„Zar crkvena glazba ne bi trebala ponajviše biti za srce?” — Joseph Martin Kraus

Rimokatolička Misa za mrtve – rekvijem – ponekad zvana i Misom za pokojne, ili Misom mrtvih (Messe des Morts), zasigurno je najdramatičnija među liturgijskim formama, i nadahnula je bezbrojne skladatelje od srednjovjekovlja pa sve do danas. Ono što je češki skladatelj Antonin Dvořák, pobožni rimokatolik, rekao u vezi sa svojom „Misom u d-duru” može se primijeniti i na njegov slavni „Rekvijem”: „Ne pitajte zašto sam vjernik. Umjetnik koji nije vjernik ne bi mogao napraviti nešto ovakvo.” A ipak, nisu samo protestantski skladatelji, nego i oni čija je kršćanska vjera bila slaba ili nikakva pisali Mise za mrtve. Na kraju krajeva, ljudski život sam po sebi najveća je drama, a koji to se snažniji prizor može zamisliti od prizora pojedinca kako pred Svevišnjim moli za spasenje?

Pojam „rekvijem” dolazi od početne latinske riječi Mise, koja počinje riječima Requiem aeternam dona eis, Domine („Pokoj vječni daruj im, Gospodine”). Struktura formalnoga rekvijema (zadušnice) i njezin latinski tekst u Katoličkoj su se Crkvi s vremenom mijenjali, a skladatelji su obično birali – pa čak i dodavali – kada bi određivali dijelove proprija (promjenjivih dijelova, op. prev.) Mise za mrtve. Rekvijemi klasičnoga i romantičnoga razdoblja obično su koristili neke ili sve od ovih dijelova:

​Introit: Requiem aeternam

​Kyrie

​Gradual: Requiem aeternam

​Tractus: Absolve, Domine

​Posljednica: Dies Irae

​Ofertorij: Domine, Jesu Christe

Sanctus i Benedictus
​Agnus Dei
​Lux Aeterna
​Pie Jesu
​Libera me
​In Paradisum*

Za vrijeme srednjovjekovnog, baroknog i klasičnoga razdoblja skladatelji su pisali rekvijeme s namjerom da ih se izvodi za vrijeme služenja Mise za mrtve. Kasnije se to promijenilo, budući da su tijekom romantizma skladatelji rekvijeme pisali u većim razmjerima – u smislu duljine i potrebnih instrumenata u orkestru. Zapravo su rekvijemi postajali dramatičnim oratorijima, i često im je stil bio operni. Mnogi su veliki operni skladatelji, poput Giacoma Puccinija, Giuseppea Verdija i Gaetana Donizettija pisali komade ovoga žanra. Istovremeno su skladatelji postali slobodnijima i s oblikom i s tekstom katoličkoga rekvijema. Verdi je promijenio neke od riječi iz latinske liturgije, a Johannes Brahms uklopio je u Misu riječi iz njemačkoga prijevoda Svetoga pisma.

U dvadesetome stoljeću pojavio se „sekularni” rekvijem, djelo kojim se odavala počast mrtvima, ali bez tradicionalnoga vjerskoga uvjerenja, samo s nejasnom duhovnošću. Na primjer, Frederick Delius, ateist, izvorno je svoj uradak ovoga žanra, u kojemu je upotrijebio tekst uglavnom preuzet iz filozofija Friedricha Nietzschea i Arthura Schopenhauera, naslovio „Poganski rekvijem”. Paul Hindemith je u svojemu djelu „Kada su jorgovani posljednji put procvjetali u dvorištu: Rekvijem za one koje volimo” (When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d: A Requiem for Those We Love) kao tekst upotrijebio istoimenu pjesmu Walta Whitmana, napisanu povodom smrti Abrahama Lincolna. Čak i oni rekvijemi iz dvadesetoga stoljeća u kojima su korišteni dijelovi rimokatoličke Mise za mrtve slobodnije su nego ikada pristupali tekstu: na primjer, Benjamin Britten je u svojemu „Ratnome rekvijemu” upotrijebio poeziju britanskoga pjesnika iz vremena Prvoga svjetskog rata Wilfrida Owena.

