Danas je preminuo Mišo Kovač, legenda hrvatske glazbene scene čiji su hitovi obilježili desetljeća.

“Ako me ostaviš”, “Dalmatino”, “Ostala si uvijek ista”, “Dalmacija u mom oku”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Poljubi zemlju”, samo su dio nevjerojatnog repertoara hitova koje su pjevali svi, bez obzira voljeli Mišin glazbeni i umjetnički izričaj ili ne.

Glazbenu karijeru započeo je početkom 60-ih godina, a u karijeri je snimio više od 30 albuma koji su se prodali u više od 20 milijuna primjeraka.

Rođen 16. srpnja 1941. u Šibeniku, Mišo je bio karizmatična osoba, što možda najbolje dokazuje lajtmotiv publike na njegovim koncertima koja pjeva iz sveg glasa dok on drži ruke u zraku.

Također, njegovo mišljenje redovito se tražilo u medijima, rezultiravši i nekim legendarnim televizijskim pojavljivanjima poput onoga u emisiji “Nedjeljom u 2”, koje se i danas prepričava i citira u razgovorima.

Mišo Kovač jednako je otvoreno progovarao i o vjeri.

Više je puta tako spominjao anegdotu kada mu je, nakon infarkta, u bolnici prišao mladi isusovac, poljubio ga u čelo i rekao: “Mišo, ja u životu imam samo Isusa i vas.”

U intervjuu za Jutarnji list iz 2009. ovako je pričao o Bogu: “Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi.”

Pet godina kasnije za Večernji list će pohvaliti pape Ivana Pavla II. i Franju: “Papa Wojtyla imao je dušu, pomagao je za vrijeme Drugog svjetskog rata Židovima, Turcima i drugim proganjanim narodima, a današnji papa voli ‘male’ ljude i pomaže im kao što nitko nije u Crkvi otkad postoji.”

Poručio je tada i kako je išao u crkvu dok mu nisu “ubili sina”, ali da više ne ide te objasnio zašto oko vrata nosi Isusa bez križa.

“Išao sam u crkvu dok mi nisu ubili sina. Hrvatska je rekla da se ubio, ali znamo točno što mu se dogodilo. Vjerujem u nadgrobni život. Najveća čovjekova tragedija je kada izgubi dijete i bilo koga koga je jako volio. No, njegova duša vječno živi u ljudima koji ga vole, jedino nedostaje fizički. Postoji Isus koji je jedini, od svih svetaca što se spominju u svim vjerama, bio na zemlji. Oko vrata godinama nosim Isusa bez križa kojeg su mi napravili Australci i imam veliki križ, poklon Janjevaca s Kosova. Zašto ne nosim Isusa na križu? To bi bilo kao da ja ubijem nekoga iz pištolja i objesim oko vrata pištolj kao suvenir.”

Inače, smrt sina Edija – maloljetnog pripadnika Hrvatske vojske, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 1992., kad je imao 16 godina – obilježila je njegov život, a u jednom je trenutku pokušao, srećom neuspješno, izvršiti i samoubojstvo.

Ediju je posvetio i pjesmu “Kralju nebeski” koju su 1994. autorski potpisali Zrinko Tutić i Neno Ninčević.

Bože čuvaj anđela mogJer ja znam da je tuJedne noći i ja ću doćiTu gdje duše putujuPokraj njega da se smirimTu na rajska polja nebeskaGore iznad zadnjih zvijezda doći ću ja

Dodajmo da njegova kći Ivana (koju je Mišo, kao i Edija, dobio s Anitom Baturinom, u svom drugom od tri braka) posljednjih godina redovito svjedoči o svom obraćenju i vjeri. Iako ne znamo je su li njene okolnosti utjecale i na samog Mišu, on je možda svoj najiskreniji testament vjeri ostavio još daleke 1989. na albumu “Suza nebeska”, u pjesmi “Tiha noć”.

Bože moj ne ostavljaj me ti
Na svijetu tom bez ljubavi

Bože moj ne ostavljaj me ti
Za grijehe sve oprosti mi

Tako je pjevao Mišo Kovač.