TRAGIČNA, ALI POMIRENA LJUBAV

Franz Schubert – uz bok Mozartu, Beethovenu i Bachu

Iskustvo gubitka daruju nam dva Schubertova ciklusa pjesama – Winterreise i Die schöne Müllerin – s njihovim sakralnim karakterom. Ova djela ne možete slušati u bilo kojem raspoloženju. Prostor koji ona određuju jest religiozni prostor, prostor čistih Bogojavljenja.

Foto: www.stocksnap.io, Franz Schubert

Foto: www.stocksnap.io

Franz Schubert odlikovao se u svakom glazbenom obliku, pišući gudačke kvartete koji bi se mogli staviti uz bok Haydnu i Mozartu, simfonije koje se mogu staviti uz bok Beethovenovim i djela za klavir koja su popločala put Schumannu i Chopinu. Njegov Gudački kvartet u C-duru vjerojatno je najljepši komad komorne glazbe ikad skladan, dok njegovih 600 solo pjesama predstavljaju tok neusiljene melodije bez premca u povijesti glazbe. Umro je 1828. godine u dobi od 31 godine, ostavivši skoro 1000 skladbi od kojih su gotovo sve obilježene njegovim genijem.

BBC-jev Radio 3 proslavio je 215. godišnjicu Schubertove smrti emitirajući njegovu glazbu naredni mjesec, osam dana za redom. Zapravo, 214. ili 216. obljetnica bila bi također dovoljno dobra, jer Schubert je skladatelj kojega bismo trebali slaviti svake godine i svaki dan. S nijednim skladateljem ne možemo se toliko poistovjetiti.

Živimo u užurbanom svijetu. Trčimo prema velikim dostignućima, bježimo od velikih katastrofa. Ništa oko nas ne stoji čvrsto. Tražimo odmor, ali rijetko ga nalazimo. Izgubili smo doticaj s onim vrijednim, što je zajedljiv osjećaj bivanja. I to je ono čega kod Schuberta ima u izobilju. On je pjesnik doma i gubitka doma. Nema ničeg neprirodnog u njegovim pjesmama: sve teče spontano od situacije koju je prizvao pjesnik, i kao što život u svoj svojoj raznovrsnosti dobiva oblik u njegovim neusporedivim melodijama, tako i smrt vreba u njegovim promjenama harmonija i asimetričnim oblicima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Schubertova najveća djela napisana su u sjeni smrti koja je prisutna u njima više nego u djelima drugih skladatelja, izuzev možda Mahlera. U prvom stavku Nedovršene simfonije, na primjer, ili na početku Gudačkog kvarteta u G-duru, tjera nas zuriti u prazno i to na način koji nije ni morbidan niti očajnički, nego neobično obogaćujući, nagovarajući nas da cijenimo trenutak, ne usprkos, nego upravo zbog njegove nepostojanosti.

Suočen sa smrću, Schubert može prizvati najslađe radosti, kao u dirljivom zadnjem stavku njegove posljednje sonate ili u prvom stavku Gudačkog kvarteta u C-duru. Njegova vizija je jasna, neobmanuta i zastrašujuća; on i dalje ugrabljuje ljubav i radost iz praznine koja čeka spremna da ih proguta, a rezultat je životno potvrđujući više nego ijedna druga glazba koju poznajem. Iskustvo gubitka daruje nam dva Schubertova ciklusa pjesama – Winterreise i Die schöne Müllerin – s njihovim sakralnim karakterom. Ova djela ne možete slušati u bilo kojem raspoloženju. Prostor koji ona određuju jest religiozni prostor, prostor čistih Bogojavljenja. Također, daju primjer Schubertovih izvanrednih vještina s riječima. Nijedan skladatelj nije uredio takav melodijski tijek kao Schubert, ali čini se da melodija proizlazi iz riječi, kao da pjesma izdiše u obliku glazbe. Kakva god da je materija – o neuzvraćenoj ljubavi, likujuća, smjerna, nostalgična, bijesna, herojska, očajnička, religiozna, erotska, kroz paletu ljudskih osjećaja – schubertovska melodija zahvaća ju onakvu kakva ona uistinu jest, oslobođena sentimentalnosti i pretjerivanja, s jednostavnosti i neposrednosti koje nas uzdižu u drugi i čišći svijet.

