Yo La Tengo – “This Stupid World” (Matador, 2023.)

The National – “First Two Pages of Frankenstein” (4AD, 2023.)

U redovnom dotoku novih glazbenih izdanja sa svih strana svijeta i stilsko-žanrovskih obala ipak me uvijek posebno razvesele nove note nekih starih prijatelja. Provjerenih imena, mogao bih pomalo snobovski reći, ali zapravo iz dužnog poštovanja prema onim glazbenicima koji su svojim radom ne samo pokazali konzistentnost, već i doveli svoj rukopis do te razine da ga s radošću prepoznajem(o) i da s punim povjerenjem čitam(o) te njihove nove (u)glazb(lj)ene retke. Tako sam s baš takvom radošću i s takvim povjerenjem dočekao i “pročitao” nove stranice kajdanki dvaju bendova čiji je rukopis odavno postao krasopis, a glazba im, u naizgled neprimjetnim koracima, postala stvar opće kulture, koliko god i Yo La Tengo i The National dolazili iz slabije osvijetljenih, grublje rečeno alternativnijih zakutaka suvremene popkulturne pozornice.

Pritom nas Yo la Tengo glazbom kojom toliko toga spajaju i kojom uspijevaju izraziti toliko različitih strana vlastite poetike darivaju već gotovo puna četiri desetljeća. Namjerno spomenuh darivanje, jer ono što je ovaj samozatajni rock sastav iz Hobokena, iz američke savezne države New Jersey, svih tih desetljeća nudio u obliku nikad predvidljivih, a teksturama i kreativnim duhom uvijek bogatih albuma (kojih je dosad objavljeno čak šesnaest), ne može se ne prihvatiti baš kao dar, kao nešto na čemu već nakon prvih slušanja imate potrebu reći – hvala. Da, u pitanju je svakako jedan od bendova, poput nekoć The Band ili u recentnije vrijeme Wilco, koji nisu toliko istureni u prvom planu, ni od strane svojih diskografa, a još manje od strane samih sebe, ali koji su stalno “tu negdje”, zavučeni pod kožu ne glasnoćom ili blještavom prisutnošću u medijima, već neposustalom vitalnoću svoga talenta. Uvijek dostupni razveseliti svoga slušatelja kad ih se možda i ne očekuje ili kad iskorače iz kakve uvijek nužne kreativne stanke.

Na lepezi od nježnijih, countryjem i folkom prožetih nota do guste gitarske buke na tragu jednih Sonic Youth, bračni par Ira kaplan i Georgia Hubley, uz basista Jamesa McNewa stalna jezgra benda, kroz svoje teksturama bogate albume istkali su poetiku gotovo neuhvatljive logike, a istodobno izrazito prepoznatljivu i autentičnu, sposobnu dočara(va)ti sve bogatstvo tradicije iz koje su ovi sjajni glazbenici povukli nutrijente za tako zdrav glazbeni organizam. Njihov najnoviji album, naslovljen pomalo ljutito “This Stupid World”, po tko zna koji put potvrđuje sve te njihove adute i stvaralački žar kojim svjedoče nepresušnost svojih nadahnuća i gotovo dječju zaigranost u onome što očito rade iz ljubavi.

A do “ovoga glupog svijeta” došli su nakon svojevrsnog pandemijskog, više rekreativnog albuma “We Have Amnesia Sometimes”, kojim su 2020. otvorili prozor u svoj kreativni proces snimkom pet glazbenih improvizacija više nego konkretnih pjesama, ali koji je posvjedočio i stalnu potrebu za zajedničkom svirkom te glazbenim (samo)izražavanjem. “This Stupid World” dolazi na istom valu, svojim feedbackom i distorzijama podebljanim teksturama nešto poput pune realizacije onih potencijala koje su tek načeli tim pandemijskim skladbama. No, najvažnije je to da smo dobili i još jedan sjajan album Yo La Tengo, štoviše, možda i ponajbolji još od sada već deset godina starog remek-djela “Fade”.

