Cowboy Junkies – “Such Ferocious Beauty” (Cooking Vinyl, 2023.)

Nadomak svom četrdesetom rođendanu, kanadski sastav Cowboy Junkies broji iste slavljenike za tim zamišljenim stolom, ali pritom i zvuče nepromijenjeno, na toliko mnogo načina i oblika da se čini kako sve te godine i desetljeća, pjesme i albumi, nisu ostavili traga na jednom od najtiše i najkonzistentnije predivnih živućih bendova. Da, braća Michael i Peter Timmins, njihova sestra Margo i od djetinjstva bliski im prijatelj Alan Anton ostali su obitelj i po notnom pismu, svoju verziju americane razvijajući u fizički uskom, ali duhom iznimno širokom zamahu unutar kojeg se blues miri s alternativnim rockom, country odmjerava jazz, a folk postaje sveprisutna sadašnjost. U poniznom dijelu spektra, kako sam već jednom napisao pokušavajući riječima uhvatiti to njihovo fino glazbeno tkanje…

Takvo pomanjkanje gipkosti u razvoju poetike, inzistiranje na istim obrascima i manirama, u premoćnoj većini slučajeva rezultira zamorom materijala i predvidljivošću, trajnom nesposobnošću da još jednom uzbudi i nadahne svoga slušatelja. Mnogi, bježeći upravo od takvih ishoda, odlutaju stazama na koje ili nisu spremni ili su im strane, pretvarajući tako svoju glazbu u karikaturu, pa i svojevrsnu suprotnost početnim načelima i recepturama. Ovo društvance iz Toronta, tiha skupina ljudi očaranih glazbenom baštinom sjevernoameričkog kontinenta koliko i nepreglednim vrletima rocka nastalih na brazdama te iste baštine, četvero talentom izuzetno bogatih ali time očito ne i hipnotiziranih glazbenika svojih je sada već dvadeset(ak) albuma natopilo istim onim bojama i tonalitetima, duhovima i jezicima kojima su opjevali još svoje prve korake, zabilježene krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pomanjkanje mašte i(li) hrabrosti? Odgovor bi – masno utisnut u tolike divne, pa čak i one manje divne albume snimane kroz preteklih gotovo četrdeset godina – glasio: sve samo ne to!

Kako Cowboy Junkies u tome uspijevaju? Kakva je to (tajna) formula kojom održavaju rukopis vitalnim i intrigirajućim? Pa, možda nam baš najnoviji im album, gotovo prikladno nazvan “Such Ferocious Beauty” (u prijevodu, tako divlja ljepota), može poslužiti kao svojevrstan primjer, odnosno, sabirnica mogućih objašnjenja i fusnota. Isporučen nam svježe nakon albuma obrada “Songs of the Recollection”, na kojem su zablistali u svom tipičnom ruhu bez da su pozajmljenim pjesmama Bowieja, Dylana, Parsonsa ili Younga oduzeli i tračak njihove izvorne patine, novi nam album ovaj trajno vitalan bend ponovno predstavlja u punom autorskom zamahu. I dalje spremne da se uhvate ukoštac i s najosjetljivijim, pa i najintimnijim temama…

Jer nakon nedavnog gubitka majke, Margo, Michael i Peter suočili su se i s očevom demencijom te naposljetku, lani, i njegovom smrću. A upravo te teme – gubitak voljenih, prolaznost, smrtnost i bol koja s njima nastupa – zajedno s današnjim općedruštvenim previranjima u kojima podjele guraju prema i nasilnim ishodima, pune glazbu i notese Cowboy Junkies (primarno Michaela kao najagilnijeg autora), posebno izražajno na potezu od sjajnog albuma “All That Reckoning” iz 2018. naovamo. “Such Ferocious Beauty” tako dolazi gotovo kao nastavak prethodne autorske zbirke, “Ghosts”, donoseći prije svega kristalno čist, umiljat koliko i emocionalno slojevit Margoin vokal, praktički isti kakav je bio na davnim albumima iz devedesetih, baš kao i Michaelovu gitaru kojom ovaj nevjerojatno discipliniran glazbenik plete svoju prepoznatljivu, bluesom i folkom toniranu tapiseriju razvučenu do granica pucanja, savršeno korespondirajući sa svojim prethodnim gitarskim vezovima. Pri čemu taj glas u uvodnoj pjesmi, “What I Lost”, pjeva “Probudila sam se jutros i nisam znala tko sam“, jasno evocirajući očevu im bitku u sam smiraj ovozemaljskog života, dok se sinovljeva gitara polagano izdiže kroz sve gušće tkanje ispleteno ritam sekcijom kao radom igala, elaborirajući u svega nekoliko minuta ono što Cowboy Junkies rade i stvaraju desetljećima, jedva promijenjeno, a uvijek iznova novo, vrijedno elaboriranja.

