Središnja je zgoda filma stogodišnjica rođenja mjesnog pastora i osnivača male i sad već vremešne sljedbe – proslava čiju će skromnost i bogobojaznost ugroziti jedan dobitak na lutriji. Naime, sluškinja Babette Hersant kojoj su sestre, kćeri spomenutog pastora, pružile utočište pred olujom progona Crkve i katolika u Pariškoj komuni*, ponudila je da o vlastitom trošku umjesto skromnim objedom uzvanike počasti ‘pravom francuskom večerom’ koju će sama spremiti.

Film će nas u priču uvesti preko svakodnevice, prikazane gotovo naivnom blagonaklonošću i bez ikakve patetike, ‘sestrica’ Filippe i Martine koje o svom stadu brinu poput ranokršćanske sljedbe… Skromni obroci koje one raznose nemoćnima i bolesnima, jednako su okrepa za dušu kao i za tijelo, podsjećajući nas na običaje kada se tijelo i krv Kristova nosili onima koji nisu mogli prisustvovati euharistijskom slavlju. Film nas uvodi i u dane mladosti ‘sestrica’ kojima zbog njihove pristalosti nije nedostajalo udvarača, ali iz kojih se nije rodilo ništa što bi u kontekstu ‘moderne’ priče i ‘modernih’ svjetonazora bilo vrijedno spomena. A upravo to što nije ‘vrijedno spomena’ tvori okosnicu događaja koji slijede, ali i jednu od razdijeljenih ravnina po kojima se dijeli način na koji možemo promatrati film. Jer u tim romantičnim zgodama, ‘sestrice’ odstupaju od svih danas nam nametnutih normi po kojima se očekuje samoodređivanje, samopotvrđivanje i samoostvarenje žena – one se ne određuju prema muškarcu, ili muškarcima, nego svoj odnos prema njima određuju i usklađuju svojoj naravi i svom pozivu… Tu nalazimo istinski feminizam i samopotvrđivanje žene – kao što su i žene Novoga zavjeta, kao i, ako ćemo suditi po sv. Tekli, prve Crkve, u svojoj vjeri i snazi bile i više nego ravnopravne muškarcima, tako se i protagonistkinje ‘Babettine gozbe’ definiraju vjerom, ljubavlju prema bližnjima i/ili svojom umjetnošću bez posebne potrebe za određivanjem prema nekom određenom muškarcu ili muškom rodu općenito.

Film nas preko Babette uvodi i u jednu alegoriju, iliti prispodobu, o umjetnosti – jer Babette Hersant nije ništa manje nego kulinarska umjetnica, umjetnica koja je u stanju pripraviti gozbu koja će raspametiti i najveće epikurejce, ali sve to zatomljuje i posvećuje se službi ‘sestricama’ i njihovom stadu. Osvojivši dobitak na lutriji, Babette se odlučuje pripraviti gozbu iz naslova filma za ‘sestrice’ i njihovo stado – iako su ti ljudi, sa stanovišta njenog kulinarskog umijeća, tek obični Filistejci. S obiljem duha i prigušenog humora, puteni užitci Babettine gozbe, kojih se asketski pastorovi sljedbenici pribojavaju, ali ih kane (zbog ‘sestrica’) stoički podnijeti, donose duboko religioznu poruku filma. Neki će reći i humanističku poruku, ali mislim i duboko kršćansku poruku – jer kako nas Krist uči da treba uzeti svoj križ i slijediti ga, tako nas svojom jednostavnošću i čovjekoljubljem, isti taj Krist, utjelovljeni Logos, uči da trebamo uživati u darovima kojima nas Otac obasipa – ovdje i sada. I tako u ustima dvanaest (ne možemo ne primijetiti sličnost s Posljednjom večerom) običnih, danskih seljaka juha od kornjače popraćena vrhunskim sherryjem, prestaje biti simbol epikurejstva i postaje, oplemenjena (usprkos površinskim zadjevicama) istinskim zajedništvom, oplemenjujuće čulno iskustvo koje zbližava gotovo poput dijeljenja kruha i vina.

Babettina gozba nam potiho, i bez puno pompoznosti govori o junaštvu i ustrajnosti asketske vjere – ali i o nenadanim i neslućenim darovima kojima smo obasuti. Govori nam o nama samima, kako samo pomireni u sebi i s Bogom možemo naći svoj put – koji u nekom današnjem svijetu može površinski izgledati ‘promašen’ ali nam film lirski prikazuje da se svi izbori na tom putu slažu u naš duhovni put, kako nekad i nenamjerno svojim djelima stvaramo Kraljevstvo nebesko svom bližnjemu; bilo da je to utočište u oluji životnih zbivanja ili ‘običan’ obrok u čijim će putenim užitcima netko ponovno otkriti žar vjere i pastoralnog zajedništva.

Nemojmo se zavaravati – kada Karen Blixen u pastorova usta stavlja riječi učenika kojeg je Isus osobito ljubio (“Dječice, ljubite jedni druge”), ona nam ne daje izbora nego da shvatimo da religioznost poruke ne možemo razdvojiti od istinskog humanizma i potvrđivanja ljudske naravi kroz Isusovu poruku. Jer kako je i učenik kojeg je Isus osobito ljubio svoju poruku obrazložio i utvrdio rekavši “Jer to je zapovijed našeg Gospodina i ispunite li to, ništa više nije potrebno”, tako i mi moramo shvatiti da ljubeći bližnjega ljubimo Onoga na čiju je sliku on, kao i mi, stvoren… I nema lakše, ali ni teže i više zastrašujuće zapovijedi od te! U jednostavnosti ‘Babettine gozbe’, i svakodnevici ‘sestrica’ kojima služi, nema ništa samoočitije od odjeka i utjelovljenja Ivanovih riječi. I od poziva da zaboravimo komplikacije modernog ‘novog doba’ i sebeljublje, da slavimo Gospodina ljubeći bližnjega svoga. I da u susjedu koji nas je prevario za 50 kuna vidimo da nije stvoren ništa manje na sliku Božju nego mi sami – ako to možemo, onda možda jednog dana i shvatimo riječi iz Evanđelja po Luki (Lk 17,21) “Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!” i dužnost nas, kao kršćana i katolika, da to Kraljevstvo djelima i svjedočenjem za života (ovdje i sada!) pripravljamo na Zemlji.

* ali to će vam film samo natuknuti i to će se dati zaključiti samo gledanjem datuma i mjesta događaja – to je samo kulisa događaja… iako tih događaja nema puno u ovom slikopisu, koji umjesto događaja s nježnošću i bez cinizma prikazuje obične ljude u svojoj svakodnevici. Kao što samo pažljivom gledatelju ne će promaknuti kako general čijim je okrvavljenim rukama Babetta jedva umakla isti onaj general iz zgode jednog od uzvanika na gozbi – general koji je je bio toliko zadivljen umijećem glavne kuharice iz restauranta “Café Anglais”…

Tomislav Petričević