Otvorivši novu zbirku s postupno razvijajućom, vrtložnom potragom za melodijom naslovljenom “Sinatra Drive Breakdown” (po hobokenskoj prometnici uz rijeku Hudson, nazvanoj pak po slavnom Franku Sinatri, inače također rođenom u Hobokenu), naslonjenom na preciznu ritam-sekciju i nemirne gitarske pasaže, bend kao da je upravo iz improvizacije prešao u konkretnu priču, ali u toj etapi elaborirajući tek užitak samog sviranja. U preko sedam minuta dugoj pjesmi, koja kao da se opire takvoj definiciji, bar dok se bend postupno ne usuglasi i nađe u istom traku zamišljene ceste, dobili smo tako prije svega zagrijavanje, skicu onog čime opravdavaju vrijednost življenja u tom “glupom svijetu”.

Glupom, zapravo, isključivo zbog nas samih i našeg odnosa prema svijetu i životu općenito. Jer, glazba Yo la Tengo daleko je od mizantropije i cinizma. Da, “svaki je dan bolno gledati”, kako pjevaju u još uvijek gustoj, slojevitoj “Fallout”, ali bit jest u tome da je svatko od nas tu da učini svoj dio “posla” da svijet bude ljepši i bolji. A prvi bi korak mogle biti isprike i praštanja, kako naznačuje nježna “Apology Letter” s razoružavajuće jednostavnim uvodnim stihovima “Pogriješio sam, znao sam odmah, ali pravio sam se cool” i negdje usput do kraja pojednostavljuje s “Ako ti se nasmiješim, hoćeš li se i ti nasmiješiti meni?”. Do zaključka da je “ovaj glupi svijet sve što imamo” u distorzijom izgrebanoj naslovnoj pjesmi Yo la Tengo neće propustiti ismijati i self-help guruizam (u “Tonight’s Episode”), pri čemu svođenje svega na taj jedan opipljivi svijet možda i jest izraz skepse prema onozemaljskom, ali je prije svega poziv na empatiju i vrednovanje onoga što imamo.

Sama glazba na albumu je gusta, mjestimice i bučno gusta, kao u naslovnoj pjesmi, no i takva – ili baš takva – estetika savršeno podcrtava prirodni avanturizam svojih potpisnika, kao i čisti užitak kojeg ova trojka nalazi u toj svojoj zajedničkoj svirci. U glazbi sposobnoj pomicati vlastite granice ne da se tako podilazi stvaralačkom egu, već da se načini prostor u kojem će kreativni žar svakog od aktera dobiti i afirmaciju i zajedničke boje, sjecišta svojih čežnji. “This Stupid World” u tom je smislu izuzetno uzbudljiv i slojevit album, lijep i kad je tih (u Georgijinim dionicama na “Aselestine” i “Miles Away”) i kad je hirovit u timarenju gitarske buke. Dakle, klasičan album Yo La Tengo, a već to samo po sebi znači mnogo.

Društvance pak iz Cincinnatija, okupljeno krajem prošlog stoljeća pod prozaičnim imenom The National, u Hrvatskoj ima solidnu bazu obožavatelja i svojevrstan su domaći bend među našim zaljubljenicima u suvremeni indie zvuk. Izgradivši poetiku na sumornim, melankoličnim tonovima i tekstovima, pjevač-autor Matt Berninger i braća Dessner i Devendorf (dvojica po prezimenu) u proteklih dvadesetak godina snimili su zavidnu nisku albuma kojima su postigli prepoznatljivost koliko i ugled kod kritike i publike. I dok neki njihovu glazbu zbog tako sumornih tonova opisuju kao čak depresivnu (iz istih površnih razloga zbog kojih se tako svojedobno govorilo o Leonardu Cohenu ili Nicku Caveu), sva ta melankolija i vožnja niz tugama i problemima obremenjene svjetove nikada nije bila jednobojna niti cilj sam po sebi.

