Po već, usudim se napisati, dobrom starom običaju, došašće i primicanje kraju kalendarske godine prigoda je i da se prisjetim(o) glazbenih slastica koje su obilježile proteklih dvanaest mjeseci. Pri čemu i ovoga puta imam potrebu i želju naglasiti da se pritom ne navodim nikakvim tobože objektivnim, širokokutnim sondiranjem cjelokupne godišnje produkcije (što je – realno – i nemoguće ili bar nerealno), već vam jednostavno želim skrenuti pozornost na ono što je meni osobno ostalo u najljepšem sjećanju, na ono čemu sam se rado vraćao i što s veseljem mogu preporučiti za pažljiva i opetovana slušanja.

Ovoga sam prosinca izabrao za vas pet stranih i tri hrvatska izdanja, u nadi da će svatko od vas pronaći pokoju notu, pjesmu ili zbirku za sebe i svoje bližnje. A da to ne bude sve, tu je i jedan mali, nešto stariji, ali baš lijep, prigodni dodatak. No, redom…

Strana glazbena scena

Iznimni album sa samog početka godine, “The Great White Sea Eagle” koloplet je za škotskog kantautora Jamesa Yorkstona tipičnih lirskih crtica ovijenih toplim, razigranim koliko i melankolijom protkanih nota, još jedan, dakle, šaren, ali ne i neuredan buket složen od nade i straha, životnih užitaka i životnih tuga, slavljenja i snatrenja, britke introspekcije i widescreen prozaičnosti. Ta druga suradnja sa švedskim glazbenim kolektivom The Second Hand Orchestra, uz dodatnu pomoć u glasu također švedske pjevačice Nine Persson, donijela nam je pjesme kroz koje se provlače teme odrastanja i roditeljstva (“A Forestful Of Rogues”), prolaznosti (“The Heavy Lyric Police”), nostalgije i retrospekcije (“The Harmony”), pri čemu ni na trenutak ne nedostaje fluidnosti u samoj glazbenoj kompoziciji. Tako se kao, doduše, i na prethodnim zbirkama iz ove radionice, ne mogu oteti dojmu da je glazba ovdje nešto mnogo više i slobodnije od notnim pismom određene forme i sadržine. Vokalna suradnja Jamesa i Nine u pjesmama poput “The Harmony” ili “Mary” sposobna je natjerati i na suze (pri čemu mislim prvenstveno na radosnice), jer ih možete zamisliti za mikrofonima kako brižno paze jedno na drugo u tom zajedničkom tkanju, kako se prate i ne dopuštaju okliznuće u bilo kakvu pa i naznaku manirizma; ne zbog tehničke uigranosti ili zanatske rutine, već zbog nečeg mnogo dubljeg, usudit ću se reći, duhovnijeg, nečeg što kapilarno hrani njihove stvaralačke porive. “The Great White Sea Eagle” baš je zato toliko bitan i neodoljiv album, svjetovima daleko od konfekcije kojom su pretrpane top-liste i koje preusmjeravaju sve kratkotrajnije i sadržaja lišen(ij)e trendove. Album izvan vremena i istodobno savršeno suvremen, kao podsjetnik što je i u kolikoj mjeri potrebno (i dovoljno) za – lijepu glazbu.

“I Inside the Old Year Dying” prva je punokrvna autorska zbirka PJ Harvey još od sedam godina starog joj albuma “The Hope Six Demolition Project” naovamo. I već cijelim svojim konceptom i pristupom, kao i svakim pojedničanim segmentom album je to koji podcrtava i dokazuje sve ono zbog čega ovu britansku kantautoricu vidim (i čujem) kao jedan od najautentičnijih, najodgovornijih i najkompletnijih autorsko-izvođačkih glasova na suvremenoj glazbenoj sceni. Očekivano inovativan i monumentalan, koliko i potpuno neočekivan narativno-sonični pejzaž iz prepoznatljivog PJ-ina univerzuma, posrijedi je album iznimno složene naracije i impozantnih, sugestivnih glazbenih tekstura. Sastavljajući glazbeni krajobraz miješanjem diskretne elektronike i sitnog veza folka i alter-rock obrazaca, bez mnogo studijskih prekrajanja, PJ Harvey i njezini stari suradnici, glazbenik John Parish (s kojim je svojedobno potpisala i dva zanimljiva albuma) i producent Flood, stvorili su jedan snolik, koliko i vrlo opipljiv svijet. Svijet projiciran na staro, požutjelo platno, na kojem će se sitniji detalji stalno zamagljivati i tako unedogled intrigirati onim što uporno ostaje nedohvatljivo razumskim raščlanjivanjem.

