Čula sam da se jednom neki čovjek našao na mjestu gdje je za vrijeme tučnjave ispaljen metak. Metak je išao u njegovu smjeru, a on dan-danas može potvrditi da mu je život spasila medalja svetog Benedikta u obliku malog komadića metala koji mu je visio oko vrata. On u tom trenutku nije imao značajniju povezanost s Crkvom, no imao je tu blagoslovinu oko vrata.

Drugom prilikom, prijateljica mi je rekla da joj je, dok je molila za jednu osobu, Gospodin pokazao njene gole ruke i vrat, bez ikakva blagoslovljenog predmeta, lančića, križa, medaljice ili sl. Naravno da je vanjština samo vanjština, no kazala je i da joj je taj događaj posvijestio važnost svih blagoslovina koje imamo, od svetih ulja, tamjana, medaljica, relikvija pa nadalje. Od tada ih je više koristila. I upravo je njima naša katolička tradicija uistinu bogata. Koliko samo ima zaboravljenih pobožnosti!

Ona mi je spomenula i još nešto što mi je cijelo ljeto „zvonilo“ u ušima, a tiče se početka školske godine koja je, evo, tik pred nama. Naime, upoznala se s jednim malim komadom tkanine, izgledom i veličinom nalik na škapular, na kojem je slika Srca Isusova, uz riječi: „Odstupi! Srce Isusovo je sa mnom!“ Taj mali „štit“ vezan je uz pobožnost Srcu Isusovu preko sv. Margarete Marije Alacoque iz 18. stoljeća.

I tako je došla na ideju da tu značku ušije svojim sinovima na školsku torbu. To me baš navelo na promišljanje. Ne mislim da je to dobro samo zato da to netko vidi, budući da se silno trudimo evangelizirati, već razmišljam i kako je odlično za to dijete koje je svjesno da mu je majka nešto ušila na torbu i koje tu i tamo pročita te riječi, pa one ostanu bar negdje u podsvijesti.

Djetetu je prirodno oponašati odrasle, posebno roditelje, znajući da mu je ono što učine majka i otac od nekakve važnosti za život, bez obzira na povremena razdoblja kada je utjecaj vršnjaka veći. To nitko ne može poreći, a to dokazuju i rane o kojima mnogi svjedoče baš zbog svojeg odnosa s roditeljima, koji su, ipak i očito, uvijek od najvećeg značaja za svako ljudsko biće.

Kada se spomene škola, i to malo viši razredi, meni u grlu kao da zapne knedla. Naime, određeni su mi predmeti bili teški i teško sam ih svladavala, a ispiti iz njih su mi tada predstavljali popriličan stres. I može se netko smijati koliko hoće jednom događaju – a on je vezan uz moju seosku župnu crkvu u koju sam znala svratiti kada sam išla iz škole – ali kao dijete imala sam potrebu, kako to kažu, „predati“ taj ispit i školu Bogu.

Foto: Shutterstock

Dok sam tako jednom razmišljala što znači predati nešto Bogu, pogled mi je pao na veliki Gospin kip. Stajao je na stolnjaku na jednom sporednom oltaru. Izvadila sam iz torbe veliku bilježnicu tvrdih korica i stavila nigdje drugdje nego baš pod stolnjak, kraj Gospe. Mislila sam si – „neka prenoći kraj nje“ – to je bila moja simbolična „predaja“ nečega Bogu. Danas mi se uvijek milo prisjetiti tog trenutka te mi pomaže u razmišljanju da je nama, a pogotovo djeci, često potreban neki izvanjski znak. Na kraju, te simboličke radnje i čini često nam pomažu u koječemu, a Bog, imam osjećaj, računa s tim i stvorio nas je takve pa nam onda zna „slati“ i progovarati s mnogo simbolike.

Dok ovih dana kupujemo sve za školu, razmislimo postoji li nešto što bi nas moglo cjelovitije pripremiti za novu školsku godinu, za taj kotač koji je svake godine spreman ponovno se zavrtjeti. Nekako mi je preplitko i pomalo neodgovorno svesti ga samo na kupnju bilježnica i školskog pribora. Prevelik je to proces da se ne bi trebalo razmisliti i o svojevrsnoj duhovnoj pripremi i „naoružanju“.

Iskoristimo sve te znakovite i simbolične čine koji našoj djeci mogu puno značiti. Sljedeće ideje samo su prijedlozi pomoću kojih u današnjem vremenu duhovne pustoši i beznađa možemo uputiti djecu poznavanju svojega identiteta i svijesti o duhovnoj zaštiti. Svaki roditelj zna i osjeća što najviše može odgovarati njegovu djetetu.