Tako sve vrlo brzo zvuči posve novo i svježe, dosad neotkriveno, makar ćemo u svakom taktu i svakom Margoinom uzdahu prepoznati recepture toliko puta kušane da se na prvu čine odavno potrošenima. Već nakon uvoda s bolnim uvidom u stanje duha i tijela pokojnog im oca (ali i majke) dolazi nam pjesma poput “Flood”, izrasla na gustom gitarskom maelstromu koji iznosi priču o životnim snovima i njihovim epilozima u motivskoj korelaciji sa silama prirode. Pjesma springstinovskog duha i s, poput gomilajuće vode u stihovima, stalno navirućim glazbenim krajobrazom, primjer je potpisa Cowboy Junkies, njihove glazbene erudicije i zauzdanog avanturizma. Dodao bih, školski primjer kako bez imalo prenemaganja, bez ijednog viška ili nepotrebnog odvojka, bez trunke pretencioznosti (ali i bez straha od nje) može nastati pjesma koja je i obična i uzbudljiva, iznimno sugestivna i emotivna koliko i nenametljiva. Ukratko, sve ono što ovaj bend čini još od prvih albuma…

I čini to i dalje više nego dobro. Ne samo to, čini to kao da se tek spremaju na ono najbolje, što god to značilo. U nešto bržoj, ritam sekcijom naglašenoj “Shadows 2” pokušat će nas tako pogurati da se upitamo možemo li uistinu razumjeti stanje teško oboljelog nam bližnjeg, gdje će ponavljajuće “Mogu sjediti i čekati” zvučati i kao mantra i kao utjeha, kao samouvjeravanje i kao pomirenje, sve u jednom, bez jasna odgovora (jer nema ovdje oholosti koja bi nas uvjerila da imamo nešto takvo), ali kao svojevrstan zalog za iskrenu i svrsishodnu potragu. A potraga Cowboy Junkies prije svega je ona za ljepotom – u svom sivilu trećemilenijskog svagdana, u svoj prolaznosti života i smrtnosti koja nas sustiže neovisno o tome ubrajamo li se u spremne ili nespremne (“Isus dolazi, bili mi spremni ili ne“, pjevat će Margo u “Hell is Real”, pokušavajući se snaći u svačijim projekcijama religijskih istina) – u ključnim nas točkama okrečući onom što nam je Bog ostavio na čuvanje, prirodi (“Svjedoči kao planina, upijaj kao more, postojan kao šuma…“) kao metafori i najčistijoj stvarnosti.

Glazba pritom stalno vijuga isprobanim recepturama od akustičnog do distorziranog, od folka do alternativnoga rocka. Od baštinjenog do osob(e)nog. Baš kao da u praktičnim primjerima slijede vlastitu mantru iz tako naslovljene “Hard to Build. Easy to Break”. Cowboy Junkies zaokupljeni su osobnim traumama i tugama, ali nisu u tome zatvoreni, njihova glazba ne bježi u očajavanje ni u nekontrolirani bijes. U stihovima je omjer nešto drukčiji, ali ne bez stalne potrage za lijepim, za smislom, za bitnim. “Such Ferocious Beauty” tako sabire sve što oni već gotovo četrdeset godina jesu – prekrasan, talentiran i u talentu ponizan, sebi vjeran, ali prvenstveno ishodištima iskren bend koji ne odustaje od ljepote u glazbi – a ujedno nudi i novu epizodu u tom dugom uglazbljenom filmu, svu tu “divlju ljepotu” ne pokušavajući ni definirati ni ukrotiti, već iz nje crpiti, preoblikovati njezine plodove u nešto novo lijepo. Novo lijepo kao kontrast svim onim artificijelnim i kratkoročnim novim normalnima.