Bob Dylan – “The Bootleg Series, vol. 18: Through the Open Window 1956–1963” (Columbia Records / Legacy Recordings / Menart, 2025.)

Kad sam prije nekoliko godina za potrebe jedne emisije na nacionalnom radiju bio zamoljen napisati esej o stvaralaštvu i značaju Boba Dylana, nit vodilja koja mi se gotovo istoga trenutka nametnula, dakle, ono što sam prepoznao kao okosnicu tog najznačajnijeg kantautorskog opusa druge polovice dvadesetog stoljeća, bila je – glazbena tradicija. Jer upravo je istančan odnos ovoga odnedavno i nobelovca s tradicijom ono što je njegovu poetiku učinilo tako svevremenom, odnosno, trajno aktualnom i upečatljivom: suživljavanje i poigravanje s baštinom kao najupornijom ponornicom iz koje Dylan nije samo uzimao pa te “pozajmice” oplemenjivao, već je postupno i sam uranjao u nju, postavši njezin neodvojiv dio, otvoren za neke nove pozajmice i tumačenja. Na najljepši je način to i sam sažeo na još uvijek najsvježijem mu albumu s novim pjesmama, maestralnom “Rough and Rowdy Ways” – i to opet “pozajmicom”, točnije citatom iz opusa Walta Whitmana – u izjavi “ja sadržim mnoštva“, autorski vitalno svjedočeći konzistentnost svog kreativnog iskaza u neraskidivom suglasju sa širokom stvaralačkom obitelji iz čijeg je krila iznikao i u okviru koje je pustio vlastite mladice.

I zaista, promatrati Dylana u ključu samo nekog od obilježja koja su ga pogurala prema titulama poput “glasa generacije” ili onih ridikuloznijih poput “rock mesije”, pa čak i gledati ga kroz samo jednu scensku personu, nepotpuna je, vrlo uska vizura. Autor (ali i ništa manje impresivan izvođač), koji je, u suglasju s tradicijom koliko i otvarajući joj posve nove rukavce, mijenjao lica jednako revno kao i stilove, motive ili narative, i sam je “mnoštvo”, a zapravo jedan, isti glas s jasnim korijenima, što i, osobito u kontekstu tako brojnih velikih pjesama i albuma koje je u proteklih šezdesetak godina iznjedrio, samu genezu njegova rada, stvaralački proces u njegovu totalu, čini iznimno zanimljivim i jednako rječitim. Upravo je takav zakulisni uvid omogućio odavno već legendarni niz izdanja “The Bootleg Series”, koji od početka devedesetih, kad je objavljen prvi, trosveščani paket, kroz na albumima neobjavljene snimke, dakle, kroz svojevrsnu paralelnu diskografiju, nudi izravnu sondu u kreativni proces najdalekosežnijeg američkog kantautora svoga (i našeg) doba.

Takav diskografski pothvat u pravilu je riskantna igra i, ovisno, naravno, o kvaliteti i važnosti materijala koje otkriva, lako može kliznuti u puko štancanje svega dostupnog, inventuru koja je na kraju priče samoj sebi svrha. Neću ulaziti u usporedbe s nekima od također slavnih mu kolega (poput Neila Younga ili Johnnyja Casha, čiji su katalozi doživjeli sličan tretman), no izdanja iz Dylanovog “bootleg”-kataloga – bilo da su u pitanju alternativne verzije znanih pjesama, svojedobno odbačene pjesme ili znamenite koncertne snimke – dosad nisu nudila ništa ispod razine vrlo zanimljivog, pa i antologijskog. Ponudila su nam mogućnost dubinske analize umjetnika koji je i sam postao tradicija već negdje na početku, legenda u stalnom redefiniranju i vječna enigma za one koji glazbu vole klasificirati i zaokruživati. Ni najnovije, ovih dana objavljeno izdanje iz tog serijala nije iznimka; dapače, doima se poput samog prologa u legendu i kreativnog pojašnjenja pojma tradicije kroz glazbu ovog zaista jedinstvenog glazbenog pa i, slijedom odluke Švedske akademije, književnog fenomena.

