Što to glazbu Rhiannon Giddens čini tako jedinstveno lijepom, tako toplom i snažnom da, bar meni osobno, sama vijest o novom joj albumu avansno djeluje kao najava diskografskog događaja godine? Što se to provlači kroz note i glasnice ove glazbenice iz Sjeverne Karoline da se sve čega se dotakne pretvara u nacionalno blago (pri čemu ne koristim taj pridjev bez razloga)? Čime je to ova zaljubljenica u američku, ali i širepoteznu glazbenu tradiciju zavrijedila povlašten status (i) u ovom glazbi posvećenom internetskom kutku? I zašto – opet bar meni osobno – njezina glazba djeluje kao živo, pjevno objašnjenje misije glazbe kao umjetnosti, njezine unutarnje logike i nadahnjujućeg potencijala?

Ne otvaram bez razloga pitanjima osvrt na novi, peti samostalni album ove izuzetno talentirane, prekrasne glazbenice, jer nije naodmet odmah (pre)naglasiti o kakvom talentu ovdje govorimo. Prisjetimo li se, naime, svega što nam je Rhiannon Giddens dosad ponudila, bili u pitanju albumi s country-folk-gospel-blues sastavom The Carolina Chocolate Drops, “sporedni” projekti poput Our Native Daughters i The New Basement Tapes ili albumi potpisani vlastitim imenom i prezimenom, ljepota je možda čak prva riječ koja se nameće kao dojam i polazište, kao najkraći opis svih nijansi i boja što izviru iz glazbe umjetnice koju je odrastanje na američkom Jugu s ocem bijelcem i majkom crnkinjom potaknulo da svoje stvaralaštvo stavi u misiju traženja zajedništva kroz oživljavanje tradicionalnih, napose američkih glazbenih formi. Ta ljepota – ona koja presudno nijansira svaku istinski snažnu i autentičnu umjetnost – u Rhiannoninu slučaju očituje se u svim aspektima njezina djelovanja: u notama, gdje se isprepliću tradicionalni i autorski premazi, uvijek u korelaciji i savršenoj međuigri; u lakoći kojom bosonoga hoda arhipelagom baštine obilježene trnjem, bolima i patnjama, ali i radošću muziciranja koja je u nepresušnoj nadi kidala okove i predrasude; naposljetku i u samoj pojavi, u crtama lica i mimici, u rasponu i boji glasa nikad odbjeglog u samodopadnost i(li) manirizam.

Ono što pak tu ljepotu čini tako vitalnom, što je održava i trajno osvježava, bez aditiva i trikova, Rhiannonina je zaljubljenost i duhovna zagledanost u glazbenu ostavštinu, koja u ovom kontekstu nije puka škrinja iz koje se može grabiti i čije se blago može po inerciji unedogled replicirati. Ne, glazbena baština – u ovom slučaju konkretno prije svega afroamerička i s njom srasle kajdanke – srž je odgovora na sva pitanja iz uvodnoga pasusa, jer za ovu glazbenicu ona je uistinu svijet u kojem živi i iz kojeg crpi snagu i nadahnuće te stalno nalazi nove načine i nove recepture za stvaranje umjetnosti koja pronosi radost jer teži spajanju, koja objedinjuje sve sastavnice jedne multikulturne nacionalne baštine ne po kakvom ideološko-aktivističkom programu već uslijed te iste radosti muziciranja.

Zato Rhiannon Giddens ni na trenutak u svojoj glazbi na nastupa aktivistički, još manje pravednički bijesno ili revizionistički: njoj je glazba – baš kao njezinim prethodicima koji su svojim gospel i blues pjesmama i u najvećim patnjama i bolima nalazili snagu za nadu, tražili smisao i način za ostvarenje suživota i bratstva među na Božju sliku stvorenim bićima sposobnijima za ljubav nego za mržnju – prirodni jezik, instrument koliko i cilj, ambijent u kojem će biti najviše posve svoja, a istodobno i povezana s cjelokupnom kulturom u kojoj su sabrane sve različitosti i univerzalne nade. Zato ona naprosto želi da čujete, ali ne nju kao jedno ime i prezime, kao kreativnu veličinu vrijednu divljenja, već glazbu kojoj je ona samo kanal posve podređen tom divnom notnom fluidu; zato ona u najavi najnovijeg albuma kaže kako želi da publika “naprosto čuje američku glazbu – blues, jazz, cajun, country, gospel, rock… jer sve je to tu”. Jer uistinu jest, ne zato što je to netko programski s(p)retno spojio, već zato što potpisnica te glazbe tu glazbu diše punim plućima i njome hrani dušu. A ovo “američka” u tom kontekstu predstavlja domoljublje u najljepšem i najčišćem obliku, zato što u granicama ne vidi zidove nego mostove, pa tako i u kulturi ne zatvoren prostor, već prostor duha.