  1. Ponudite djetetu blagoslovljenu narukvicu, tzv. deseticu ili brojanicu oko ruke i recite da nekada može u sebi izgovarati Zdravomarije, ime Isus ili bilo koji sličan zaziv.
  2. Sličica, škapular, medaljica lako se mogu pohraniti u neki dio pernice ili pretinac torbe. Ponekad je dovoljno da je dijete vidi i samo zna da je tu.
  3. Mala bočica blagoslovljene vode može stajati u hodniku kod kuće. Ona može biti dobar podsjetnik da se pri svakom izlasku dijete poškropi tom blagoslovinom.
  4. Napravite u dječjoj sobi ili nekom dijelu kuće oltarić gdje će dijete staviti nešto što njemu znači.
  5. Imajte na nekoj komodi ili polici kutijicu s citatima iz Biblije iz koje će dijete moći svaki dan izvući jedan citat.
  6. Ispišite neku posvetnu molitvu ili nešto što vam se posebno svidjelo i nalijepite djetetu kraj kreveta.
  7. Budite nakon nastave što više kod kuće. Iako su školarci već samostalni, neka nas to ne zavara – prisutnost obitelji u kući često im je najveća dobrobit.
  8. Kad je vrijeme za izbor izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, izbornih predmeta, športova, jezika ili instrumenata, pitajte Duha Svetoga što treba upisati i pohađati, a što nam nepotrebno cijedi snagu i krade vrijeme te se vodite tim poticajima.
  9. Prikažite Gospodu svaki dan nastavnike svog djeteta. Ponekad odnos učenika i učitelja može biti opterećen raznim stvarima, a ta je osoba autoritet od velikog značaja za život svakog djeteta. Gospodin može učiniti da sve blokade i nerazumijevanja budu srušene.
  10. Molite da Gospodin vašem djetetu nađe i providi prijatelje po svom srcu, a makne od njega sve one koji ne trebaju biti na njegovu putu.
  11. Pričajte mu o anđelima čuvarima i naučite ga da s njima počne surađivati.
  12. Recite mu da kada čuje psovku može reći: „Hvaljen Isus i Marija“, „Gospodine, operi moje uši“, „Blagoslovljen budi Bog“, „Bože, obrati jadne psovače“ ili sl.
  13. Nabavite neki blagoslovljeni kip i recite mu da situacije kroz godinu koje mu budu teške, može napisati i staviti pod kip.
  14. Posjetite neko svetište ili obližnju crkvu kao znak prikazanja nove školske godine Bogu, ne da bude uspješna samo školskim uspjehom, već da bude na blagoslov za daljnji životni put.
  15. Nemojte slaviti samo djetetov rođendan. Pronađite datum krštenja i proslavite tortom i krsni dan – nebeski rođendan.
  16. Često mu kroz godinu ponavljajte tri stvari: da je dobro što postoji i živi, da je dobar baš takav kakav je i da je dolazak u Nebo važniji od bilo kojeg školskog uspjeha.
  17. I na kraju, prvo vi povjerujte u to.

Foto: Shutterstock

Dok malo razmišljam o odnosu roditelja i djece u Svetom pismu, čini mi se da je Bogu uvijek bilo draže više kada se razmišljalo o spasenju duše, nego o bilo kojoj drugoj stvari.

Kada je majka Zebedejevih sinova molila Gospodina za svoje sinove, ona je zapravo tražila za njih neku vlast (usp. Mt 20,17-28), a Isus im je nudio križ.

U tom smislu, nemojmo “ne znati što ištemo”. Neka nam na prvom mjestu bude Kraljevstvo nebesko, a školski i svi drugi uspjesi bit će nadodani. Neka ruke i vratovi naše djece ne budu „goli“ i bez blagoslovina. Ta mi ćemo jednom odgovarati za to. Nemojmo živjeti oholo, već dajmo sve od sebe u stavu poniznih sluga i ne smatrajmo ove izvanjske stvari nepotrebnim djetinjarijama. Jednima bi to mogla biti sablazan, poganima ludost, ali nama pozvanima i spašenicima – sila Božja (usp. 1 Kor 1,17-25). Moglo bi se dogoditi da mnogi metci, upravo zahvaljujući tome, ne okrznu njihova srca.

Sretan nam početak nove školske godine!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.