Rhiannon Giddens – “Hope is the Thing with Feathers” (Nonesuch Records, 2026.)

Čitajući autoričine bilješke u knjižici priloženoj uz njezinu novu ploču, u samo nekoliko riječi dobio sam, i mimo same glazbe, praktički eksplicitno popisane razloge zbog kojih odavno mislim kako je Rhiannon Giddens nešto najljepše što se dogodilo (u) glazbi ovoga milenija. Pažljiviji i redovniji čitatelji stranica ovog glazbenog dnevnika mogli su već dobiti prilično jasnu sliku što znači i čime to odjekuje glazba ove američke kantautorice, a i prije samog preslušavanja najnovijeg joj albuma “Hope is the Thing with Feathers”, u riječima kojima opisuje nastanak i pozadinu tih novih deset pjesama ona je umješnije od svih naših novinarskih analiza, a gotovo jednako umješno kao što stvara i izvodi glazbu sa svim bojama svih verzija Amerike, pojasnila nijanse koje joj verse i note čine tako jedinstveno (pre)lijepima: kad dopustiš da te gubitak i bol povedu za ruke u glazbu sposobnu povući te van iz tih stanja uma i duše (kao u pjesmi “Angel Fire Rise”) jer si svjestan da je nada danas potrebnija nego ikad (kao u prepjevu pjesme Emily Dickinson, po kojoj je album i naslovljen), te kad kroz glazbu svjesno korespondiraš s poviješću ne samo samih nota, već i cijele kulture i podneblja (kao na cijeloj drugoj strani ploče), rezultat ne može biti ništa drugo doli – nebeski lijepa, u svim konturama prekrasna glazba…

A prekrasna glazba i prekrasna duša koju Rhiannon Giddens već dvadesetak godina reflektira kroz svoju američku glazbu – američku u svim njezinim tonalitetima i bojama, u samom “oku oluje” svih različitosti koje je tvore – na albumu prikladnog naslova “Hope is the Thing with Feathers” kao da je došla do svog zaokruženja, sublimacije svega što je glazbenica iz Sjeverne Karoline, koju je napustila samo tjelesno, nikada duhovno, dosad radila. Od početaka u folk-sastavu Carolina Chocolate Drops preko fascinantnih samostalnih albuma do rada s kolektivima poput Our Native Daughters i Silkroad Ensemble, Rhiannon nije prestajala u punini, s dubokim poštovanjem i istinskom stvaralačkom radošću baštiniti glazbenu tradiciju svoga kraja, s(p)retno je povezujući sa širim američkim kontekstom, povijesnim i kulturološkim, duhovnim i sociološkim, na suglasjima i mostovima među različitostima strpljivo i ponizno gradeći vlastiti jezik. Glas koji danas, u svijetu izranjavanom sukobima na svim, manje ili više vidljivim frontovima, u ambijentu rastuće neizvjesnosti uzgajane na posijanim animozitetima i strahovima, zvuči ljekovito, toliko da meni osobno svaki njezin novi album dođe poput melema. I da, poput glasa te nade koju je sada, posegnuvši za ostavštinom čuvene američke pjesnikinje Emily Dickinson, utkala i u sam naslov albuma, baš kao što je to prethodno učinila sa slobodom (na drugom albumu “Freedom Highway”) i domom (na albumu “They’re Calling Me Home”), kao preostalim zaglavnim kamenjem svoje poetike.

Dobitnica brojnih nagrada – od Grammyja (i samostalno i s Carolina Chocolate Drops) i Pulitzera (za operu “Omar”) do primanja u Kuću slavnih rodne joj Sjeverne Karoline – Rhiannon je u punom značenju riječi neumoran i neugasiv glas u stalnoj potrazi za novim izričajima, koliko god konstantno vezan uz povijest i tradiciju, čak i kad se upusti u forme bliske pop-glazbi (na prošlom samostalnom albumu “You’re the One”). Nakon pak novih zaokreta prema tradicionalnijem zvuku, trijumfalno dokumentiranom na albumima “American Railroad”, realiziranom u okviru glazbeno-scenskog kolektiva Silkroad Ensemble te posvećenom svim bezimenim licima i dušama koje su u drugoj polovici 18. stoljeća gradile prugu američke transkontinentalne željeznice, i “What Did the Blackbird Say to the Crow”, na kojem je s kolegom i prijateljem iz bivšega benda, Justinom Robinsonom, odala počast glazbenoj tradiciji Sjeverne Karoline, na novom je albumu skupila sve one sastojke koji su u različitim omjerima punili brazde svih joj dosadašnjih zbirki.

