Hoodooleen – “Live and Alone” (vlastito YouTube izdanje, 2023.)

Prošlo je već više od dvije godine otkako sam osjetio potrebu predstaviti vam Roberta Jamesa Hudulina, glazbenika i profesora glazbene kulture, Australca po rođenju, Korčulanina po krvi i Siščanina po prebivalištu, koji me na to “natjerao” isključivo onim što mi je uspio prenijeti kroz svoju glazbu. Nije, štoviše, tada bilo ni albuma koji bi bio povod, odnosno, predmet razmatranja; tek sedam dotad predstavljenih pjesama na njegovom YouTube kanalu te ono što im je prethodilo kao jedan iznimno živopisan, stvaralačkim žarom i duhovnom čežnjom prožet umjetnički put, reklo mi je više nego nečiji cjeloživotni opusi ili rasprodane turneje. Baš zato sam jedva dočekao nastaviti ili, kad je Hoodooleen (kako mu glasi scensko ime) u pitanju, produbiti tu priču o njegovom glazbenom radu…

Jer profesor je ovih dana napokon objavio album. I naravno da nije u pitanju na sva zvona i kroz sve platforme i mreže razglašeno izdanje s kakvom masnom diskografskom naljepnicom na omotu vinila ili CD-a. Naravno da u pitanju nije – bar ne još – čak ni fizičko izdanje. A ni očekivano sabiranje pjesama dosad objavljivanih na YouTubeu, kojeg je u sprezi kreativne samouvjerenosti i očito mu prirodne skromnosti nastavio koristiti kao vlastitu izdavačku platformu. Ne, umjesto brzopoteznog i čak poslovno-zanatski logičnog kompiliranja dosad snimljenih pjesama, Hoodooleen je, sukladno svojoj zaigranoj kreativnoj naravi i stalnoj potrebi za radom na i već dovršenim pjesmama, odlučio snimiti sve iznova, uživo u pomno biranom prostoru, reinterpretirajući samoga sebe te ujedno nudeći “živi” uvid u vlastiti stvaralačko-izvođački proces, u – nazovimo to tako – tajni život svoje pjesme.

A “Live and Alone” baš to jest – uvid u proces, sonda u jezik nota čovjeka koji svoju umjetnost ne gleda kao dovršenu, nedodirljivu, možda čak ni pretjerano ozbiljnu kreaciju, već prije kao dubinskim silnicama krojenu igru, radost kakvu pak može proizvesti samo iskrenošću i čežnjom satkan stvaralački iskaz. A pazite – govorimo o čovjeku koji je po dolasku u Sisak pokrenuo projekt za poticanje revitalizacije i prenamjene napuštenih industrijskih prostora, naravno, u kulturne svrhe, pri čemu je prioritet bio suvremen pristup kulturnoj baštini; koji je uglazbio Kovačićevu poemu “Jama” i sve to praktički sam uprizorio kao performans u prostorima stare kotlovnice sisačke Segetice; koji je osmislio i na svojoj Korčuli, ne bez dosluha s tamošnjim kulturno-umjetničkim društvom, uprizorio rock-verziju stoljećima stare viteške igre Moreška…

Dakle, čovjek velikih ideja, planova i, reklo bi se, ambicija. A ipak – što zorno pokazuje novi mu album – osoba iznimno samozatajna, prije svega nasmijana pa tek onda u nepredvidljivi horizont zagledana duha. Glazbenik koji će koristiti sve danas raspoložive kanale za predstavljanje svoga rada, ali koji to neće nametati kao spomenik vlastitoj veličini ili kao must-have štivo. “Live and Alone” predstavlja tako, baš kako mu naslov izravno sugerira, glazbenika samog pred svojim klavirom, (samo)postavljenog u prostor Rafinerijskog doma, jedne od rijetkih sisačkih dvorana koje nisu stradale u nedavnom potresu, u misiji svježih izvedbi šesnaest pjesama koje zaokružuju nekoliko godina nadahnuta rada. No, kako sam već natuknuo, ovdje nećete čuti ni pretencioznog, pozerski ozbiljnog maestra u perfekcionizmom gonjenu lovu na najljepšu verziju sebe, ni svačijem uhu ugađajućeg umjetničkog pragmatika koji će linijom najmanjeg otpora zalaziti pod kožu svome slušatelju; Hoodooleen u svom čak osamdesetominutnom setu izaziva samoga sebe, vokalno i igrom prstiju na klavirskim tipkama, baš kao što izaziva dobronamjernog slušatelja na jednako toliko minuta pozornosti bez da pritom i na trenutak otklizne u samodopadnost ili kakvu od njezinih perfidnih sestara…

