DANKO KOVAČEVIĆ O ZNANSTVENO FANTASTIČNOM HITU

‘Putnici’ – ljubavna priča koja postavlja velika pitanja na koje nam odgovore daje vrijeme Božića

Jedna od oznaka dobre umjetnosti, pa tako i one „sedme“, je upravo u tome da upućuje na nešto veće i provocira pitanjima (a da nužno i sama ne daje suvisle odgovore). U tom smislu, Putnici se čine kao dobar primjer umjetničke parafraze drevne Ciceronove: i ona povijest koja se događa u budućnosti može biti učiteljicom života

putnici kršćanstvo

Foto: twincities.com

Dokolica blagdanskog vremena koje ovih dana kušamo u slavlju života prvenstveno kroz (barem donekle, nadamo se) raskošniju liturgiju, radosnije susrete s dragim ljudima i obilatiju trpezu često pruža priliku i za susret s nešto bogatijim kino repertoarom, kako to obično i biva krajem godine. Studeni i prosinac godine koja je na isteku, čini se, žanrovski je obilježen (uz izuzetak, naravno, Grebena spašenih) znanstveno-fantastičnim uspješnicama: nakon jako dobrih (i adventsko-marijanskim simbolizmom neobično prikladno intoniranih) Dolaska i Rogue One – Priče iz Ratova Zvijezda u naša kina stigao je i film Putnici.

Na prvi pogled riječ je o tipičnoj akcijsko-ljubavnoj limunadi dizajniranoj da „ubije“ par sati vremena i „zalije“ par pakovanja kokica. Istovremeno, temama kojih se dotiče kroz jednu (ne)običnu arhetipsku priču o ljubavnom paru kao svojevrsnom „oku“ prave „oluje ideja“ (brainstorming) koja oko njih „bjesni“, film Putnici kao da suptilno baca rukavicu intelektualnog izazova u lice i najvrsnijim psiholozima, moralistima, bioetičarima, biblijskim, teološkim i filozofskim antropolozima.

Jedna od oznaka dobre umjetnosti, pa tako i one „sedme“, je upravo u tome da upućuje na nešto veće i provocira pitanjima (a da nužno i sama ne daje suvisle odgovore). U tom smislu, Putnici se čine kao dobar primjer (znanstveno-fantastične) umjetničke parafraze drevne Ciceronove: i ona povijest (osobna, opća) koja se događa u budućnosti može biti učiteljicom života. Pogotovo ako je sagledamo kao povijest spasenja, kroz prizmu umjetnički najraznovrsnije i najraskošnije knjige zapadne uljudbe, Knjige nad knjigama i njezina meganarativa.

Izdvojili smo ovdje nekoliko od tih svevremenskih, univerzalnih (a istovremeno iznimno aktualnih) tema i pitanja kojima ovaj film „provocira“ (u pozitivnom, kreativnom smislu te riječi), kao svojevrstan božićni i novogodišnji ispit savjesti ovih dana „dokoličare“ (i opet u pozitivnom, kreativnom smislu te riječi) po hrvatskim kinima.

Upozorenje onima koji nisu gledali film, slijede spoileri.

1. Nije dobro da čovjek bude sam – Što s dokolicom? Dokolica može biti dobra stvar. Ona je preduvjet za umjetnost, religiju, filozofiju, znanost… ali što čovjeku sve to koristi ako nema sve to s nekim podijeliti, nekome to darovati? Suvremeni čovjek, čini se, ne može naći ravnotežu kad je u pitanju dokolica. Ili u strci za poslom dokolicu rijetko doživi ili je ima u preobilju (nezaposlenost u krizi ili trajni problem zemalja Trećeg svijeta) do te mjere da je ne zna upotrijebiti kako spada (kriminal, nasilje, konzumerizam), pa je nastoji ispuniti stvarima, čudima suvremene tehnologije, pa i čovjekolikim robotima kao što je android Arthur (Michael Sheen), ali uzalud…

Izoliranost vodi u smrt; ona je, u konačnici, definicija pakla. Protagonist ove filmske priče Jim (Chris Pratt) ubrzo to i sam shvaća (pokušaj samoubojstva). Ne nađe mu se nitko kao što je on (Post 2). Adam je uspavan kako bi dobio družicu; Jim svoju Auroru (Jennifer Lawrence), „zoru“ novog čovječanstva, budi iz sna.

