Znamo sve o odanom luteranizmu Bacha koji je pisao svoju glazbu “na slavu Boga i okrjepljenje duše”; a Mozart je bio praktični katolik, kako to razjašnjavaju njegova pisma. Beethoven, naprotiv, bio je šutljiv u izražavaju svojih religijskih uvjerenja. Često je portretiran kao dijete sekularno-humanističkog prosvjetiteljstva – kao slobodnomisleći individualist čija su vjerovanja bila deistička u prirodi i koji je imao malu potrebu za crkvom ili vjeroispovijesti. A ipak, Beethoven je bio kršten i odgajan kao katolik u rajnskoj katoličkoj obitelji koja je emigrirala iz Flandrije dvije generacije ranije. Koje točno veze je ovaj glazbeni div – skladatelj jedne od najvećih katoličkih misa svih vremena – imao s katolicizmom, vjerom svog rođenja?

Beethovenova pisma i bilježnice daju svjedočanstvo njegovoj jakoj vjeri u osobnoga Boga. Jedna od njegovih najdražih knjiga bila je djelo luteranskog pastora nazvana Razmišljanja o djelima Božjim i njegovoj providnosti u cijeloj prirodi, primjer ranoromantističke ljubavi prema prirodi (često pogrešno prozvano “panteizmom”) koja je ušla u Beethovenova djela kao što je Pastoralna simfonija. Druge Beethovenove izjave o Bogu – posebno one pisane tijekom agonizirajućeg početka njegove gluhoće – naglašavaju njegovu blizinu i njegovo razumijevanje patnje, na jeziku koji često podsjeća na psalme. Krist je prikazan kao pateći bližnji (ako ne kao Božji Sin). Beethoven je također često pisao religiozne posvete i naslove na svojim kompozicijama: “Zahvalne hvale Svemogućemu nakon oluje”, “Sveta pjesma zahvaljivanja oporavljenog Božanstvu”.

Beethovenova je majka bila opisivana kao pobožna, i skladatelj je započeo svoj glazbeni život u dobi od deset godina svirajući orgulje na ranojutarnjim misama u Bonnu. Moralno, Beethoven je bio vrlo čestit, čak i “puritanski” prema nekim piscima. Ipak, nije jasno je li odrasli Beethoven redovito išao na misu i je li prakticirao ikakve katoličke pobožnosti (kad je postao staratelj svom nećaku Karlu, gledao je da dječak redovito pristupa sakramentima). Čini se da Beethoven u srednjim godinama razvija zanimanje za hinduizam i druge istočnjačke religije; on u svojim bilježnicama citira njihove religiozne tekstove. Citati naglašavaju transcendentnost i čisti Božji bitak, i, zapravo, nisu daleko od nauka Starog zavjeta.

Vrijedno je spomenuti da je jedan od specijalista kod kojih je Beethoven išao liječiti svoju gluhoću bio katolički svećenik, Otac Weiss, koji je u Beču dobio reputaciju nekakvog čudesnog majstora u radu s gluhima.

Kroz svoju karijeru Beethoven je čeznuo napraviti osobni otisak na polju sakralne glazbe. Iako je istina da neki njegovi zborski komadi (kao što je 9. simfonija) pokazuju deističku religioznost prosvjetiteljstva, također je pisao djela koja čvrsto pripadaju pravoslavnoj kršćanskoj i katoličkoj tradiciji. Prvo je napisao oratorij Krist na maslinskoj gori (1803.), neobičnu među pasionskim skladbama po tome što se usredotočuje na Agoniju u Vrtu umjesto na Raspeće. U ovom djelu, Krist je herojski tenor i psihologija njegove “Agonije” iskorištena je i u tekstu i u glazbi. 1807. napisao je zračeću Misu u C-duru, djelo utjehe i nade. Oratorij koji je trebao uslijediti, Trijumf Križa, nažalost nije došao do ostvarenja, iako je to Beethoven obećavao godinama. Ni Krist ni Misa danas se baš ne izvode često – šteta, jer su oba dobra djela koja dokumentiraju Beethovenovo trajuće traganje za svojstvenim sakralnim stilom.

Traganje je završeno 1824. s djelom Missa Solemnis (Svečana misa), koju je Beethoven nazvao “krunom svog životnog rada”. Napisana je za slavlje postavljanja za nadbiskupa jednog Beethovenova pokrovitelja i bliskog prijatelja, nadvojvode Rudolfa Austrijskog. U pripremi za pisanje, Beethoven je iznenada postao zainteresiran za staru religijsku glazbu, proučavao je Palestrinu, crkvene moduse i liturgijske glazbene studije od prije nekoliko stoljeća. Također je proučavao latinski tekst mise kako bi stvorio glazbu koja bi mogla približno izraziti srž riječi. Beethoven je pokušavao uspostaviti vezu s prošlošću: “U starocrkvenim modusima odanost je božanska… i neka mi Bog dopusti izraziti je jednom.” Rezultat je misa prožeta katoličkom tradicijom, bogata glazbeno-religijskim simbolizmom i referencama na oblik samog obreda. Navest ću samo nekoliko primjera: lepršavi zvuk flaute koji podsjeća na zov ptica predstavlja Duha Svetog, a lebdeći zvuk violine nagovješćuje Kristovu prisutnost na Euharistijskom stolu.