“The Bootleg Series, vol. 18: Through the Open Window 1956–1963” donosi nam, kako podnaslov jasno sugerira, snimke iz najranijeg razdoblja Dylanova stvaralaštva. Ako znamo da je iz rodne Minnesote u New York doselio početkom 1961. (a što predstavlja i sam početak njegova ozbiljnijeg bavljenja glazbom, na predivan način dokumentirano u lanjskom igranom filmu “Potpuni neznanac”), jasno je da ova retrospektiva nudi uvid u zaista sam početak, u “nulto” razdoblje tijekom kojeg je kao tinejdžer impresioniran glazbom Hanka Williamsa i Johnnieja Raya, a potom i rock ‘n’ rollom Buddyja Hollyja, Little Richarda i Elvisa Presleyja, svirao i pjevao u nekoliko bendova, vrlo brzo otkrivajući angažirani glas Woodyja Guthrieja i bogatstva riznice američke tradicionalne glazbe. Svi koji su pratili dosadašnja izdanja dobro znaju da je “The Bootleg Series” već otkrivao te rane Dylanove korake: na prvom izdanju bilo je snimaka s početka šezdesetih; sedmo pak izdanje, koje zapravo predstavlja soundtrack glasovitog dokumentarca Martina Scorsesea “No Direction Home”, donijelo je također nekoliko raritetnih ranih izvedbi (poput kućnih snimaka “When I Got Troubles” i “Rambler, Gambler”), dok je deveti nastavak, “The Witmark Demos”, ponudio najširu paletu demo-snimaka iz razdoblja od 1962. do 1964. Ovo najnovije, osamnaesto izdanje razlikuje se utoliko što se zaista fokusira na sam početak i prvi uzlet, dakle, baš na genezu onog što će postati jedna od najvažnijih i najutjecajnijih priča iz svijeta suvremene američke glazbe.

U svom luksuznijem izdanju na čak osam CD-ova s ukupno 165 pjesama (oko devet sati glazbe), “Through the Open Window” odmata se pred vama poput klasičnog američkog romana, jer, za razliku od prethodno navedenih izdanja koja su se samo referirala na te rane Dylanove godine, donosi priču koja, slično spomenutom biografskom filmu Jamesa Mangolda, svoga protagonista prati od anonimnosti do zvjezdanog statusa, od drhtavih dječačkih izvedbi u kućnoj radinosti tijekom druge polovice pedesetih do trijumfalnog nastupa u njujorškom Carnegie Hallu u jesen 1963., kad je već ponio breme “glasa generacije”. Upravo zato jako loša, amaterska kvaliteta nekih od ranih snimaka uopće nije smetnja ili uteg “priči”, jer, primjerice, najstarija među njima (vjerojatno i općenito najstarija dostupna snimka Dylanova pjevanja), jedva slušljiv poluminutni audio zapis obrade tada aktualnog hita dua Shirley & Lee “Let the Good Times Roll”, predstavlja itekako upečatljiv, svakako autentičan dokument trenutka, tinejdžerski glas koji ničim nije odavao talent koji će ga izdignuti iznad tisuća suvremenika na istoj stazi potrage za svojim mjestom pod reflektorima, ali za kojeg danas itekako znamo kako je i koje visove dostigao.