Na popisu koji slijedi poredani su najveći rekvijemi svih vremena, prema veličanstvenosti. Čitatelji će primijetiti da na popisu nema nekoliko popularnih rekvijema: spomenuti rekvijemi Dvořáka, Brahmsa, Brittena i Verdija, kao i skladbe Gabriela Fauréa i Mauricea Durufléa (u oba je djela izostavljen stavak Dies Irae, što ukazuje na uspavljujuću prirodu njihova aranžmana). Mišljenje je autora ovoga članka da je tih šest rekvijema uvelike precijenjeno: Dvořákov traje više od devedeset minuta; Verdijev je previše sličan operi, a uključuje samo jedan pamtljiv trenutak – kratki i dramatični Dies Irae; a u Brittenovu djelu naprosto manjka glazbe najviše kvalitete. Preostala tri baš i nemaju u sebi pravoga žara. Ako ćemo biti blagi, moglo bi ih se nazvati djelima pobožnog ozračja, ali zapravo je točnije nazvati ih uspavljujućima. Brahms, Fauré i Duruflé kao da su mislili da su smrt i posljednji sud puni isključivo tihe rezignacije i utjehe, bez imalo mjesta za očajničko preklinjanje i užas moguće vječne propasti.

Moram podsjetiti čitatelje da, kako je to sa svim mojim popisima deset najboljih djela klasične glazbe u bilo kojemu žanru, popis koji slijedi nije demokratska procjena konsenzusa o najvećim djelima svih vremena, nego u većoj mjeri predstavlja moje informirano mišljenje o ovome pitanju, za što se nadam da je zanimljivije. Mnogo je vrijednih rekvijema koje sam bio prisiljen izostaviti s ovoga popisa. Sa zanimanjem pozdravljam mišljenja čitatelja o kvalitetama djela koja sam izostavio – kao i o manama djela koja sam uključio.

1. Hector Berlioz: „Velika Misa za mrtve” [Grand Messe des Morts, Op. 5 (1837.)]

„Kada bi mi zaprijetili uništenjem svih mojih djela osim jednoga”, izjavio je jednom Hector Berlioz, „molio bih milost za Rekvijem”. Masivno djelo, što se tiče broja glazbenika potrebnih za izvedbu koje ono zahtijeva – šesnaest timpana, četiri puhačke sekcije, i barem 210 pjevača u zboru – Berliozov Rekvijem je, protivno skladateljevoj reputaciji, ne naprosto predramatično djelo prepuno buke i bijesa, nego remek-djelo prepuno ljepote, i da – čak i poduljih kontemplativnih odlomaka. Berliozov Dies Irae suparnik je Mozartovome u svojemu žaru i strahopoštovanju koje izaziva, a Sanctus tako lijep da se duša topi sadržava tenorsku solo-dionicu (koja počinje na vremenskoj točki 1:08:30 u snimci ispod teksta) smatra se jednom od najljepših stvari koje je ljudska ruka napisala. Zar ne bi zasluge za ovo djelo mogle ateistu Berliozu osigurati mjesto u raju?

2. Wolfgang Amadeus Mozart: „Rekvijem” u d-molu, K. 626 (1791.)

Među svom crkvenom glazbom malo je djela koja bi mogla nadmašiti Mozartov besmrtni, nepotpuni Rekvijem: tajanstvenost Introita, vatru Dies Irae, briljantnost Confutatisa, i veličanstvenost Rex Tremendae. Mozartovo djelo jednostavno funkcionira na višoj razini od ikojega drugoga primjera ovoga žanra. Poznato je po tome što ga je umirući skladatelj ostavio nedovršenim, a njegov status vrhunskoga djela pojačavaju misteriozne okolnosti skladateljeve smrti, i zagonetka o tome tko je točno dovršio djelo kakvim ga poznajemo danas. Sljedeća izvedba je među najboljima od oko pedeset snimki koje sam poslušao kroz proteklih trideset godina.

3. Michael Haydn: „Rekvijem u c-molu”, MH 155—Missa pro defuncto Archiepiscopo Sigismundo (1771.)

Drugdje sam pisao kako je na Mozarta zasigurno utjecao „Rekvijem” Michaela Haydna, mlađega brata poznatijega Franza Josefa Haydna. Iako ćete pri slušanju ovoga djela pomisliti na Mozartovo, ova Misa za mrtve, za čiju je izvedbu potrebno oko trideset i pet minuta, sama je po sebi djelo genija, prožeto nerazriješenim osjećajem drame i urgentnosti. Mlađi bi Haydn, čija se neka djela sve donedavno pogrešno smatralo Mozartovima, trebao biti poznatiji.

