James Yorkston, Nina Persson & The Second Hand Orchestra – “The Great White Sea Eagle” (Domino, 2023.)

Pišući nedavno o novom, povratničkom albumu sjajnog indie-sastava The Orchids, nisam mogao ne spomenuti ne toliko stilsko-žanrovski homogen, koliko karakterističan, posebno intoniran zvuk koji krasi pjesmarice škotskih glazbenika. Ne bih li primjerima bar donekle dočarao tu specifičnu, samoopisnu vrstu melodioznosti i ugođaj u pravilu toniran melankolijom najrafiniranijih i najmanje patetičnih obličja, naveo sam tada cijeli mali niz bendova poput Teenage Fanclub, The Delgados, Belle and Sebastian i Mogwai, ali kakva bi to scena bila i koliko uistinu posebno glazbeno podneblje, kad u igri ne bi bili i kantautori, odnosno, autorski samostalna imena? A jedno od po mnogočemu posebnih i pozornosti itekako vrijednih imena kad je škotska kantautorska scena u pitanju, svakako je James Yorkston.

Danas pedesetjednogodišnji glazbenik, rođen u ruralnom ambijentu poluotoka Fife na zapadnoj obali Škotske, Yorkston se glazbom bavi od adolescentskih dana, kad se preselio u Edinburgh i počeo svirati u punk sastavu Huckleberry, no ozbiljnije korake ostvario je tek početkom tisućljeća započevši samostalnu karijeru. Odmaknuvši se od pankerskih početaka, vrativši se i školovanju kojeg je negdje usput bio zanemario, te se pridruživši grupi glazbenika okupljenih oko nezavisne izdavačke kuće Fence Records (tzv. Fence Collective, koji je uključivao imena poput KT Tunstall i The Beta Band), suzvučja za svoj rani autorski rukopis našao je u svijetu folka, odnosno, u tradicionalni(ji)m recepturama otočke glazbene baštine.

Na samom isteku milenija svoje je demo snimke poslao slavnom radio-voditelju i DJ-u Johnu Peelu, koji je ostao oduševljen (štoviše, pjesmu “Moving Up Country, Roaring the Gospel” proglasio je pjesmom godine), što je vodilo prema prvom albumu, predivnoj, uistinu predivnoj zbirci radosno odsviranih folk (pop) pjesama, naslovljenoj “Moving Up Country”, supotpisanoj sa skupinom prijatelja glazbenika nazvanih The Athletes. Topli, živ(otn)o šareni stihovi poput “Kako ja vjerujem u sudbinu, a ti padaš na zvijezde, siguran sam da imamo dragog Isusa na našoj strani, pa pjevam: dragi, mili Isuse, kad će postat’ moja?” (u pjesmi “Sweet Jesus”) ili “Ako opaziš osmijeh, to bit će kao da sanjam strane zemlje, a puštanje da stvari kliznu iz ruku baš je ono što sam imao u planu” (u pjesmi “St. Patrick”) u kombinaciji s nepretencioznom, a iznimno bogatom i raspoloženom, gitarama, mandolinama, harmonikom, lap steelom, buzukijem, flautom i klavirskim tipkama protkanom svirkom, iznjedrili su album koji neodoljivu ljepotu i lakoću stvaranja nosi kao stijeg. Zato i ne čudi što ga je te 2002., kad je objavljen, lanac nezavisnih glazbenih trgovina Rough Trade proglasio albumom godine i što je 2012. dobio prigodno luksuzno reizdanje (koje ovom prigodom najtoplije preporučujem svim ljubiteljima lijepe glazbe!)…

James Yorkston pokazao se u sljedećim godinama ne samo kao iznimno talentiran, već i radišan glazbenik, pa i svestran umjetnik. Novim albumima, građenima na zvuku i duhu prvijenca, ali i kontinuirano svježima i intrigantnima, skupljao je hvalospjeve glazbenih medija (primjerice, u londonskom The Timesu, pjesme su mu okarakterizirane “ne toliko kao nešto napisano, već pažljivo izvučeno iz vaših vlastitih podsvijesti”), a paralelno se bavio i pisanjem. Prvo je, naime, 2011. objavio zapise sa svojih turneja (hvaljena “It’s Lovely to be Here: The Touring Diaries of a Scottish Gent”, objavljena pod okriljem matične mu glazbene izdavačke kuće Domino), da bi do danas objavio i dva romana, oba zapažena i iznimno dobro ocijenjena. Uz to, ni njegov glazbeni put nije bio puko, automatizirano nizanje novih albuma, već se okušavao i u zanimljivim suradnjama, poput one s engleskim basistom Jonom Thorneom i indijskim sarangistom Suhailom Yusufom Khanom, koja je u drugoj polovici minulog desetljeća pod jednostavnim potpisom Yorkston/Thorne/Khan iznjedrila čak tri vrlo zanimljiva albuma. No, suradnja koja trenutno zaokuplja pozornost njegov je drugi album sniman sa švedskim glazbenim kolektivom The Second Hand Orchestra, početkom godine objelodanjen “The Great White Sea Eagle”.

