The Orchids – “Dreaming Kind” (Skep Wax, 2022)

Škotska glazbena scena odavno plijeni pozornost glazbenih sladokusaca diljem svijeta. U svojevrsnoj sjeni glasne, počesto i razvikane, ali svakako uvijek bujne i inventivne engleske scene, predivni sjeverni dio britanskog otoka iznjedrio je ne samo impozantan niz sjajnih bendova i glazbenika, već i karakterističan zvuk, koji pak nije toliko uniformiran i homogen, koliko ovijen osobitom, samoopisnom vrstom melodioznosti ili samim specifičnim ugođajem, toplinom svojstvenom istinskim zanesenjacima i talentima. Pa se tako od, primjerice, stalno mijenjajućeg, nikad uhvatljivog post-rocka Mogwai, preko gitarskih pop ljepota Teenage Fanclub i nikad dovoljno priznatih tkalaca višeslojne melodioznosti The Delgados do perjanica indie popa Belle and Sebastian i inventivnih mlađih snaga poput Glasvegas, proteže prava paleta istinskih glazbenih slastica koje krasi posebna vrsta toplih boja i osebujnih okusa. Možda ne onih koji bi ih instantno gurnuli na najistaknutije vitrine, ali zato više nego dostatnih za garanciju emotivnih susreta sa svakim blagonaklonim uhom.

Je li u pitanju neka posebna vrsta melankolije, odnosno, otočna inačica onog što Portugalci zovu saudade, a dade se dovesti u vezu sa samom čežnjom kao svjetovnim definicijama neuhvatljivim, u samu bit čovjeka utisnutim impulsom, ili je posrijedi nešto površnije, poput kišnih zavjesa karakterističnih za to podneblje, gotovo da nije bitno, jer glazba navedenih, meni posebno bliskih, ali i još tolikih made-in-Scotland bendova pripovijeda lakoćom i bravurama neprevodivog, a sugestivnošću univerzalnog, bliskosti težećeg jezika. A u tu nisku i taj jezik posve se fino uklapa i glazba The Orchids, sastava nastalog još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća u jugozapadnom predgrađu Glasgowa.

Ovaj je bend na prijelazu osamdesetih u devedesete izdao tri albuma i nekoliko singlova za legendarnu bristolsku nezavisnu diskografsku kuću Sarah Records, prezentirajući svoj melodiozni indie-pop na tragu ranih Primal Scream i srodnih bendova s glasovite kompilacije “C86”, kojom je 1986. magazin Melody Maker predstavio tada svježe otočne indie bendove. No, ono što je vrlo rano plijenilo pozornost i izdvajalo pjevača Jamesa Hacketta, gitarista Johna Scallyja i ostatak društva “orhideja”, bio je istančan osjećaj za melodiju sjetnih, a istodobno u samoj izvedbi radosnih tekstura, možda, primjerice, najzornije postignutim u predivnim pjesmama “It’s Only Obvious” ili “Peaches”. Dakle, lijepa glazba, opet ta jednostavna, najjednostavnija moguća klasifikacija u koju ne biste olako uključili toliko glazbe koliko možda prva misao sugerira. Lijepa glazba, da, kao duboko zaranjajuća sintagma koja pod svoju kapu skuplja prije svega dojmove inicirane duboko ispod površine samih nota i versa. Lijepa glazba kao plod lijepa pa time i ljepoti okrenuta talenta.

The Orchids pritom od samih početaka nisu zastajali na prvim dobitnim kombinacijama, već su bez straha osvajali nova područja, poput engleskih kolega iz New Order (a mnogo spretnije i sretnije od onog što su nekoliko godina kasnije sa svojom glazbom uradili U2) prisvajajući i elektronske, odnosno, sintetičke recepture i rukavce, što ne samo da nije razvodnilo tu lijepu glazbu, već ju je i oplemenilo. Jer, s radošću i stvaralačkim entuzijazmom korišten talent ljepotu svoje glazbe sposoban je slikati uvijek novim metodama i sredstvima dok god mu ona dolaze pod ruku u dosluhu s nikad zatomljavanim ishodištima nadahnuća. Što može, kao u slučaju The Orchids, dovesti i do – srećom, privremene – slijepe ulice, pa su tako sredinom devedesetih naprosto odlučili uzeti predah koji je potrajao cijelo desetljeće. No, pokazat će se, samo da bi se vratili u najmanju ruku jednako vitalni i rječiti, s pregršt novih, slatko sjetnih, a zapravo radosnih, poput zastava razvijenih nota.

