Svaka na svoj način obilježivši zadnjih nekoliko godina hrvatske pop-scene, kantautorice Gordana Marković i Mia Dimšić počastile su nas novim albumima. I opet svaka na svoj način – jedna nastavkom prvijenca potvrđujući ustrajnost kako u izvođačkoj, tako i u autorskoj domeni odabranog zanata, a druga prvom zbirkom na engleskom jeziku najavivši šire, ambicioznije (tržišne) aspiracije – podcrtavši glazbene putove kao tek započete priče, ove su dvije predivne mlade dame iznova pokazale da se i bez teških boja i stilskih hiperventiliranja može stvarati lijepa pop glazba koja pritom ni na trenutak ne naginje ka lakonotnim banalnostima. Možda u ovim najnovijim istupima to ne čine baš jednakim intenzitetom i(li) kvalitetom, ali teško se oteti dojmu da albumi o kojima ovdje govorimo vrlo vješto balansiraju između autorske ambicije i obraćanja najširem auditoriju, između osobnog i širokopoteznog.

Gordana Marković – “Nevidljivo, a važno” (Universal Music Hrvatska, 2023.)

Svoj je samostalni prvijenac Gordana Marković objavila na samom početku pandemijskog ludila 2020., toplim notama, nježnim vokalom i neposrednom, nepretencioznom lirikom tada ponudivši glazbu koja je nudila mnogo više od “obrisa” (kako glasi naslov albuma). Štoviše, sjećam se kako sam preslušavajući tada taj album jasno osjećao blago ljekovitu narav tih pjesama još posve nakalemljenih na recepture koje je Gordana prethodno patentirala s prijateljicom i kolegicom po notama Ivanom Lulić dok su zajedno tvorile bend Auguste. A ta blaga ljekovitost proizlazila je iz sraza tog neizvjesnog, sumornog vremena i glazbe koja je svjedočila blagu, gotovo naivnu poetiku otvorena, a nenametljivog, zamišljenog, a zaigranog mladog kreativnog duha vidno zaljubljenog u glazbu. Od “Obrisa” su prošle, evo, pune tri godine, ali to vrijeme Gordana nije provela tek zadovolj(e)na onim što je, siguran sam, osjećala da je morala pretočiti u tu samostalnu zbirku. Ne, jer plod tih godina sada nam dolazi kao “Nevidljivo, a važno”, ušće novih, dalje razrađenih, zrelijih i novim recepturama otvoreni(ji)h pjesama, ovoga puta i bez tuđih autorskih doprinosa.

I namjerno koristim ušće kao termin, jer već nakon prvih nekoliko pjesama, obojenih tankim slojem posve nenametljive sintesajzerske sintetike, te prožetih motivima ili naprosto sugestijama kretanja, imao sam osjećaj da se autorica otisnula na putovanje, no ne jedno od onih hipsterskih, influenserštinom pogonjenih “samootkrića”, već na prirodan tok, put koji se dijelom odvija u prostoru, a drugim dijelom u sferama radoznala, ali nikad i nadmena duha. “Krenuli smo zajedno pronaći mjesto daleko” stih je koji bi mogao biti početak i najbanalnijeg pjesmuljka, no Gordanin uvod u “nevidljivo, a važno” samo je nužna početna točka, prvi korak od jedne verzije sebe, one već dosegnute i još pune potencijala, do one kad se ostvari nastavak iste pjesme u kojem kaže: “Sve ću pustiti kad nađem gdje ću rasti“. Putovanje, dakle, ne samo putovanja radi, kao ni cilj ne samo cilja radi, već rast, odnosno, mijena kao jedina prava stalnost.

Zato i sam naslov albuma savršeno jednostavno, bez straha od patetike (čiji je izostanak bio pogonska snaga ove pjesmarice još iz vremena Auguste), podcrtava taj unutarnji svijet Gordane Marković i zato joj nove pjesme uz prikladne novootkrivene premaze zvuče tako… pa, plovno, otvoreno krešendima koja se ne realiziraju u očekivanim, konfekcijski već davno zacrtanim razmjerima i metrikama, već u razvoju svake pojedine pjesme od njezina šapata do slobodnoga pjeva. A straha od patetike nema zato što otvoren, iskren duh ne mora zazirati ni od čega što ga može i na najjednostavniji, najočekivaniji način precizno opisati. “Misli jasne k’o mirna voda”, kako ih Gordana pastoralno opisuje u pjesmi “Bilo bi lako”, nijansiraju njezin drugi album tako uvjerljivo i konzistentno da su pjesme prilično nalik jedne drugima, što se tehnički može uzeti i kao mana ili bar uteg, ali u slučaju “Nevidljivog, a važnog” funkcionira kao šetnja poglavljima nečeg više nalik romanu nego zbirci samostalnih priča.