4. Georg Joseph Vogler: „Rekvijem” u Es-duru (1808.)

Iako je Mozart imao slabo mišljenje o njemu, Nijemac Georg Joseph Vogler (1749. – 1814.) imao je uspješnu karijeru kao skladatelj, izvođač i učitelj glazbe (među njegovim su učenicima bili Carl Maria von Weber i Giacomo Meyerbeer), a bio je i svojevrsni inovator što se tiče glazbene teorije i prakse – osmislio je novi instrument, sličan orguljama, kao i alternativnu metodu prstometa za čembalo. Bio je zaređen za rimokatoličkoga svećenika – pa tako poznat i kao Abbé Vogler – a njegov „Rekvijem” potječe iz posljednjih godina njegova života, i sadrži mnoge dramatične trenutke, odlomke uzvišene ljepote, kao i neke neobične aranžmane. U njemu se nalazi i iznimno dramatičan Dies Irae, dirljivo prelijepa melodija u Lacrimosi, apsolutno predivan a capella Benedictus za četvero solista (poslušajte na vremenskoj točki 38:00 u videu ispod teksta), i jezivo podrhtavanje Quantusa, čiji je motiv jeke u puhačkoj sekciji uistinu efekt za pamćenje. Weber je Voglerovo djelo nazivao „božanskim Rekvijemom”, i u njegovo ga se vrijeme doista uspoređivalo s Mozartovim. Iako je vrijeme pokazalo da ipak nije dosegnuo tu uzvišenu razinu, ipak se radi o velikome djelu.

5. François-Joseph Gossec: „Rekvijem” (1760.)

Veoma podcijenjen skladatelj, dugovječni (1734. – 1829.) Gossec imao je karijeru koja se poklapala s karijerom baroknoga skladatelja Jean-Philippea Rameaua (njegovoga učitelja), a obuhvatila je i premijeru Beethovenove Devete simfonije. Napisao je mnogo vrijedne, a ponekad i briljantne orkestralne i komorne glazbe, kao i mnoga zborska djela, i opere. U svoje vrijeme bio je iznimno cijenjen, a njegova se reputacija možda pogoršala zbog propagandne glazbe koju je skladao za francuski revolucionarni režim. Gossecov „Rekvijem”, skladan 1760. godine, monumentalno je djelo, koje traje oko sat i pol, i prepuno je snage i ljepote. Kada je 1778. godine boravio u Parizu, Mozart je upoznao Gosseca, koji mu se svidio, i na njega je – kao i u slučaju „Rekvijema” Michaela Haydna, iako u manjoj mjeri – kada je trinaest godina kasnije pisao svoju vlastitu Misu za mrtve, vjerojatno utjecao Gossecov aranžman.

6. Luigi Cherubini: „Rekvijem” u c-molu (1817.)

Luigi Cherubini (1760. – 1842.) skladao je svoj prvi „Rekvijem” (drugi, u d-molu, napisat će dvadeset godina kasnije) povodom Mise zadušnice za kralja Ljudevita XVI., kojega su 1793. godine pogubili francuski revolucionari. Cherubinijevome „Requiemu” iznimno su se divili kasniji skladatelji – Robert Schumann smatrao ga je „neprikosnovenim na cijelome svijetu”, a Ludwig van Beethoven zatražio je da mu to djelo sviraju na pogrebu, izjavivši: „Kada bih napisao ‘Rekvijem’, jedini bi mi uzor bio onaj Cherubinijev.” (Beethoven nikada nije napisao rekvijem.) Koristeći samo zbor, a ne soliste, Cherubini je izbjegao svaku primjesu opernoga. Iako je na njega utjecao Mozartov aranžman, Cherubinijev je skladateljski glas isključivo njegov, i anticipira nekoliko rekvijema koje će kasnije skladati skladatelji romantizma.

7. Franz von Suppé: „Rekvijem” u d-molu (1855.)

Možda najnevjerojatniji kandidat za skladanje rekvijema, austrijski skladatelj Franz von Suppé napisao je nekih pedeset opereta i scenskih djela, ali danas se u koncertnim dvoranama obično sviraju samo uvertire nekih od tih komada. Njegov „Rekvijem” jedno je od tek nekoliko njegovih djela crkvene glazbe, i zasigurno njegovo najbolje. Posvećen je papi Piju IX., i traje oko sedamdeset i pet minuta. Dramatičan je i dubok, s tek nekoliko opernih trenutaka. Neobično je slavljeničkoga tona za jedan rekvijem, naročito onaj napisan u d-molu, no Suppéovo djelo ipak sadrži odlomke tihoga tugovanja, ali i plamenoga užasa.