Kada sam se prvi put susreo s ozbiljnom glazbom kao tinejdžer, bilo je uobičajeno odrediti Bacha, Mozarta i Beethovena kao neosporene majstore. Schubert bi se ponekad spomenuo uz Haydna, Mendelssohna, Schumanna i Brahmsa, kao da svi pripadaju drugom rangu, ali smatralo bi se herezom staviti Schuberta iza ove velike trojke. Poslije sam shvatio da je Schubert ravnopravan Mozartu u melodiji, Beethovenu u glazbenoj formi, i Bachu u prozračnoj muzikalnosti. Njegova sposobnost spajanja melodijskog i harmonijskog reda u istom stavku te obogaćivanja istog stavka besprijekornim oblikom vidljiva je od njegovih najranijih djela.

Ambijent Gretchenina naricanja iz Goetheova Fausta već izlaže svečano savršenstvo koje će biti pečat njegova daljnjeg skladanja. Ovo savršeno remek-djelo, koje je Schubert napisao dok je imao jedva 17 godina, sa svojom nezaboravnom kolovratnom pratnjom i neprekinutom melodijom koja ide do disonantnog vrhunca, dok se Gretchen prisjeća poljupca njena zavodnika, ne samo da prikazuje Schubertovo majstorstvo dramatične gestikulacije. Harmonični stavak donosi ritam, dramu i naraciju u jedan zaključak, kao da je sve troje bilo sadržano u slijedu akorda, čekajući da se rastegne u tanku melodijsku mrežu. Schubertova sposobnost zadržavanja neprekinute melodijske linije modulirajući iz takta u takt nije glazbenikov trik, nego znak njegove potpune kontrole nad građom.

Naravno, uzima si slobode. Ne poštuje pravila sonatnog oblika. Hitro modulira između dura i mola, kao na početku Kvarteta u G-duru. Može čak napisati čitav stavak u krivom tonalitetu, kao na primjer Quartettsatz u C-molu (stavak iz jednog od njegovih mnogih nedovršenih djela), koji prelazi u Des-dur i ostaje tako ili otprilike tako, prezirući hladnije mjesto odakle je došao. Ali ništa od toga nije varanje: uvijek postoji svrha u Schubertovim inovacijama, i one uvijek povećavaju dramatičnu snagu i emotivnu silinu cjeline.

Ako bih trebao odrediti karakterističnu emociju koja prožima Schubertovu glazbu, rekao bih da je to tragična, ali pomirena ljubav: ljubav ne samo za ljude u svim svojim neprilikama nego također ljubav prema glazbi i ljubav posebno prema onoj glazbi koju mu je donijela njegova muza. Nitko nije skladao varijacije kao Schubert – varijacije na vlastite melodije u kojima daje put k divljenju njihovu pronalasku, i drži ih na svjetlosti kako bi se nazirala slojevitost važnosti među njima.

Većina muzikalnih ljudi upoznata je s varijacijama na Pastrvu sadržanima u kvintetu koji je nazvan po njima, kao i s neusporedivim varijacijama na Smrt i djevojku, u istoimenom gudačkom kvartetu. Manje njih poznaje varijacije na Sei mir gegrüßs sadržane unutar kasne Fantazije za violinu i klavir – otegnute i pronicljive meditacije na jednu od Schubertovih najdirljivijih melodija. Ali vjerojatno u ovom djelu Schubert najizravnije otkriva izvor svoje inspiracije: to je njegova sposobnost da zamisli u glazbi odsutnu ljubavnicu koja se nikad nije pojavila u stvarnosti. Kada razmišljam o Schubertovoj smrti i žalim što nije doživio Mozartovu dob, razmišljam o ljubavi za kojom je žudio, a nikad ju nije zadobio, i ponovno se divim glazbenoj ostavštini koja sadrži više utjehe našoj usamljenosti nego ijedan drugi ljudski izum.

Uživajte u Schubertovu Gudačkom kvartetu u C-duru

Roger Scruton | CERC

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. ožujka 2016.

Možda vam se svidi