2. Nevolje u raju – griješiti je ljudski, rekoše nekoć i Seneka i sv. Jeronim. Prvotna idila „svemirskih Adama i Eve“ ubrzo je došla k svome kraju kada je čovjek (Jim) odlučio biti kao Bog (Post 3) i manipulirati ljudskim životom; Aurori su se nedugo nakon buđenja iz hibernacije „otvorile oči“ i spoznala je kako joj je buđenjem iz sna Jim zapravo nanio svojevrsnu smrt (odredište na koje putuju udaljeno je 90 ljudskih godina). Nije li ovo bolno iskustvo „smrti“, otvaranja očiju i ranjene golotinje, iskustvo manipulacije, neiskrenosti, laži, instrumentalizacije i narušavanja dostojanstva ljudske osobe stvarnost svih ljubavnih parova otkad je svijeta i vijeka? Odakle dolazi to zlo? Biblijski narativ prvotni impuls toj stvarnosti locira izvan čovjeka (pali anđeoski napasnik). Jimov postupak posljedica je impulsa izvana; udara meteoroida. Opravdava li Jima činjenica da je čovjeku nemoguće živjeti život dostojan čovjeka u samoći, izoliranosti? Ključno pitanje, čini nam se, zapravo jest: postoji li neka druga Osoba s kojom je Jim mogao ostvariti svoju relacionalnost a da pritom ne ugrozi nečiji život?

3. Tehnologija – blagoslov i/ili prokletstvo? – Jimova težnja „biti kao Bog“ i manipulacija Aurorinom sudbinom potpomognuta je tehnologijom. Tehnologija sama po sebi nema moralnu vrijednost; tek ljudska upotreba dovodi tehnologiju u kontekst dobra i zla. Koliko danas čovjek podliježe napasti narušavanja ljudskog dostojanstva i manipuliranja ljudskim životima radi ostvarenja svoje (ne)relacionalnosti: umjetna oplodnja, abortus, eutanazija, genetski inženjering?

4. Život je putovanje – Razvoj ljubavne priče Jima i Aurore nužno nam postavlja pitanje: je li važnije odredište ili samo putovanje? Događa li nam se da na životnom putovanju bivamo preopterećeni ciljem toliko da ne znamo uživati u trenutku i zbog tek potencijalno (a često iluzorno) „boljeg sutra“ ne živimo sadašnji trenutak, svjesni da je „svakom danu dosta brige njegove“ (usp. Mt 6). Nije li svetost putovanje, svakodnevno, a ne neki daleki cilj koji se ima dogoditi kao nekakav instant kvazi dar? I još nešto: ne zahtijeva li efikasno putovanje i odbacivanje suvišneprtljage“? Jim i Aurora shvatili su to; kad imaš pokraj sebe voljenu osobu, zar sve druge „potrepštine“ pomalo ne blijede?

Uz naše filmske protagoniste i još otprilike 5000 ljudi opskrbljeni na krilima znanosti putuju svemirskom lađom prema novom svijetu, evocirajući tako poznavateljima biblijskog narativa mnoštvo onih koji se na krilima vjere „ukrcaše“ na Petrovu lađu (usp. Dj 2) i kao klica naroda Božjeg, malo stado putuju ka domovini „koja je na nebesima“ (usp. Fil 3,20). No, je li znanost i čovjekov razum (baština moderne, iluminizma, racionalizma, scijentizma) dovoljan za sigurno i uspješno putovanje?

