u zvuk i obratno, ostavljajući dojam da je on sam taj koji progovara iz teksta. I Beethoven je prekršio uobičajena pravila stvaranja, te riječ i zvuk poslao u nove dubine stvaralaštva iz kojih su se vratile s vapajem upravljenim Bogu. Stoga ne treba čuditi da se jedini odmak od liturgijskog teksta kojeg si Beethoven dopušta nalazi baš uz riječi “miserere nobis” u njegovoj ‘Gloriji’: “O miserere nobis”! Usudio se dodati jedno jedino slovo, baš poput djeteta koje plače pred majkom i vapi za oprostom. S kakvom bi onda razdraganošću i kakvim uzdahom, da se izrazimo poput Dantea, trebali popratiti ulazak tenora baš kod ovih riječi.

‘Missa Solemnis’ bila je izvedena na Beethovenfestu 1845. povodom inauguracije spomenika posvećenog Beethovenu u Bonnu, uz počasne goste pruskog kralja Fridrika Vilima IV. te kraljicu Viktoriju. Partitura je na kraju i zazidana, uz ‘Devetu simfoniju’, u podnožju kipa. Predugo je, čini se, ostala zaboravljena u tom komadu kamena. Možda je došlo vrijeme da joj se pruži nova prilika.

“Moje najkompletnije djelo” tvrdio je Beethoven o svojoj ‘Missi Solemnis’. Bio je u pravu.

Giovanni Fornasieri | diesse.org

Prijevod: Jasmina Marijanović | Bitno.net

Poslušajte ovu veličanstvenu Misu!