Mangroove i Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije – “Nešto veće od nas” (Aquarius Records, 2023.)

Kada umjetnik dosegne razinu na kojoj sâm, posve neovisan o ičijim očekivanjima, ocjenama i procjenama, oslobođen i često samonametnutih programsko-stilskih imperativa, dodiruje i propitkuje, razvlači, pomiče i redefinira vlastite granice – ne tek da izađe, već da prije svega proširi onu famoznu zonu komfora – tada možemo pouzdano govoriti o ostvarenom, istinski slobodnom talentu. O talentu koji je prihvatio i svoju odgovornost za taj dar, i to intuitivno, uslijed i usred samog stvaralačkog procesa koji se nije hranio lovorikama i kalkulacijama, već mnogo dubljim porivom. Titrajima čežnje, trajnim odazivom na njezin zov. Ispisao sam o tome, vjerujem, već tolike kartice da polako dosađujem i samome sebi, ali to su koordinate u koje treba – a svakako imam i stalnu želju – stavljati one umjetnike koji na taj način stvaraju i trajno zadužuju, kako one koji ih prate i na svojim razinama razumiju, tako i sebe same…

A Toni Starešinić, Zadranin s, kako se to obično kaže, zagrebačkom adresom, upravo je stalnim, praktički neprekidnim stvaranjem glazbe kroz protekla gotovo dva desetljeća ne samo istkao impozantan opus s čak nekoliko povezanih potpisa, već je to činio nepodnošljivom lakoćom stvaranja. Neopterećeno i s trajnom radošću (što se sustavno isprepliće i jedno drugo hrani), s impozantnim jezičcima na obje strane vage koja mjeri kvantitet i kvalitetu (što također podupire jedno drugo u predivnom balansu). Kroz nekoliko sastava i kreativnih kolektiva, poput Less Than a Minute, Punk Data ili Beat Busters, Starešinić je prije svega živio svoju ljubav prema notama, hraneći tu glazbu koju je stvarao i svojim afinitetima prema jazzu i elektronskoj glazbi, kao i prema stripu i znanstvenoj fantastici, no središnju os oko koje je zavrtio taj svoj “radni” svijet čine dva benda pod čijim je potpisima ostvario najkonzistentniju i najkonkretniju priču. Prvi je jazz sastav Chui (mada taj žanrovski prefiks pritom treba uzeti u vrlo širokom rasponu), a drugi – još posebniji – pop bend (mada je i ovdje žanrovski prefiks zapravo tek “ukras”, a sam bend je zapravo tandem) Mangroove.

Ono što pak Mangroove čini posebnijim i na svoj način intimnijim unutar Starešinićeva glazbenog korpusa tandemski je aspekt te priče: naime, drugu, nježniju polovicu toga potpisa čini njegova životna družica, supruga Željka Veverec. Posrijedi je, dakle, nešto poput obiteljskog pothvata, ali ta dimenzija samo je jedna od onih koje čine predivan, višedimenzionalan svijet jednog naoko običnog pop benda. Jer, ono što su Toni svojom svirkom i notnim pismom te Željka svojim tekstovima i kristalno čistim koliko i nenametljivo nježnim glasom utkali u tkivo svog glazbeničkog braka nije puki kolegijalni sklad dvoje supružnika, već i splet međusobne ljubavi i dvaju samosvojnih ljubavi prema samoj glazbi i izražavanju kroz nju, radosne silnice u stalnom ispreplitanju i samoobnavljajućem žaru. Nešto poput produžetka bračnog sakramenta u području kreativnog, u jednako komplementarnim, nadopunjujućim ulogama otvorenima i prema prijateljima poput afinitetom bliskih glazbenika kao što su multiinstrumentalist Leo Beslać i bubnjar Silvio Bočić.

Vješto spajajući recepture (neo)soula, jazza i R’n’B-ja sa sofisticirani(ji)m temeljcima čistokrvnog popa, Željka i Toni nanizali su od 2009. dosad četiri albuma, od kojih kao da se svaki novi nadovezivao i usavršavao prethodni bez da ga naprasno nadmašuje, pa tako zadnji u nizu, sjajno “Srce” iz 2018., kao najrazrađeniji i najpotpuniji im album dotad, više zove na nova preslušavanja prethodnih zbirki nego što ih potiskuje u neku vrstu zaborava. I nije u tome nekakav ključ ljepote pop-glazbe Mangroove (a ovdje uistinu s užitkom koristim taj inače suhoparni izraz “pop-glazba”), već je posrijedi prirodni tok, odraz svega onog što je u radosti muziciranja (opet termin kojeg često znam i volim koristiti, ne bez razloga) uloženo u stvaralačkom procesu koji je tako više nalik igri ili bezbrižnom zanosu nego nečem što bismo nazvali poslom.