5. Dio smo nečeg većeg – Može li čovjek preživjeti samo od vlastitog planiranja, plodova zemlje i rada ruku svojih ili je za očuvanje života potrebno i nešto neopipljivo, nedokučivo, nešto više, nešto „odozgor“? Pet tisuća (5000) ljudi na obali Genezareta (usp. Iv 6) odgovorilo je potvrdno prihvativši tu ponudu odozgor iz ruku Sina Čovječjeg u Petrovoj lađi. Isto su spoznali i Jim i Aurora, shvativši da ih sav ljudski razum, pamet, znanost bez nečeg višeg ne mogu dovesti do cilja.

Nije svako zlo za zlo, kaže narod. Činjenica da je Jim Auroru „usmrtio“ probudivši je iz hibernacije (uskrativši joj šansu za život na drugom planetu) dovela ju je do nečeg ljepšeg; izvorni scenarij za film (dio koji nije ekraniziran) predvidio je zaplet u kojem svih 5000 ljudi koji su ostali u hibernaciji pogibaju zbog tehničkih neispravnosti na letjelici. Uostalom, Jim nikada sam ne bi mogao reparirati kvarove na letjelici bez Aurorine pomoći; time su spašeni životi mnogih (5000).

 6. Samo ljubav (čitaj: žrtva) je uistinu vjerodostojna – Ne znamo je li Jim ikad pročitao istoimenu knjigu Hansa Ursa Von Balthasara, ali su sasvim sigurno i on i Aurora spoznali da je to nešto više što čuva život zapravo Ljubav koja je Jima osposobila na žrtvu; neuspjeli čin samoubojstva na početku filma ustupio je svoje mjesto uspješnom činu žrtve za Auroru i ostalih 5000 ljudi na letjelici. Jim se dobrovoljno predao u krajnju izolaciju (bespuće hladnih svemirskih prostranstava) da bi spasio mnoge (usp Iz 53). Taj čin iz ljubavi učinio ga je vjerodostojnim u očima Aurore, a njezino bezuvjetno predanje i oprost početne manipulacije kulminira u njihovim zarukama. Zlobnici će reći da je Aurora tek jedna u nizu žrtava Štokholmskog sindroma; ali i ona na Jimovu ponudu „slobode“ (povratka u hibernaciju u jedinoj za to funkcionalnoj komori) odgovara vjerodostojno, dajući (žrtvujući) za ljubav „sva blaga kuće“ (život na novoj planeti i povratak na Zemlju sa svojom knjigom; usp. Pj 8,1-14). Jer, ljubav zaručnika i zaručnice je najizvrsnija tema za knjigu (pa tako i Aurorinu). Uostalom, ne stoji li na početku (Post) u sredini (Pj) i na kraju (Otk) Knjige nad knjigama priča o ljubavi Zaručnika i Zaručnice?

Intimnost traži dozrijevanje, rast u ljubavi. Traži žrtvu. Koliko današnji čovjek pokušava živjeti intimnost bez dozrijevanja u ljubavi/žrtvi?

Filmski (arhetipski) ljubavni par vratio se tako u zaključnim scenama u svojevrstan rajski vrt. To je doslovno zorno dočarano i raskošnim vrtom koji je izrastao u vrtu, oko središnjeg stabla koji je Jim u prvoj polovici filma za Auroru posadio (stablo života?, usp. Post 3). Filmska naratorica, Aurora, daje naslutiti da su ona i Jim živjeli i doživjeli „happy end“?

Je li taj i takav sretni završetak u rajskom vrtu uistinu moguć bez Vrtlara (usp. Iv, 20)? Rajski vrt bez Vrtlara brzo se pretvori u džunglu korova, u onaj izvorni vrt u kojem se događa grijeh, pad i izgnanje (Post 3), pa i nešto još gore: „vraški život“ (hell of a life, igra riječi u engleskom, koja u žargonu ima pozitivni smisao), riječi koje Jim i Aurora izgovaraju u zaključnim scenama komentirajući (pohvalno) svoje stanje kao da imaju ambivalentnu vrijednost.