8. Camille Saint-Saëns: „Rekvijem”, op. 54 (1878.)

Camillea Saint-Saënsa obično se smatra drugorazrednim skladateljem, a danas je prvenstveno poznat po skladbama poput njegove „Orguljske” simfonije i „Karneval životinja”. Njegov status nevjernika čini ga slabo vjerojatnim kandidatom za skladanje Mise za mrtve. No on je to uistinu i učinio – i to za samo osam dana. Iako najvjerojatnije nije vjerovao u teologiju koju predstavlja katolička Misa za pokojne, on je svoju skladbu smatrao ozbiljnim djelom. „Znam poštovati ono što je vrijedno poštovanja”, izjavio je jednom prigodom Saint-Saëns o vjerskome uvjerenju. Urgentna gudačka dionica kojom započinje ova Misa istoga trenutka fascinira slušatelja, a melodije trombona i orguljske note Tuba Miruma podsjećaju na poznati početak djela Richarda Straussa „Tako je govorio Zaratustra”, skladanoga osamnaest godina kasnije. Za razliku od nekih veoma dugačkih rekvijema, Saint-Saënsov završava nakon trideset i pet minuta – ni prekratko, ni predugo.

9. Joseph Martin Kraus: “Rekvijem” u d-molu (1775.)

Josepha Martina Krausa ponekad su nazivali „švedskim Mozartom”, jer je i on skladao u klasičnome stilu, i jer je njegov život bio gotovo istovremen sa životom „čuda za koje je Bog dopustio da se rodi u Salzburgu”. Njegov „Rekvijem”, napisan kada je imao devetnaest godina, bio je jedna od njegovih najranijih skladbi, i u mnogim svojim dramatičnim trenucima pokazuje učinak pokreta Sturm und Drang („oluja i nagon”) na mladoga skladatelja. U tome se smislu ističe dojmljivi Dies Irae. No ovaj relativno kratak komad (trajanja oko dvadeset i šest minuta) također sadrži i „tračke mozartovske profinjenosti” i trenutke prozračne ljepote – poslušajte, na primjer prelijepu Lacrimosu. Kraus se jednom zapitao: „Zar crkvena glazba ne bi trebala ponajviše biti za srce?”

10. Osip Kozlovsky: „Rekvijem” u Es-molu — Missa pro defunctis for King Stanisław August Poniatowski (1798.)

Ovo je vjerojatno prvi rekvijem skladan u Rusiji. „Misu povodom smrti poljskoga kralja Stanisława Augusta Poniatowskoga” Poljak Osip Kozlovsky skladao je po narudžbi samoga kralja. Kozlovsky je uglavnom skladao za kraljevsko kazalište – plesove i glazbu za predstave – no njegov „Rekvijem” veličanstvena je kreacija, koja iznenađuje svojom dubinom. Završava atipično – pogrebnim maršem, nakon kojega slijedi aranžman Salve Regina. Nažalost, trenutno postoji samo jedna snimka ovoga djela – produkcija iz sovjetskoga vremena, s ponešto inferiornim zvukom – no itekako je vrijedna slušanja unatoč zvučnih manjkavosti.

Bonus: Nikada snimljeni rekvijem

Florian Leopold Gassmann: „Rekvijem” u c-molu (1774.)

Florian Leopold Gassmann (1729. – 1774.) rodio se u Češkoj, a 1757. godine preselio se u Veneciju, gdje je pisao opere i radio kao dirigent zbora u djevojačkome konzervatoriju. 1763. godine pozvan je u službu cara Josipa II. U Beču je radio kao dvorski skladatelj baleta, komorni skladatelj, i dvorski dirigent. Tamo je bio učitelj mladoga Antonija Salierija, koji je svojega učitelja nakon njegove smrti naslijedio na mjestu dvorskoga dirigenta. Gassmann je svoj „Rekvijem” napisao u posljednjoj godini svojega života, dovršivši samo Introit, Kyrie i Posljednicu. Iako je bio popularan kroz pola stoljeća poslije svoje smrti, i iako je utjecao na Mozartovo djelo ovoga žanra, Gassmannov „Rekvijem” nije nikada snimljen. Prilažem Vocaloid/MIDI simulaciju jednoga muzikologa, koja nam pruža izniman predokus veličine ovoga djela.

Playlista deset najboljih rekvijema (potrebna pretplata na Spotify)

*Latinski tekst Rekvijema možete pronaći ovdje. Zapravo nije točno ono što sam naveo u članku – da je Misa za pokojne nadahnula „bezbrojne” skladatelje – jer je jedan poklonik žanra nabrojao više od pet tisuća primjera ovoga žanra, koje je skladalo više od tri tisuće i stotinu skladatelja, od srednjovjekovlja pa sve do danas.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.