Braća Michael i Peter Timmins, njihova sestra Margo i od djetinjstva bliski im prijatelj Alan Anton ostali su obitelj i po notnom pismu, svoju verziju americane već desetljećima razvijajući u fizički uskom, ali duhom iznimno širokom zamahu unutar kojeg se blues miri s alternativnim rockom, country odmjerava jazz, a folk postaje sveprisutna sadašnjost. Na svom novom albumu “Such Ferocious Beauty” Cowboy Junkies donijeli su nam glazbu što stalno vijuga isprobanim recepturama od akustičnog do distorziranog. Od baštinjenog do osob(e)nog. Baš kao da u praktičnim primjerima slijede vlastitu mantru iz tako naslovljene pjesme “Hard to Build. Easy to Break”. Zaokupljeni osobnim traumama i tugama, ali u tome ne i zatvoreni, jer njihova glazba ne bježi u očajavanje ni u nekontrolirani bijes. U stihovima je omjer nešto drukčiji, ali ne bez stalne potrage za lijepim, za smislom, za bitnim. “Such Ferocious Beauty” tako sabire sve što oni već gotovo četrdeset godina jesu – prekrasan, talentiran i u talentu ponizan, sebi vjeran, ali prvenstveno ishodištima iskren bend koji ne odustaje od ljepote u glazbi – a ujedno nudi i novu epizodu u tom dugom uglazbljenom filmu, svu tu “divlju ljepotu” ne pokušavajući ni definirati ni ukrotiti, već iz nje crpiti, preoblikovati njezine plodove u nešto novo lijepo. Novo lijepo kao kontrast svim onim artificijelnim i kratkoročnim novim normalnima.

Da je snimila i lošiju zbirku, ne bih mogao obećati da Rhiannon Giddens neću uvrstiti u godišnji izbor najljepših albuma. Jer ono što glazbu ove predivne američke glazbenice čini tako vitalnom, što je održava i trajno osvježava, bez aditiva i trikova, njezina je zaljubljenost i duhovna zagledanost u glazbenu ostavštinu, koja u ovom kontekstu nije puka škrinja iz koje se može grabiti i čije se blago može po inerciji unedogled replicirati. Jer za ovu glazbenicu glazbena je baština uistinu svijet u kojem živi i iz kojeg crpi snagu i nadahnuće te stalno nalazi nove načine i nove recepture za stvaranje umjetnosti koja pronosi radost jer teži spajanju, koja objedinjuje sve sastavnice jedne multikulturne nacionalne baštine ne po kakvom ideološko-aktivističkom programu već uslijed te iste radosti muziciranja. “You’re the One” njezin je prvi album sastavljen isključivo od autorskih pjesama, dakle, bez ijedne pozajmice iz toliko joj drage velike američke škrinje. No, to nikako ne znači da cijela zbirka ne zvuči baš kao dio te iste škrinje. Naprotiv, Rhiannonin peti studijski album pravo je malo sabirište istih receptura i utjecaja koji su i dosad hranili njezinu glazbu, no ovoga puta izgleda da je glavni cilj bio dosegnuti što širi krug slušatelja, pa je tom linijom i cijeli album zamišljen – i realiziran – kao svojevrsna kompilacija, izlog u kojem je svaka pjesma eksponat za sebe, ali koje zajedno tvore skladnu scenografiju. Naravno, takvu scenografiju koja će slušatelju biti sposobna ponuditi taj doživljaj američke glazbe. Glazbe ne kao zanatske ili nacionalne kategorije, već kao jedne predivne, trajno kreativne duhovne dimenzije.

Na lepezi od nježnijih, countryjem i folkom prožetih nota do guste gitarske buke na tragu jednih Sonic Youth, bračni par Ira kaplan i Georgia Hubley, uz basista Jamesa McNewa stalna jezgra benda Yo La Tengo, kroz svoje teksturama bogate albume istkali su poetiku gotovo neuhvatljive logike, a istodobno izrazito prepoznatljivu i autentičnu, sposobnu dočara(va)ti sve bogatstvo tradicije iz koje su ovi sjajni glazbenici povukli nutrijente za tako zdrav glazbeni organizam. Njihov ovogodišnji album, naslovljen pomalo ljutito “This Stupid World”, po tko zna koji put potvrđuje sve te njihove adute i stvaralački žar kojim svjedoče nepresušnost svojih nadahnuća i gotovo dječju zaigranost u onome što očito rade iz ljubavi. Sama glazba pritom je šarmerski gusta, mjestimice i bučno gusta, no i takva – ili baš takva – estetika savršeno podcrtava prirodni avanturizam svojih potpisnika, kao i čisti užitak kojeg ova trojka nalazi u toj svojoj zajedničkoj svirci. U glazbi sposobnoj pomicati vlastite granice ne da se tako podilazi stvaralačkom egu, već da se načini prostor u kojem će kreativni žar svakog od aktera dobiti i afirmaciju i zajedničke boje, sjecišta svojih čežnji. “This Stupid World” u tom je smislu izuzetno uzbudljiv i slojevit album, lijep i kad je tih i kad je hirovit u timarenju gitarske buke. Dakle, klasičan album Yo La Tengo, a već to samo po sebi znači mnogo.