Vjerodostojna ljubav uključuje i otvorenost životu. Jesu li Jim i Aurora bili otvoreni životu, spremni na svijet donijeti djecu bez obzira na to kakva ih kruta stvarnost čeka (celibat kao izbor nasuprot sablazni rodoskvrnuća ili grijeh roditelja – prekidanje hibernacije nekog od ostalih putnika) ili su arhetip suvremenog intencionalno besplodnog braka u kojem je opće dobro i šira zajednica (simbolično njih 5000) samo neprimjetna pozadina? Iz filmskog narativa to nam nije poznato. Izvorni scenarij (dio koji nije ekraniziran) je predviđao Jimovo i Aurorino  eksperimentiranje s ljudskom DNA i kreiranje brojne djece iz epruvete. Povratak manipulativnom „igranju“ Boga?

7. Ljudi su gladni velikih priča – Zar bi itko čitao ili pisao knjige (pa i Aurora svoju), gledao ili stvarao filmove, kreirao mitove, prakticirao vjeru, filozofiju ili religiju, bavio se znanošću i umjetnošću da nije tako? Ljudi nekako osjećaju da su i sami dio neke velike priče. Ipak, ako je moderni čovjek prštao od povjerenja u autonomnost ljudskog razuma i beskrajni napredak znanosti i društva općenito, suvremeni francuski filozof Jean Francois Lyotard okarakterizirao je postmoderno razdoblje, dakle, čovjeka današnjice kao onog koji više ne vjeruje u metanarative. Metanarativ se može opisati kao ono što stoji kao osovina iza velikih priča, ono opće univerzalno-esencijalno „kakvim stvari jesu“ a pri tom univerzalno razumski. Postmoderna je vrijeme, smatra Lyotard, u kojem se čovjek više ne zanosi metanarativom beskrajnog napretka, spoznatljivosti svega znanošću ili apsolutnom slobodom čovjeka.

Ipak, čovjek čezne za napretkom, za spoznajom, za slobodom, kako onaj koji je nekoć davno izumio kotač tako i onaj koji svemirskom lađom tek ima putovati na novi planet (možda Mars uskoro?). I dalje od toga… Kako onda pomiriti ovu čežnju i skepsu prema metanarativu? Čini se da je Lyotard rješenje vidio u vjeri postmodernog čovjeka u male narative, male osobne priče (kao što je filmska priča Jima i Aurore), pluralnost naracija i perspektiva. No, parafrazirajući opet Von Balthasara, znači li to nužno da se te autentične mikronaracije naših malih života pod zvijezdama ne mogu simfonično ujediniti u jedan veliki autentični meganarativ? Nije li istina simfonična? Postoji li neka velika priča koja ujedinjuje male ljudske priče?

Slijedeći Lyotardovu misaonu liniju, takvo nešto je moguće pod dvama uvjetima. Prvi je da taj meganarativ ima svoj „metanarativ“ koji nije ljudska umotvorina nego uistinu jest, a drugi je da je kriterij percipiranja njegove istinitosti i njezine univerzalne prepoznatljivost od strane čovjeka svih meridijana i paralela nešto vjerodostojnije od ljudskog razuma. Postoji li tako nešto? Postoji li metanarativ postmodernog čovječanstva? Može li se priča Jima i Aurore i priča svih nas uklopiti u neku Veliku priču koja ulijeva nadu čovjeku, tom zvjezdanom putniku?

Gdje naći odgovore na sva ova pitanja? – Ne treba tražiti dalje od topline naših božićnih domova. Ne mora samo znanstveno fantastični film i njegova umjetnost biti ispit naše savjesti. Ispit naše savjesti može biti i umjetnost rajskog vrt(ić)a nadohvat ruke, umjetnost božićnih jaslica.

