PJ Harvey – “I Inside the Old Year Dying” (Partisan, 2023.)

Četiri godine nakon što sam gotovo pa izmišljao način da dovedem PJ Harvey na ove stranice, sada napokon imam i “pravi” povod za to. I ne samo što je, za razliku od tada pronađenog povoda, soundtracka kazališnog komada “All About Eve”, album “I Inside the Old Year Dying” prva punokrvna autorska zbirka još od sedam godina starog albuma “The Hope Six Demolition Project” naovamo, već cijelim svojim konceptom i pristupom, kao i svakim pojedničanim segmentom podcrtava i dokazuje sve ono zbog čega ovu britansku kantautoricu vidim (i čujem) kao jedan od najautentičnijih, najodgovornijih i najkompletnijih autorsko-izvođačkih glasova na suvremenoj glazbenoj sceni. Dakle, sve ono zbog čega sam svojedobno iskoristio i jedan njezin posve sporedan projekt(ić) da vam makar donekle predstavim ovu izuzetnu umjetnicu.

A Polly Jean Harvey, kako glasi njezino puno ime, nije jedna od onih scenskih pojava koje će vas vući za rukav ili stvarati ni srcedrapajuće ni žutilom zvonke priče da bi privukla pozornost i pogurala svoje glazbene pripovijesti. Rodom iz južnoengleske grofovije Dorset, ova je kantautorica od početka devedesetih godina prošloga stoljeća do danas izgradila opus koji ne imponira toliko kvantitetom koliko trajnom intrigantnošću kao logičnom posljedicom jednog iznimnog, autentičnog kreativnog duha. Rani albumi “Dry” i “Rid of Me” bili su natopljeni sirovim, režećim bluzerskim rifovima i nošeni gnjevnom, mladom energijom što je tražila put na svjetlo dana. Impozantne zbirke nisu nudile samo tu nevjerojatno svježu izvođačku energiju, već i promišljen glazbeni iskaz kapilarno povezan s rokerskom tradicijom koliko i prožet gotovo pankerskim porivom da u svijet izbaci nešto posve svoje i originalno. Kriptični tekstovi i u svakoj noti zrcaleća čežnja rano su više nego glasno govorili o izuzetnom umjetničkom potencijalu, ali i dale naslutiti moguće brzoizgarajuće scenarije kakvih, na žalost, nije bilo malo u povijesti popularne kulture, baš kad su tako strastveni i senzibilni mladi glasovi u pitanju.

No, ovdje je ipak riječ o iznad svega snažnom kreativnom duhu, promišljenom koliko i čeznutljivom, načitanom koliko i impulzivnom, hrabrom koliko i strpljivom. Deseti joj po redu samostalni studijski album, kojim nas upravo uveseljava, tako je samo nastavak niza unutar kojeg se Polly Jean ni trenutka nije prestala kretati naprijed, stilski i sadržajno, usput vješto inkorporirajući sve prethodne korake u one nove. Ona nije prestala razvijati ni jezik ni glazbeno ruho, pa se nameće čak dojam da od tih početaka nijedan novi album nije bio preslik ijednog od ranijih, a da ipak nijedan novi nije mogao nastati bez svega što mu je prethodilo. Svojedobna suradnja, pa i ljubavna veza s Nickom Caveom “pogurala” je tako sjajan album “To Bring You My Love”, bluesom, odnosno, alter-rock stilizacijama premazano muljevito glazbeno tkivo s istaknutim biblijskim referencama, kojima se pak nastavila služiti u daljnjem radu. Iako nije odgajana u vjeri niti se smatra religioznom osobom, PJ Harvey ne prestaje, po vlastitom priznanju, u vjerskim, osobito kršćanskim motivima tražiti put do odgovora na važna duhovna pitanja svojstvena svakom čovjeku.

A upravo je stalno propitkivanje, ali ne pozersko, prvoloptaško, već intuitivno, utkano kao nutrijent u poetiku kao plod čežnje (a ne obratno), ne samo obilježilo njezin rad, već ga i učinilo tako suverenim i upečatljivim. Ta nestalnost u stvaralačkoj stalnosti gurala ju je preko podcijenjenog, a maestralnog, suptilnom elektronikom prošaranog albuma “Is This Desire?” (kojeg, nimalo čudno, ona sama smatra svojim najdražim djelom) i pravocrtnije rokerskih “Stories from the City, Stories from the Sea” (koji joj je priskrbio prvu nagradu Mercury) i “Uh Huh Her” do zbirki kojima kao da se počela udaljavati od svojih dotad poznatih lica i glasova. Naravno, minimalistični “White Chalk”, baš kao ni remek-djelo “Let England Shake”, kojim se dotakla nepreglednih odvojaka engleske prošlosti i zaradila novi Mercury, ili socijalno obojen “The Hope Six Demolition Project”, nisu bili odmicanje od poznatih verzija sebe koliko daljnje putovanje, baš kao što ni stalno guranje vlastitoga glasa preko novih i novih granica nisu udaljavanje od rock-matrice koliko tretiranje glasnica kao ravnopravog slikara šire, manje ili više jasnim vizijama nijansirane slike.