A album kojeg je tako najavila, “You’re the One”, njezin je prvi album sastavljen isključivo od autorskih pjesama, dakle, bez ijedne pozajmice iz toliko joj drage velike američke škrinje. No, to nikako ne znači da cijela zbirka ne zvuči baš kao dio te iste škrinje. Naprotiv, Rhiannonin peti studijski album pravo je malo sabirište istih receptura i utjecaja koji su i dosad hranili njezinu glazbu, no ovoga puta izgleda da je glavni cilj bio dosegnuti što širi krug slušatelja, pa je tom linijom i cijeli album zamišljen – i realiziran – kao svojevrsna kompilacija, izlog u kojem je svaka pjesma eksponat za sebe, ali koje zajedno tvore skladnu scenografiju. Naravno, takvu scenografiju koja će slušatelju biti sposobna ponuditi taj doživljaj američke glazbe. Glazbe ne kao zanatske ili nacionalne kategorije, već kao jedne predivne, trajno kreativne duhovne dimenzije.

“You’re the One” baš tako zvuči, odnosno, prije svega i prije svih, Rhiannon tako zvuči: glasom tako prekrasna i prekrasno zaigrana da ulazi i izlazi iz (pod)žanrova i stilskih bravura poput djeteta željnog igre i druženja, a svojim bendžom i violinom i dalje posve srasla s korijenima što su joj nahranili latice kojima se predstavila svijetu, ali i posve autorski zrela i suvremena u tkanju te svoje notne tapiserije. Odmah od uvodne “Too Little, Too Late, Too Bad”, čiju country bazu obilato premazuju slojevi funka, jasno je da namjera ovdje nije bila ostati u zoni komfora (ali i nekomercijalnosti) stvorenoj s prethodnim albumima, jer ovo je nešto najbliže popu što je Rhiannon dosad pokazala. A te je vibracije prenijela na cijelu zbirku, pa dobivamo i posve umivenu soul baladu “Wrong Kind of Right” i gotovo sintetičku, socijalno angažiranu “Another Wasted Life”, u kojoj se miješaju utjecaji Nine Simone i nekih novijih strujanja; funka pak ne nedostaje ni u zydecom ozračenoj “You Louisiana Man”, baš kao ni u ruralnim imaginarijem prožetoj “Hen in the Foxhouse”, u kojoj je Rhiannon otišla dosad možda najdalje od svojih dosadašnjih receptura. Da se razumijemo, nije sve to uvijek zaista briljantno, pa, primjerice, jazz laganica “Who are You Dreaming of”, iako otpjevana savršeno, zvuči pomalo izvan kolosjeka kad je cjelokupni album u pitanju, ali vrhunci albuma, poput dueta s Jasonom Isbellom u sjajnoj, za americanu tipično narativnoj “Yet to Be” o ljubavi Irca i crnkinje, ili neodoljive country/folk ljepotice “Way over Yonder”, zato više nego jasno i zvonko svjedoče zaraznu vitalnost ovog glazbenog rukopisa.

Kao da je zabava bila temeljna odrednica pri stvaranju ovoga albuma, rezultat je iznimno pitka, ali i višeslojna, teksturama koliko i poviješću bogata zbirka kojom je Rhiannon Giddens napravila vrlo svjestan iskorak prema širem auditoriju bez da je kompromitirala i djelić svoje glazbene osobnosti. A to je postignuće za koje su sposobni uistinu najveći – ne zanatski majstori, već u duhu i misiji iskreni i radošću gonjeni kreativci. Oni kojima ljepota u glazbi koju stvaraju ne dolazi kao ambiciozni koncept ili pažljivo mazana slika, već kao ključni nutrijent. Iako u nekakvoj inventuri možda i najslabiji album Rhiannon Giddens, “You’re the One” je i kao takav jedan od najboljih izdanja tekuće godine – treba li što dodati da bih još nekako dočarao tu ljepotu kojom odiše svevremenska, prekrasna glazba ove prekrasne umjetnice?