Najnoviji u kvantitativno (bar u odnosu na ukupni “staž” na sceni) nevelikom nizu albuma, “Dreaming Kind”, objavljen nakon nove višegodišnje diskografske stanke na (opet) maloj, neovisnoj etiketi, Skep Wax, s lakoćom postignutom ne po zanatu, već po stvaralačko-izvođačkom duhu, glazbu The Orchids predstavlja u njezinu najzrelijem i tehnički osvježenom izdanju bez gubitka šarma koji ju je krasio od samih početaka. Što pak znači da bend i dalje nosi onu svoju (škotsku) melankoliju na vršcima prstiju i instrumenata i od nje oblikuje melodije za vrhove komercijalnih ljestvica jednog savršenijeg svijeta. Kao u slučaju već spomenutih sunarodnjaka Teenage Fanclub ili The Delgados, njihova je melodioznost pritom oduvijek bila u službi pjesme i obrnuto, nikad zadana forma, a u slučaju The Orchids sva ta sjeta koja je tu melodioznost hranila nikad pak nije bila blato jadikovki ili beznadni mrak, već čak nešto posve suprotno…

Jer, kao ni na prethodnim albumima, još od začudnog prvijenca “Lyceum” do nedavnog, već osam godina starog “Beatitude #9”, neugasivi bend iz glazgovskog predgrađa na svom ukupno (tek) sedmom albumu ne prostire životne tuge da bi se u njima valjao s jeftinom čeznutljivošću kao kupkom, već da bi ih kontinuirano preoblikovao u… pa ljepotu satkanu od nota. U glazbu koja, na trenutke evocirajući čak i rane R.E.M. ili od preoblikujuće tuge sastavljenu poetiku The Smiths, i u najzagasitijim koloritima zvuči otvorena prema životu i životnim izazovima. Otvarajući s “Didn’t We Love You”, koja od prvog takta teče kao savršena pop pjesma duha mnogo mlađeg od godišta svojih potpisnika, The Orchids su tek ugodili instrumente i postavili pozornicu, jer glavnina svega što slijedi nalik je predstavi najjednostavnije strukture, ali izrazito bogata sadržaja.

“Jesam li, jesam li to vidio ljubav u tvojim očima?” stih je koji bi u nekom drugom kontekstu i(li) lirsko-glazbenom društvu zvučao poput traženja kakve prvoloptaške rime, ali u gotovo prpošnoj “I Don’t Mean to Stare” ta rečenica, odnosno, pitanje doima se poput traženja osmijeha s one druge strane. A baš to kao da lebdi nad ili u svim pjesmama na “Dreaming Kind”, bile one tiše i sporije ili razigrane. “Ne znam zašto mi se čini da će sve biti dobro; čini mi se da život nudi više toga nego što ćemo ikad trebati” tako će se pred kraj albuma, u fluidnoj ljepotici “I Want You I Need You” nametnuti kao neka vrsta zaključka koji će iznova uskomešati sve male životne bojazni i tuge prosute po prethodnim pjesmama i od njih načiniti oblak nalik onima karakteristično škotskim ili otočkim, a koji će pak opet postaviti ugođaj i pozornicu za nove glazbene slastice s tog kutka Europe.

“Ponekad vam je potrebno i nekoliko godina da shvatite što vam je nedostajalo”, kazuje jedna od najava albuma, aludirajući na duge stanke koje je ovaj bend znao uzeti: “Ponekad prođe i koje desetljeće. Ali ako znate sve o The Orchids, jako ćete zavoljeti Dreaming Kind.” I da, ovo je tip albuma koji razotkriva baš takva tiha nedostajanja, ali i koja ta nedostajanja automatski briše. Jer, ovo je sastav koji već jako dugo svira, ali i koji ne forsira svoju glazbu, koji ne vuče za rukav da se izbori za kakvo mjesto na naslovnicama ili u raskošnim televizijskim studijima, sastav koji od svoje glazbe nikada nije činio filozofiju ili proglase, prodavao veliku priču ili igrao na sigurne karte; ne, u pitanju je bend kojem glazba dolazi prirodno i bez imperativa i baš zato može snimiti album kao da je od prethodnog prošlo osam mjeseci, a ne isto toliko godina. Album koji će nastaviti upravo ondje gdje su prije njega zastali, a da nijedna godina, nijedna bora ili životna tuga nije pritom kozmetički prebrisana. Zato je njihova glazba trajno sjetna u svom toku, a radosna u svom odsjaju na svjetlu novoga dana, kao što to, primjerice, i to u okvirima plesne glazbe, rade predivni im londonski kolege Saint Etienne. A možda i uistinu ima nešto u tom škotskom podneblju i pogledu na nebo s tog zakutka pomalo nam umornog kontinenta… Egzaktnih objašnjenja nema jer nisu zapravo ni bitna, bar ne presudna da biste uživali u jednostavnim, a neodoljivo nepredvidljivim glazbenim bravurama malih, samozatajnih, a tako lijepih i velikih The Orchids.