A nakon toliko godina toga zajedničkog zanosa, dvoje je kreativno komplementarnih glazbenika odlučilo, evo, napraviti svojevrsnu retrospektivu, pogled u retrovizor koji ipak ne bi bili puko sabiranje općih mjesta pjesmarice, već i neka vrsta provjetravanja, pa i reinterpretacije. Kako se Toni s Chuijem još ranije upustio u vrlo uspjelu, čak senzacionalnu avanturu s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije, koja je njegovim organsko-elektronskim jazz teksturama dalo posve novu, gotovo filmsku dimenziju ovjekovječenu 2017. na trijumfalnom dvostrukom albumu “Chui ovu glazbu”, ideja o nastavku suradnje s HRT-ovim jazz znalcima čini(la) se poput savršeno logičnog izbora. “Nešto veće od nas” je tim slijedom i nešto veće od puke zbirke (odličnih) pjesama: to je retrospektiva jedne predivne glazbene priče koliko i događaj (happening, kako bi to sugerirao novogovor) za sebe. Inventura i proslava, kompilacija i album, a iznad svega stvaralački užitak.

Naslovljena po posljednjem singlu s prethodnog albuma “Srce”, ovo je, dakle, zbirka koja predstavlja neka od općih mjesta pjesmarice Mangroove, ali u posve novom čitanju, kako se moglo i očekivati od glazbenika koji iza cijele priče stoje. Jer, uistinu, čini mi se pomalo nerealnim očekivati od ovako, gotovo dječje zaigranih glazbenika kakvi su ne samo Željka i Toni, već i njihovi prijatelji (namjerno ne kažem “kolege” iako ih ne poznajem osobno) za potrebnim instrumentima, da naprosto odaberu najdraže im pjesme i iznova ih objave na jednom mjestu te tako zaokruže jedno svoje kreativno i životno razdoblje. Ne, takva zamisao logički je bila, zapravo, tek dobordošla prigoda za pozivanje još šireg društva za novi tulum, za novo druženje, uvijek kreativno i radno, ali i prožeto prije svega radošću. I, naravno, natopljeno spregom tolikih talenata…

Zato “Nešto veće od nas”, dostupan kao digitalno i kao Mangrooveu prvo vinilno izdanje, upravo tako i zvuči – kao koncertni zapis, kao uhvaćeni dugi, radosni trenutak. Kao session kojem nitko zapravo ne želi kraj. Kao zabava koja možda jest zakazana s planom i okvirom, ali čiji se tok formirao negdje usput, među pjesmama, među brojnim, slušatelju nevidljivim, ali instinktivno pronalažljivim trenutcima. Ne bez osmišljene strukture (pa tako sve započinje s “Preludijem”, koji baš i zvuči poput prologa u jasno određenu priču i nadalje se preko naslovne pjesme, “Sanjala sam ljubav” ili “Ljubavne” grana kao narativ s više nadopunjujućih odvojaka) i s brojnim instrumentalnim krešendima, Mangrooveova inventura je tako bez ikakvih vidljivih ili ičim naznačenih napora postala i povratak i skok u nepoznato. Ne samo što su se momci svojim fluidnim bravurama savršeno isprepleli s renomiranim jazz orkestrom, već se s tom ambicioznom koliko i slobodno tkanom glazbenom tapiserijom predivno sljubio Željkin sjajan, tako čist i umilan vokal, čineći simbiozu koja odiše svježinom i… da, radošću. Vjerujem i zahvalnošću na takvoj prigodi i umijeću (pre)oblikovanja.

Ovaj je tandem tako, nakon – da ne zaboravimo i to spomenuti – Željkinog nedavnog samostalnog projekta Je Veux i albuma “I Glow” (koji, naravno, ne isključuje Tonija sa svojim kreativnim prilozima, kao ni druge birane prijatelje), svoju zonu komfora nastavio širiti, ali tako da se svakom novootkrivenom prostoru raduje kao znatiželjno dijete. Bez, dakle, i trunke samodopadnosti, kalkulacije ili manirizama u koje su vrlo lako mogli kliznuti. Ne, ovdje je riječ o istinski slobodnim kreativnim dušama, trajno otvorenim novim epizodama i (glazbenim) svjetovima, nečem većem od njih. Zato ćete, neovisno o vlastitim glazbenim afinitetima i ukusima, u glazbi Mangroove uvijek prije svega, uz neospornu kvalitetu i visoke estetske kriterije, naći – radost. Da, toliko je jednostavno.