Prije dvije je godine, naime, Yorkston s ovim samozatajnim društvom snimio sjajan album “The Wide, Wide River”, zbirku predivnih, (naravno) folkom prozračenih pjesama koje je krasila fluidna, formom neopterećena svirka i ozračje kreativnog druženja ljudi koji se razumiju i koji su predani glazbi kao zvonkoj radosti, pa je nastavak suradnje bio nešto poput logičnog slijeda događaja. Umjesto akustične gitare, škotski je multikreativac sada odabrao klavir kao kostur koji će nositi tkivo novih pjesama, a u pomoć je pozvano još jedno švedsko ime – pjevačica Nina Persson, možda najpoznatija kao najistaknutija članica nekoć slavnog pop benda The Cardigans (vlasnici jednog od najljepših albuma devedesetih, “Life”).

Ono što nam, s tako umreženom postavom, donosi album “The Great White Sea Eagle” koloplet je tipičnih Yorkstonovih lirskih crtica ovijenih toplim, razigranim koliko i melankolijom protkanih nota, još jedan, dakle, šaren, ali ne i neuredan buket složen od nade i straha, životnih užitaka i životnih tuga, slavljenja i snatrenja, britke introspekcije i widescreen prozaičnosti. No, to nikako ne znači da s ovim pjesmama ne dobivamo i nešto više od prepoznatljivih, pa tako i više-manje predvidljivih glazbenih izleta autorskom inačicom onog škotskog soundscapea s početka teksta (naravno, sa švedskim začinima). Uostalom, već u prvoj pjesmi, tužnoj baladi “Sam and Jeanie MacGregor”, minijaturi nalik komadiću proze zauzdanom u lirskoj formi, glas Nine Persson nevjerojatnom lakoćom izvlači na svjetlo dana svu ljepotu kojoj James Yorkston kroz cijeli svoj opus gotovo opsesivno teži, te udara intonaciju cijeloj zbirci. Kad se njezin glas udruži s Jamesovim – već na drugoj pjesmi, nježnom igrom violine i klavira vođenoj “An Upturned Crab” – album će, naime, postati uistinu kreativnošću motivirano druženje, mala, intimna proslava ljepote i od mene toliko puta spominjane radosti muziciranja.

Pjesmama kroz koje se provlače teme odrastanja i roditeljstva (“A Forestful Of Rogues”), prolaznosti (“The Heavy Lyric Police”), nostalgije i retrospekcije (“The Harmony”) ne nedostaje ni fluidnosti u samoj glazbenoj kompoziciji pa se, kao, doduše, i na prethodnim zbirkama iz ove radionice, ne mogu oteti dojmu da je glazba ovdje nešto mnogo više i slobodnije od notnim pismom određene forme i sadržine. Jazzom prošarana “The Heavy Lyric Police” možda je sjajan primjer, u kojem glazba stalno bježi očekivanom, prethodno zacrtanom ugođaju bez da ga remeti ili ga izvrće u puko eksperimentiranje. A vokalna suradnja Jamesa i Nine u pjesmama poput “The Harmony” ili “Mary” sposobna je natjerati i na suze (pri čemu mislim prvenstveno na radosnice), jer ih možete zamisliti za mikrofonima kako brižno paze jedno na drugo u tom zajedničkom tkanju, kako se prate i ne dopuštaju okliznuće u bilo kakvu pa i naznaku manirizma; ne zbog tehničke uigranosti ili zanatske rutine, već zbog nečeg mnogo dubljeg, usudit ću se reći, duhovnijeg, nečeg što kapilarno hrani njihove stvaralačke porive.

U ovakvoj glazbeno-lirskoj konstelaciji, naslovni recital kao komad književno-glazbenom tradicijom obilježene pastoralne proze može se bez problema upariti s himničnom ljepotom jedne “Hold Out for Love”, a minimalizam “A Forestful of Rogues” i krhka ljepota “Mary” s razigranim šarenilom “Peter Paulo van der Heyden”, dok će izvođačka perfekcija jedne “The Harmony” isplivati ne kao puki dokaz nevjerojatnih talenata, već kao prirodan protok čiste radosti i predanosti, kao vrhunac posebne vrste prijateljstva koje je, neovisno o životu izvan studija u kojem je album nastajao, utisnuto u samu genezu albuma. I baš je zbog toga “The Great White Sea Eagle” toliko bitan i neodoljiv album, svjetovima daleko od konfekcije kojom su pretrpane top-liste i koje preusmjeravaju sve kratkotrajnije i sadržaja lišen(ij)e trendove. Album izvan vremena i istodobno savršeno suvremen, kao podsjetnik što je i u kolikoj mjeri potrebno (i dovoljno) za – lijepu glazbu.