A otprilike u isto vrijeme u Lijepoj našoj…

“Live and Alone” uvid u proces, sonda u jezik nota Roberta Jamesa Hudulina, glazbenika i profesora glazbene kulture, Australca po rođenju, Korčulanina po krvi i Siščanina po prebivalištu, a Hoodooleena po svom scenskom imenu. Čovjeka koji svoju umjetnost ne gleda kao dovršenu, nedodirljivu, možda čak ni pretjerano ozbiljnu kreaciju, već prije kao dubinskim silnicama krojenu igru, radost kakvu pak može proizvesti samo iskrenošću i čežnjom satkan stvaralački iskaz. A pazite – govorimo o čovjeku koji je po dolasku u Sisak pokrenuo projekt za poticanje revitalizacije i prenamjene napuštenih industrijskih prostora, naravno, u kulturne svrhe, pri čemu je prioritet bio suvremen pristup kulturnoj baštini; koji je uglazbio Kovačićevu poemu “Jama” i sve to praktički sam uprizorio kao performans u prostorima stare kotlovnice sisačke Segetice; koji je osmislio i na svojoj Korčuli, ne bez dosluha s tamošnjim kulturno-umjetničkim društvom, uprizorio rock-verziju stoljećima stare viteške igre Moreška… Posrijedi je, dakle, čovjek velikih ideja, planova i, reklo bi se, ambicija. A ipak – što zorno pokazuje novi mu album – osoba iznimno samozatajna, prije svega nasmijana pa tek onda u nepredvidljivi horizont zagledana duha. Glazbenik koji će koristiti sve danas raspoložive kanale za predstavljanje svoga rada, ali koji to neće nametati kao spomenik vlastitoj veličini ili kao must-have štivo. “Live and Alone” predstavlja tako, baš kako mu naslov izravno sugerira, glazbenika samog pred svojim klavirom, (samo)postavljenog u prostor Rafinerijskog doma, jedne od rijetkih sisačkih dvorana koje nisu stradale u nedavnom potresu, u misiji svježih izvedbi šesnaest pjesama koje zaokružuju nekoliko godina nadahnuta rada. No – možda se ponavljam – ovdje nećete čuti ni pretencioznog, pozerski ozbiljnog maestra u perfekcionizmom gonjenu lovu na najljepšu verziju sebe, ni svačijem uhu ugađajućeg umjetničkog pragmatika koji će linijom najmanjeg otpora zalaziti pod kožu svome slušatelju; Hoodooleen u svom čak osamdesetominutnom setu izaziva samoga sebe, vokalno i igrom prstiju na klavirskim tipkama, baš kao što izaziva dobronamjernog slušatelja na jednako toliko minuta pozornosti bez da pritom i na trenutak otklizne u samodopadnost ili kakvu od njezinih perfidnih sestara.

Ono što sastav Mangroove čini posebnijim i na svoj način intimnijim unutar iznimno plodnog glazbenog korpusa Tonija Starešinića tandemski je aspekt te priče: naime, drugu, nježniju polovicu toga potpisa čini njegova životna družica, supruga Željka Veverec. Posrijedi je, dakle, nešto poput obiteljskog pothvata, ali ta dimenzija samo je jedna od onih koje čine predivan, višedimenzionalan svijet jednog naoko običnog pop benda. Jer, ono što su Toni svojom svirkom i notnim pismom te Željka svojim tekstovima i kristalno čistim koliko i nenametljivo nježnim glasom utkali u tkivo svog glazbeničkog braka nije puki kolegijalni sklad dvoje supružnika, već i splet međusobne ljubavi i dvaju samosvojnih ljubavi prema samoj glazbi i izražavanju kroz nju, radosne silnice u stalnom ispreplitanju i samoobnavljajućem žaru. Nešto poput produžetka bračnog sakramenta u području kreativnog, u jednako komplementarnim, nadopunjujućim ulogama otvorenima i prema prijateljima poput afinitetom bliskih glazbenika kao što su multiinstrumentalist Leo Beslać i bubnjar Silvio Bočić. Realizirana s Jazz orkestrom HRT-a, “Nešto veće od nas” tim slijedom postao i nešto veće od puke zbirke (odličnih) pjesama: to je retrospektiva jedne predivne glazbene priče koliko i događaj za sebe. Inventura i proslava, kompilacija i album, a iznad svega stvaralački užitak. Naslovljena po posljednjem singlu s prethodnog albuma “Srce”, ovo je, dakle, zbirka koja predstavlja neka od općih mjesta pjesmarice Mangroove, ali u posve novom čitanju, kako se moglo i očekivati od glazbenika koji iza cijele priče stoje.