Pretpostavljajući da će malo vas biti zainteresirano slušati tako dugu verziju “romana”, skrenut ću pozornost na kraće izdanje na dva CD-a s četrdeset dvije pjesme, koje na svoja dva i pol sata glazbe također sasvim fino, postupno, pjesmu po pjesmu, sve kvalitetnije zvukom i samom izvedbom, pripovijeda kako je mladi Robert Allan Zimmerman postao Bob Dylan. Prvo kako je mladac iz Minnesote postao strastveni sljedbenik aktivistički agilnog Woodyja Guthrieja, a zatim, preskaćući vlastite izmišljene biografije i persone, autor koji je zauvijek izmijenio anatomiju folk glazbe, a potom i cjelokupne popularne kulture. Tih prvih nekoliko koraka – jer uistinu, tih sedam godina koliko ovdje dobivamo kao vremenski raspon priče, čini se nestvarno kratkim s obzirom na prevaljen put unutar samog mu rukopisa – na “Through the Open Window” napokon dobiva zasluženi evaluacijski tretman, a time i pravu poslasticu za sve koji su u Dylanovoj glazbi prepoznali (ili će tek prepoznati) autentičan, čežnjom (pro)gonjen i nevjerojatnim talentom hranjen transgeneracijski autorsko-izvođački glas. Bit će vam zaista sasvim dovoljna i kraća, dvosveščana verzija da možete s užitkom pratiti putanju od spomenute tipično tinejdžerske obrade R’n’B uspješnice preko rane imitacije Woodyja Guthrieja u izvedbi njegove društvene kritike “Jesus Christ” i ranih suradnji (s Dannyjem Kalbom u “K.C. Moan” ili s Jimom Kweskinom u “Railroading on the Great Divide”) do prvih autorskih skladbi poput s tradicijom sljubljene “I Was Young When I Left Home” ili brbljave “Talkin’ New York”, što ga je preko cijelog niza sve samosvjesnijih obrada iz tradicionalne kajdanke (dug glazbeniku i antologičaru Peteu Seegeru) u svojevrsnom fast-forwardu vodilo ka impresivnom autorskom materijalu koji će u tako mladim godinama iznjedriti tako snažne pjesme kakve su “Blowin’ in the Wind”, “A Hard Rain’s a-Gonna Fall” ili “Masters of War” (da spomenem tek neke koje možete, naravno, u nealbumskim verzijama naći ovdje).

I tu se vraćam na tradiciju, odnosno, na odnos Dylana prema (američkoj) glazbenoj baštini, koji mi se i povodom ovog impresivnog novog “bootleg”-izdanja javlja kao ključni pojam i dojam: ne samo da je “Through the Open Window” prepun izvedbi tradicionalnih pjesama kakve je Dylan strastveno slušao i skupljao, izvodio i snimao, hraneći se i učeći na njihovim recepturama i duhom versa i nota (pa im se istom logikom i vraćajući na nekim od ključnih okretišta na svom dugom stvaralačkom putu, najizravnije na albumima obrada s početka devedesetih i recentnijim izdanjima s pjesmama koje su popularizirali Sinatra i srodni izvođači), već se ovim uokvirenjem prologa njegove vlastite priče dodatno osnažio dojam o samom Dylanu kao tradiciji za sebe, odnosno, njegovom gotovo mitskom statusu unutar široke obitelji iz koje je nasta(ja)la popularna kultura kakvu danas poznajemo. Ono što Boba Dylana čini tako “mitskim” pritom nije puki s(p)retni splet okolnosti ili medijski građen narativ, već odraz autentičnosti jednog talenta čiji put jest bio svojeglav i mjestimice naoko umjetnički suicidalan, ali koji je toj svojoj unutarnjoj – duhovnoj – logici uvijek bio odan u jasnom suglasju s tradicijom iz koje je stasao. Revolucionaran i istodobno tradicionalist, inovator tradicije i njezin vjeran glas, Bob Dylan je na ovom svom svježem, kronološki pak najranijem izdanju sve to pokazao bez trunke tendencioznosti, a prema zaključnim snimkama iz Carnegie Halla (na luksuznijem izdanju cijela dva zadnja diska donose snimku cjelokupnog nastupa) sa sve snažnijim, a opet nadasve mladim autoritetom.