“Hope is the Thing with Feathers” sniman je uživo u studiju The Cypress House u Louisiani, uz pomoć starih suradnika poput Dirka Powella (koji je ujedno i koautor originalnih pjesama), Francesca Turrisija, Niwela Tsumbua, Justina Robinsona, te članova Rhiannonine obitelji, poput sestre Lalenje Harrington, pa se ta glazbena neposrednost itekako osjeti na albumu koji odiše toplinom i prirodnom, neprogramiranom radošću stvaranja. Otvaranje sa zvukovima bendža i gusli u “Angel Fire Rise” uvodi slušatelja u svijet u kojem svaki pad i gubitak, sve boli koje čine svakodnevicu pronalaze svoj produžetak u nadi i osnaženju duha. Pritom se sam Rhiannonin za operu školovan glas, uvijek čist i topao, ovdje doima najimpresivnijim dosad, što na možda najjednostavniji način elaborira savršena – ali uistinu savršena! – izvedba klasika sjevernokarolinške kantautorice Elizabeth Cotten, “Freight Train”, gdje sjetna pjesma o prolaznosti na vrlo sugestivan način prenosi dojam o smrti tek kao sastavnom cijelu života. Nježan zvuk gitare se s vokalom tako fino ljubi da se čini kao da su jedan glas, a lakoća Rhiannonina pjevanja, kojim u bosonogo hoda kroz zavičajnu glazbenu ostavštinu, u samo nekoliko minuta otkriva svoje najponiznije poštovanje prema glazbenim uzorima te istodobno ozbiljnost i gotovo dječje oduševljenje samom glazbom kao pozivom i instrumentom nade u posrnulom svijetu.

Kako sam već natuknuo, prva strana ploče donosi autorski materijal, s izuzetkom naslovne pjesme, čiji je tekst još davno napisala Emily Dickinson, a kojem je glazbu Rhiannon dodala u čistom naletu inspiracije, nošena efektom koji su pjesnikinji stihovi o nadi “što nam se u duši gnijezdi, bez riječi pjeva melodiju i nikada ne prestaje” imali na nju u trenutcima dok je razmišljala o novom albumu. U pjesmi “Step Away Blues” Rhiannon je pak realizirala svoju želju da napiše čisto blues pjesmu za bendžo (njezin primarni instrument) i rezultat je impresivna, minimalistična poema tipično južnjački ruralnog ugođaja i sirove teksture, dok “Wish in Vain” kroz osvrt na suvremenu izbjegličko-migrantsku krizu zapravo, zaobilazeći nužno banalne političke konotacije, pjeva o nitima koje povezuju ljude i kad se rastaju, koje dom čine domom i kad je čovjek svjetovima daleko od svoga zavičaja. Taj prvi dio albuma zaokružuje predivno intonirana “Carolina Rain”, čije tematiziranje prolaznosti materijalnog podcrtava višeslojna glazbena podloga naslonjena na album “You’re the One”, dakle, fino umivena forma pop-pjesme zaogrnuta rafiniranim tradicionalističkim ruhom.

No, onda slijedi još impresivnija dimenzija albuma “Hope is the Thing with Feathers”, koja ga u konačnici i čini remek-djelom: izbor i izvedba pjesama iz glazbene baštine, mahom iz – naravno – Sjeverne Karoline tako je koncipiran da se direktno nadovezuje na autorski dio albuma i veže ga u jednu cjelovitu zbirku s jasnim vezama prošlosti i sadašnjosti, tradicije i autorskog pristupa, s nadom koja se, poput onog pernatog bića iz pjesme Emily Dickinson, gnijezdi na svim dodirnim točkama tih naizgled krajnosti. “Walk with Me”, predivan gospel-klasik, kojeg Rhiannon ovdje u minimalističkoj maniri izvodi sa svojom sestrom Lalenjom, kao da se direktno naslanja na izbjegličku “Wish in Vain” s prve strane ploče, povezujući razdoblja i podneblja na duhovnoj i umjetničkoj razini, gotovo kao manifest cjelokupnog umjetničkog koncepta potpisnice ovog sjajnog albuma. Na sličan način možemo “upariti” i višeslojnu “Carolina Rain” i “Freight Train”, koju je Elizabeth Cotten napisala još kao djevojčica, a u kojima se na najnježniji način očituje bogatstvo i zavičajni pečat glazbenog rukopisa Rhiannon Giddens.

“High on a Mountain” fascinantna je reinterpretacija klasika folk-glazbenice Ole Belle Reed i još jedan predivan Rhiannonin hommage rodnome kraju, kojeg na kraju albuma zaokružuju razigrana tradicionalna “Cluck Old Hen” i reinterpretacija pjesme “Going Home” indijanske kantautorice i aktivistice Pure Fé, u čijem je radu Rhiannon pronašla sjecište boja koje čine američku baštinu – crvene, bijele i crne – baš kao što i ona sama, kao dijete iz rasno mješovitoga braka, utjelovljuje različite boje američke nacije i kulture. I baš kao na tim tematskim linijama i motivskim krajobrazima, cjelokupna glazbena vizija Rhiannon Giddens, utkana u sve pore njezine glazbe, bilo da je ona autorska ili reinterpretacijska, svodi se zapravo na te veze, na zajednicu u fizički najširem, a duhovno uskom smislu. Na sve ono što nas povezuje, bilo da stvari sagledavamo u okvirima jedne tako šarolike i utjecajima bogate kulture kao što je američka, bilo da širimo horizont koji promatramo na globalne koordinate. Potpisnici albuma “Hope is the Thing with Feathers” zajedništvo nije puki slogan ili političko-ideološki koncept; ono je pitanje s duhovne razine. Baš kao što ni sloboda nije samo suprotnost ropstvu, već i duboko ljudski, iskonski cilj i sveobuhvatna stvarnost koja se ne smije i ne može koncentrirati samo na individualne izbore. Pa tako ni nada nije tek optimistički pogled u daljinu, još manje crtica iz kakvog self-help priručnika; ona je stanje duha, koje se kroz naše povezanosti “u duši gnijezdi” i u slobodi kreativnog rada “nikada ne prestaje”.