Lakoprohodna, ljepoti okrenuta pop glazba Gordane Marković u svom drugom samostalnom izdanju ne samo da potvrđuje adute koje je u prvijencu tek ovlaš otkrila, već postaje sve sposobnija jasno ocrtavati svoje “nevidljive, a važne” razloge i izvorišta. Bez napadne filozofije i umjetnog, pukom dojmu korespondirajućeg naprezanja, a s očito prirodnom, easy-going kreativnom sinergijom s producentom i aranžerom Tomislavom Franjom Šuškom, ova je kajdanka sve prepoznatljivija i konkretnija priča: “još jedno zrno nade se ne predaje” (iz pjesme “Prazan list”) na njezinim stranicama nije puka fraza ili zgodan citat za djevojačke spomenare, već i svojevrstan modus operandi.

Mia Dimšić – “Monologue” (Croatia Records, 2023.)

Mlada Osječanka Mia Dimšić postala je zadnjih godina jedna od najljepših priča naše pop scene; najljepših u smislu da se nakon tek par sitnih, gotovo dječjih koraka razvila u nešto sveprisutno, svugdje rado slušano i sve više uvažavano. Jer još od prvog hita “Život nije siv”, kojim je jednako dugovala tradiciji pop-pjesmuljaka koliko i suvremenoj lakonotnoj kantautorštini tipa megapopularne Taylor Swift, paralelno s komercijalnim uspjehom povlačila se i podcjenjivačka teza o niskokaloričnoj, tobože umjetnički manje vrijednoj glazbi s mirisom konfekcije. No zapravo je već nastupni album pokazao – a drugi potvrdio – da je u pitanju ne tek hrvatska light-inačica već spomenute američke megazvijezde, već pametan, a nepretenciozan – možda ne avanturističan, ali ni copy/pasterski jednoličan – naprosto radosti muziciranja okrenut, u svakom pogledu mlad kreativni pogon.

Uzlet možda i jest bio naoko brz i strjelovit (s čime se “prozvana”, naravno, ne mora složiti), ali trebao bih biti zlonamjeran ili naprosto gunđalo da u tome ne vidim nešto čega bismo trebali biti željni, naravno, nadajući se da će se dalje razvijati na najljepši, zahvalnošću topljen način. A jedan logični odvojak takvog razvoja svakako je album na engleskom jeziku, kao praktički nužan iskorak prema širem inozemnom tržištu. I tako je Mia za svoj 31. rođendan sebi poklonila album “Monologue”, prvu svoju zbirku otpjevanu isključivo na engleskom.

Što je u njezinu slučaju tim više logičan potez s obzirom na nutrijente njezine poetike koji su stalno obuhvaćali i, primjerice, elemente countryja, odnosno, njegove pop varijante kakva je od karijera već spomenute Taylor Swift ili Shanije Twain stvorila globalne zvijezde. No, naravno da i bez toga ova mlada dama ima puno pravo i početni kapital da sanja proboj na šire tržište, odnosno, dopiranje do šireg međunarodnog auditorija. Ali koliko “Monologue” uspijeva predstaviti sve odlike i potencijale Mijina talenta, pritom je ključno pitanje, čiji se odgovor tek stidljivo nazire u izmaglici nad samim pjesamama kojima je svježa tridesetjednogodišnja glazbenica popunila taj svoj engleski prvijenac…

Nastajući kroz posljednje dvije godine, “Monologue” je, prema riječima same potpisnice, uistinu monolog unutar nje same – što je njezin, praktički dnevnički, u kantautorstvu čest, model rada – ali iznad toga, rekao bih, zbir žurnalističkih zapisa te samonametnute želje iskazati se na engleskom, povesti svoju liriku korak dalje bez straha i kontraproduktivnih nedoumica. Ono što se pritom izgubilo, progres je kojeg je zabilježila na sjajnom albumu “Sretan put”, koji je svojedobno bio i realan iskorak i utvrđivanje dotadašnjih dosega i receptura. “Monologue” se tako čini kao prije svega uredno posložena, rizika lišena niska pjesama više provučenih kroz kalkulacije nego kroz pravi stvaralački zanos. Što ne znači da je posrijedi loš album, čak naprotiv, u pitanju je vrlo korektno, ozbiljno i nepodcjenjivačko djelo glazbenice već očito opuštene u svojoj scenskoj koži, no sve to donekle zasjenjuje dojam da je u pitanju tek predah između “pravih” epizoda…

Što god uzeli kao prevladavajući osjećaj, engleski “monolog” Mije Dimšić ostaje pop glazba u svom nevinijem, od lijepoga ljepšem izdanju kojem ne trebaju stilske vratolomije i pozerstvo da bude jednostavno to – lijepa, ničim opterećena glazba. Uz neke već poznate melodije, poput eurovizijske “Guilty Pleasure” ili “Up and Down”, koju smo već na prethodnom albumu odslušali na hrvatskom kao “Unatrag”, na “Monologue” ćete naći tipično Mijine pop slastice poput likovima iz književnosti natrpane “Darcy and Elizabeth”, živopisno narativne “Foot in Mouth” ili tople baladne “Airplane Hearts”, glazbu, dakle, koja će vas povlačiti za rukav (ili uho) šarmerskim, a ne napadnim manirama. Glazbu kao plod jednog mladog, razigranog talenta svjesnog svoga trenutka i potencijalnih dosega, sposobnog za kalkulacije koliko i za bezbrižnu igru sa svojim darovima.