Meditirajući nad jaslicama i božićnim blagdanima koji prate Otajstvo Utjelovljenja u liku svetih pastira i sveta Tri mudraca imamo priliku prepoznati one kreativne dokoličare koji su u toj i takvoj dokolici, putem vjere (pastiri) i znanosti (mudraci) susreli „Nekoga tko je kao oni“ ali i puno više od toga. U liku svetog Stjepana imamo priliku vidjeti nekog tko je svoju temeljnu relacionalnost ostvario u odnosu prema Onome kojeg je vidio zdesna Ocu. Ne odzvanja li odjek njegove vizije stoljećima kasnije simfonično u suglasju sa spoznajom svete Terezije Velike o tome da solo Dios basta; da je uistinu samo Bog dovoljan (kao stožerni partner našoj relacionalnosti) i da će On plodonosno providjeti sve ostale naše odnose? U liku svetog Ivana imamo priliku vidjeti utjecajnog pisca koji je pisao o Ljubavi Zaručnika prema Zaručnici; nije li na istom tragu (još) jedna mlada žena, zaštitnica književnika, sveta Mala Terezija koja je prepoznala ljubav kao svoj poziv, u srcu Crkve? U likovima Svete obitelji imamo priliku prepoznati ženu i muškarca koji su spoznali da su dio nečeg većeg; u susretu s neočekivanim i teškim okolnostima (neplanirano dijete, progoni, predrasude) svoj odnos nisu temeljili na manipulaciji nego na iskrenosti i poštivanju dostojanstva ljudskog života, makar to iziskivalo da i sami postanu putnici na pogibeljnom putu u daleku i nepoznatu zemlju. Pokolj svete Nevine dječice zbog nečijeg ega žalosna je stvarnost našeg vremena puno više nego je to bila stvarnost vremena novozavjetne Palestine…

U jaslicama naslućujemo simfoničnost istine, malih narativa ujedinjenih u jedan veliki narativ, čiji je metanarativ Božićno Dijete, Rajski Vrtlar(ić). On koji je utjelovljeni ipsum esse subsistens, utjelovljeni ja sam koji jesam, sami Bitak, ona vatra koja grije i osvjetljuje naš životni grm a da ga ne proždire svojim plamenom, on je taj istinski, vjerodostojni metanarativ velike priče koje smo svi dio, meganarativa Radosne vijesti Knjige nad knjigama koji ne zaobilazi ni postmodernog čovjeka. On, objektivni razum, univerzalni Logos računa s ograničenošću ljudskog razuma i daje čovjeku vjerodostojan kriterij percipiranja vlastite istinitosti i njezine univerzalne prepoznatljivosti – kriterij ljubavi, sebe samoga, jer On je Ljubav sama. Zahvaljujući tom Zvjezdanom Putniku čovjek ne mora ići malen ispod (iznad i pokraj) zvijezda već čudesnom razmjenom koju u Božiću slavimo (Bog je postao čovjekom, da bi čovjeka pobožanstvenio) može ne samo sudjelovati u meganarativu Evanđelja već i participirati na njegovoj biti, na njegovu metanarativu, na Njemu samome. Tako, u konačnici i Jim i Aurora i svaki postmoderni čovjek (i čovjek svih vremena i podneblja) ne samo da ima svoj metanarativ, on i sam ima priliku subivstvovati kao taj i takav metanarativ.

U svjetlu zore dvije tisuće i sedamnaeste Zemljine revolucije oko Sunca od rođenja našeg Gospodina, dok svi zajedno putujemo zvjezdanim prostranstvima, radosni što imamo priliku pisati o istini revolucionarne ljubavi Mladog Sunca s visine koja nam po vjeri nosi životnu nadu, svim čitateljima i djelatnicima portala Bitno.net i svim ljudima dobre volje želimo sretan Božić i blagoslovljenu novu godinu!

Danko Kovačević | Bitno.net

Objavljeno: 1. siječnja 2017.

Možda vam se svidi