A koliko nam uistinu toga može ponuditi jedan čovjek za jednim klavirom i s jednom stvaralačkom vizurom? Prije dvije godine sam, predstavljajući vam po prvi put glazbu Roberta Jamesa Hudulina, njegove pjesme usporedio sa skeletima ostavljenima na plaži, koji će vam govoriti samo ako im se približite, dodirnete i pažljivo osluhnete, dok sam same izvedbe, i tada nošene klavirom, doživio kao rječite pozive, pa i krikove nekoga željnog ne samo upoznavanja sebe, ne samo (čak ne uopće) nekakva dužnog aplauza ili kurtoaznog uvažavanja, nego – komunikacije. Jer, i tada su mi te pjesme djelovale nedovršeno, ali u najljepšem smislu te riječi. Tada su mi se, naime, doimale kao početak komunikacije: unutar samog autora koji ih je od početka uzeo kao igru, prihvatio kao nešto što mu je darovano i s čime se može služiti (i) kao instrumentom za upoznavanje samoga sebe i svojih kreativnih dosega i stvaralačke logike, a onda i one vanjske komunikacije, u kojoj posredstvom tih pjesama može govoriti drugome, bez da se nameće kao monolog svisoka…

I kako onda nešto naslovljeno “Live and Alone”, snimljeno, dakle, u samoći vlastite kreativnosti, može biti komunikativno i duhom otvoreno? Čini se kako najopipljiviji odgovor leži, naravno, a gdje drugdje nego u samoj glazbi: poslušajte pažljivo Hudulinov glas, kako leti pa se lomi, kako prati manire slavnijih kolega pa se nalazi u vlastitoj, ranjivoj originalnosti, kako slobodno pleše nad razigranim, jazzom koliko i mjuziklom, kabareom koliko i bluesom, pa i klasičnom glazbom vođenim prstima na klavirskim tipkama; a onda poslušajte i same notne pasaže, minimalističke koliko i širokokutne, podređene vokalu koliko i tvrdoglavo svoje u vođenju progresije svake pojedine pjesme, od kojih nijedna nije žanrovski ukalupljena, čak ni u onu famoznu, počesto i forsiranu kantautorsku ladicu. Poslušajte, dakle, same pjesme, od uvodne “Seven Harvests a Year” i čeznutljive ljepotice “I Found…”, preko scenski pripovjednih, bluzerskih “This is Not the Presidential Blues” i “Pretentious Blues”, do završne minijature “Sometimes”, i čut ćete ozbiljnog glazbenika kojem je ozbiljnost zadnja tipka na klaviru i zadnja stavka na radnom planu; glazbenika koji pjeva punim plućima i svira u punom zamahu bez da je i trenutak osupnut svojim postignućima i (sa)znanjem; glazbenika koji kao da je sav svoj put – od rođenja u dalekoj Australiji do obiteljskog povratka u Hrvatsku u osvit njezine samostalnosti, od korčulanskog zavičaja do studiranja u Splitu, od djelovanja u blues-rock bendu do dolaska u Sisak i davanja sebe kroz glazbu i obiteljski život, uvijek u cilju šireg dobra, bila u pitanju revitalizacija zapuštenih prostora ili oduševljavanje novih naraštaja za glazbu i općenito nacionalnu baštinu, bile u pitanju viteške igre ili pjesnički klasici – uspio nekako utisnuti u te neuhvatljive, nesavršene, koliko u toj nesavršenosti kreativnim (samo)propitkivanjima savršeno prilagodljive pjesme. Bez straha – bar onog opipljivog, obeshrabrujućeg – da će ga zahtjevna forma soliranja na klaviru, rastegnuta na zahtjevnih osamdeset minuta, povući u repetitivnost ili zamor materijala. Bez straha jer, usprkos pozamašnoj, današnjoj konzumerskoj praksi prkosećoj minutaži, “Live and Alone” i sa tim koncepcijskim utezima predstavlja jednog radosnog umjetnika u punoći davanja, s, namjesto namigivanja prema zrcalu, zdravopropitkujućim pogledom uprtim u svoju zamišljenu publiku. U one koji će mu onda moći ponuditi pravo zrcalo, ono koje ne može lagati.