“I Inside the Old Year Dying” u tom je kontekstu očekivano inovativan i monumentalan, koliko i potpuno neočekivan narativno-sonični pejzaž iz prepoznatljivog PJ-ina univerzuma. Nastao nakon rada na proznoj poemi “Orlam”, u kojoj je, koristeći se starim dorsetskim dijalektom i paletom živopisnih likova, opisala odrastanje i sazrijevanje Ire-Abel, djevojčice kroz čije je oči i duh mogla progovoriti o vlastitim žudnjama i motivima, album je ovo iznimno složene naracije i impozantnih, sugestivnih glazbenih tekstura. Sastavljajući glazbeni krajobraz miješanjem diskretne elektronike i sitnog veza folka i alter-rock obrazaca, bez mnogo studijskih prekrajanja, PJ Harvey i njezini stari suradnici, glazbenik John Parish (s kojim je svojedobno potpisala i dva zanimljiva albuma) i producent Flood, stvorili su jedan snolik, koliko i vrlo opipljiv svijet. Svijet projiciran na staro, požutjelo platno, na kojem će se sitniji detalji stalno zamagljivati i tako unedogled intrigirati onim što uporno ostaje nedohvatljivo razumskim raščlanjivanjem.

Uvodeći nas meditativnom “Prayer at the Gate”u svoj Dorset izvan vremena, odnosno, u istodobno davno minuli i opipljivo sadašnji (ili bar nedavni) zavičaj, njezin glas ide visoko iznad laga kojima je ispjevala svoje rane albume, ali on nikako nije samome sebi svrha. Polly Jean kao da glasom plete sjene i konture kojima će dočarati prizorišta za svoje neoromantičarske pripovijesti, s ciljem da diskretno briše vremenske granice i odrednice, pa čak i da skreće pozornost sa samih, zbog korištenja dijalekta često i nerazumljivih riječi na ono što se provlači između njih a što zahtjeva slušateljevu pozornost i maštu, intuiciju i suputništvo. I doista, neće nam u svom poetičnom pripovijedanju ostaviti mnogo toga da se možemo uhvatiti i pokušati graditi neke zaključke; ne, “I Inside the Old Year Dying” govori jezikom nesta(bi)lne umjetničke čežnje, kolopletom aluzija i natuknica, crtica i referenci. Referenci poput onih o Elvisu Presleyju, čiji se “Love Me Tender” provlači kroz čak nekoliko pjesama, a posebno upečatljivo u refrenu “A Child’s Question, August”. Aluzija poput onih na sv. Ivanu Orleansku i Shakespearea. Ili pak crtica vezanih uz samu prirodu, koja je za PJ i kulisa i ravnopravni lik, graditelj sugestivnosti i jezik sam za sebe…

No, uz dosad možda i najefektnije pjevanje te evociranje djetinjstva i odrastanja kroz dijalekt upijan iz toga doba i prostora, ono što presudno čini album tako zrnastim i impozantnim glazbene su teksture koje, sljubljujući sintove i klavirske tipke, elektroniku i fino dozirane gitare, sjajno podupiru to kantautoričino traganje za izgubljenim vremenom (pa možda i prostorom). Pjesme poput folk-rock balade “A Child’s Questin, August” ili završne, gitarskim zidom a la Sonic Youth podcrtane “A Noiseless Noise” u tom će se soundscapeu istaknuti tek kao gotovo slučajni vrhunci, jer sve pjesme kao da se pretaču jedna u drugu, svaka od njih poput ozvučenja nikad napisanih pripovijesti Flannery O’Connor s engleskim (dorsetskim) umjesto američkim (južnjačkim) ambijentom kao mjestom radnje. “I Inside the Old Year Dying” zato, ali i kao gledan i slušan u dotadašnjem blistavom nizu, zvuči kao album kojeg njegova potpisnica nije tek odlučila snimiti, već ga je i morala snimiti. Da, možda će i zazvučati kao puka fraza, ali kad je protagonist priče PJ Harvey, to uistinu jest tako.