U tome i jest tajna dugovječnosti Berningerove impresionističke poetike, odnosno, trajne intrigantnosti ovog specifičnog rukopisa. Iza njegova umornog baritona stoji pripovjedač sposoban ne samo maštovito se, pismeno poigravati biranim riječima i motivima (nerijetko i vjerskim, ali načelno u sekulariziranom kontekstu), već i nuditi zrcalnu sliku relativizmom i materijalizmom ozračenog svijeta suvremenog svagdana, u sličicama, u naznakama priča prepoznatljivih na razinama skrivenijim od ovih na kojima svakodnevno gutamo sadržaje internetskih portala i s influencerskih profila. Baš kao što je glazba što je pratila i nijansirala te pripovjedne meandre svojom višeslojnošću i fino doziranim sviračkim entuzijazmom po tko zna koji put dokazivala da je depresivnost kao etiketa primjerenija lošoj kvaliteti, nego konkretnoj lepezi tonova. No, na to da se autor zaslužan za tkanje te melankolične poetske tapiserije negdje usput s njom u slobodnom padu i stopio, kao da je na trenutak ili dva izgubio doticaj sa svim onim što se kroz to gusto tkanje probijalo kao svjetlo vrijedno čežnje (vjerski motivi nikad nisu posve slučajni), ukazalo je Berningerovo otkliznuće u depresiju tijekom pandemijskog razdoblja. Stanje je, štoviše, bilo toliko loše da se dogodila prava spisateljska blokada koja je uz sve lošije životne navike i odluke mogla donijeti i točku na kraj priče o The National kao bendu, ali i priskrbiti kakvu ozbiljniju medicinsku dijagnozu. Ovdje negdje već svi možete pogoditi da je “First Two Pages of Frankenstein”, deveti, u trenutcima dok ovo pišem još uvijek izrazito svježi album u portfoliju očito još itekako živog i žilavog benda, postao i prava terapija. Odgovor na škrgutave ralje beznađa i očaja.

“Ovaj povjetarac koji je doputovao iz krajeva u koje sam se tek zaputio naviješta mi hladniju klimu. Potaknuta ovim obećavajućim vjetrovima, moja sanjarenja postaju puna žara i živosti. Uzalud se nastojim uvjeriti da je Sjeverni pol mjesto hladnoće i pustoši, jer se u mojoj mašti predstavlja kao predjel pun ljepote i veselja“, između ostalog je na prvim stranicama svog slavnog romana “Frankenstein” pisala Mary W. Shelley, što savršeno oslikava i Berningerov duh u trenutcima kad je odlučio otisnuti se na još jedno putovanje s glazbenicima s kojima je toliko toga lijepoga i dobroga ostvario. Dozvavši usput i još nekoliko prijatelja i suputnika, poput Sufjana Stevensa, Phoebe Bridgers i Taylor Swift, posrnuli je poeta u tkivo svojih terapeutskih pjesama ubrizgao dodatne ljekovite potencijale kakvima obiluju kreativne suradnje i druženja. No, pritom bi bilo možda i nepošteno svoditi sve ove pjesme samo na tu terapeutsku ulogu ili funkciju…

Jer, “First Two Pages of Frankenstein” možda se i vrti oko te opčinjenosti krajolikom otvorenim podizanjem glave iz samonametnutog beznađa, ali to čini kroz niz naprosto lijepih, teksturama bogatih pjesama koje predstavljaju bend u svojoj punoj zrelosti i kreativnom samopouzdanju. Od suptilne elektronike do fino doziranih orkestracija, uz standardno raspoložene gitarske i klavirske dionice braće Dessner te ritam-sekciju braće Devendorf, Berningerove fusnote prvim stranicama klasičnog SF-romana glazbeno su štivo za strpljivu publiku koja se ne zadovoljava trendovima i konfekcijom. Nove pjesme The National jesu mali trijumf i još jedan dokaz da je kreativnost trajno uzdižući, čežnjom prožet aspekt čovjekova djelovanja, ali taj svoj podtekst ne bacaju nam u lice kao stijeg niti se samodopadno omataju u taj celofan, inače zahvalan u doba self-help iluzionizma. Ne, tu svoju genezu ovaj album skriva kao zalog za svoj nastavak. Nastavke.