Missa predstavlja primjer Beethovenova “kasnog stila”. Njegove gigantske dimenzije – u smislu duljine, težine i veličine žestine nastupa – isključuju stvarnu liturgijsku upotrebu; kao i Misa u C-duru, namijenjena je za koncertnu dvoranu radije nego za crkvu. Sada potpuno gluh, Beethoven je čuo svoju glazbu samo u svojoj glavi, i ono što je čuo često je bilo mistično, kozmičko, pomičući granice – glazbu koja zvuči drevno i moderno u isto vrijeme. Missa Solemnis jedna je od najvećih katoličkih misa i jedna od najsnažnijih religijskih kompozicija svih vremena, na razini s Bachovom Misom u b-molu i onim najboljim Haydna i Mozarta.

Beethoven je planirao napisati još jednu misu nakon Misse Solemnis, ali nije. U ožujku 1827., izmučen mnogim bolestima, ležao je na času smrti. Na prijedlog svoga liječnika, Beethoven je pristao primiti posljednju pomast od svećenika; nakon toga, skladatelj je uzviknuo: “Zahvaljujem Vam, duhovni gospodine! Donijeli ste mi utjehu!” To što je svećenik dopustio katolički pokop i veliku sprovodnu misu za Beethovena moglo bi značiti da je smatrao da je Beethoven umro kao vjernik.

Ali je li, zaista? Je li Beethoven umro u jedinstvu s Crkvom? Ne možemo znati za sigurno, ali postoje naznake da je Beethoven, iako čvrsto predan “prosvijećenim” vrijednostima, svojevremeno shvatio njihove granice i nastojao prijeći preko njih. Njegovo nasilno poricanje posvete njegove 3. simfonije Napoleonu Bonaparteu 1804. označava razočaranje sekularnim mesijanizmom. A njegova sakralna glazba, posebno Missa Solemnis, posiže unatrag u katoličku prošlost na više načina.

Ipak, neki autori pokušali su “dekatoličiti” Missu Solemnis, kao da Beethoven nije nikako mogao vjerovati u riječi koje je uglazbljivao. Tvrdi se da je napisao djelo na čast nadvojvode Rudolfa; da je čeznuo za samodokazivanjem u posvećenom obliku mise, kao što su učinili mnogi skladatelji prije njega; i da je iskoristio katoličku misu kao klin na koji će objesiti svoja osobna uvjerenja, šireći je u deistički univerzalizam. Autor Jan Swafford upada u ovaj sklop razmišljanja u svom nedavno objavljenom djelu “Beethoven: Muka i trijumf”, unatoč njegovoj briljantnoj analizi Misse. Upućuje nas da “na kraju, Missa Solemnis jest Beethovenova osobna vjera kao individua koja seže prema Bogu, a ne zalaganje vjerovanja i dogmi Svete rimske i apostolske Crkve… On je stvorio misu koja podvezuje doktrine i fizički obred crkve… ali ih okreće u nešto jednako osobno i univerzalno… osoba osobi, bez svećenikâ.” Mogućnost da je Beethovenova Misa točno ono što sama sebe proglašava da jest – izjava vjere u Krista i Crkvu – ili da je Beethoven u pisanju možda posizao za originalnim univerzalizmom katolicizma, nezamisliva je!

S većom percepcijom, Katolička enciklopedija definira Missu kao “moćni zavjet vjere u osobnog Boga od strane jednog od najvećih genija svih vremena, koji ju je skladao usred rastuće sumnje i lebdećeg moralnog i duhovnog raspadanja svoga doba”. Riječ “raspadanje” dobro je izabrana. Za sve svoje pozitivne namjere, prosvjetiteljstvo je pokazalo početak ćuftaste fragmentacije zapadnjačke misli – Bog bez Krista, Krist bez Križa. Missa Solemnis nudi viziju jedinstva u staroj vjeri. Bez obzira je li umro kao katolik – a najmanje jedan autor vjeruje da je “ostao [katolik] cijeli svoj život” – Beethoven je katoličanstvu ostavio jedno od svojih najsnažnijih glazbenih testamenata.

U potpunoj gluhoći svojih posljednjih godina, Beethoven je ovisio o svojim “bilježnicama za razgovore” kako bi komunicirao s drugima. U mnogim slučajevima, samo je jedna strana razgovora preživjela. Jednom prilikom, čini se da je Beethoven raspravljao o Uskrsnuću sa svojim prijateljem Karlom Petersom. Ne znamo koje je pitanje postavio Beethoven, ali Petersov odgovor pokazuje suvremenu krizu vjere i nadu u prevladavanje iste: “Ustat ćeš sa mnom od mrtvih – zato što moraš. Religija ostaje stalna, samo je Čovjek promjenjiv.”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: fra Mario Zrakić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.