Lakoprohodna, ljepoti okrenuta pop glazba kantautorice Gordane Marković u svom drugom samostalnom izdanju, “Nevidljivo, a važno”, ne samo da je potvrdila adute koje je u prvijencu iz pandemijske 2020. tek ovlaš otkrila, već je postala sve sposobnija jasno ocrtavati svoje zaista “nevidljive, a važne” razloge i izvorišta. Bez napadne filozofije i umjetnog, pukom dojmu korespondirajućeg naprezanja, a s očito prirodnom, easy-going kreativnom sinergijom s producentom i aranžerom Tomislavom Franjom Šuškom, ova je kajdanka sve prepoznatljivija i konkretnija priča: “još jedno zrno nade se ne predaje” (iz pjesme “Prazan list”) na njezinim stranicama nije puka fraza ili zgodan citat za djevojačke spomenare, već i svojevrstan modus operandi.

Naravno, bilo je još domaćih albuma koji su itekako vrijedni spomena, nekih možda u nekim segmentima i bar jednako zaslužnih uvrštenja na ovakvu godišnju inventuru, poput specifičnog soundscapea “San na uzici” Zimizelenog ili introspektivnog “Jezera” kantautorice Nine Romić, jazz tapiserije “Peso Neto” s potpisom istoimenog sastava ili pak iznimnih alter-stilizacija Klinike Denisa Kataneca na albumu “Kao zao kor”, no nošen prije svega ozračjem vremena došašća, odlučio sam se ovu prigodu “iskoristiti” za jedan svojevrsni dug. Naime, još prije dvije godine jedna je po mnogočemu posebna skupina divnih mladih, čak bih rekao vrlo mladih, ljudi snimila jednako divan mali album božićnih pjesama. Već dvije godine sam, dakle, spletom banalnih, ali upornih okolnosti propuštao skrenuti pozornost na “Sedam priča o Božiću”, pa mi se čini da je više nego sazrijelo vrijeme za to, baš u ovo doba kad nam takve note i duh koji ih prožima najviše trebaju.

Božićni El Bend čine mladi glazbeni entuzijasti – Valentina Ević, Patricija Runjak, Kristina Petek, Ivan Krajač, Ivona Ević i Sara Klikić – koji su uz mentorstvo multiintrumentalista i skladatelja Tomislava Šnidarića snimili sedam autorskih pjesama koji nam u domove unose Božić u njegovu najbezbrižnijem i najraspjevanijem izdanju, ali ne i bez duhovne dubine. Tako uz taktove posuđene iz klasika Joy Division “Love Will Tear Us Apart” (pretpostavljam Tomislavov mali naklon nekim od glazbenih uzora) dobivamo “Božićnu himnu”, koja u nekoliko riječi sabire najljepše božićne želje, te srodne joj “Sanjala sam Božić”, “Još ovog Božića” ili “Badnja noć”, no duhovna dimenzija koju sam spomenuo od cijele zbirke čini finu zaokruženu cjelinu svjetovima udaljenu od “blagdanskih” banalnosti suvremene popularne kulture. Podsjećanje na ključno Marijino DA u predivnoj “Maloj božićnoj pjesmi” kao i “Josipova pjesma” s pričom o Isusovom ovozemaljskom ocu iz usta i instrumenata ovih predivnih mladih ljudi zvuče poput melema, pravog glazbenog božićnog dara baš zato vrijednog spomena i u jednoj po njega zakašnjeloj inventuri. Uostalom, Božić je vječan, bezvremen – nadvremen – pa time i glazba prožeta Kristovim rođendanom zapravo nema vijek trajanja niti je definirana “datumom proizvodnje”. Zato s moje strane najtoplije preporuke za ovaj uistinu poseban album kojeg možete pronaći na YouTube kanalu nakladnika El Records.

Uz ove sjajne albume, želim vam svima blagoslovljen i sretan Božić, kao i mir i svako dobro u novom, 2024. ljetu Gospodnjem!